23. priča: Ksenija Kušec: Smrt bijela kost

Kako to da je opet došao? Eno ga dolje, stoji uz ogradu i čeka. Kao i inače, čeka da sestra ili ja siđemo niz strmu stazu i otvorimo mu velika rešetkasta vrata. Esad dolazi k nama na igru. Gotovo svaki dan. Čudno je samo to što je i danas tu. Da sam ja on, sigurno ne bih opet došla. Ne nakon onog što smo mu ja i sestra radile dan prije. Mi smo gradske cure, ovo nam je vikendica, tu uvijek provodimo ljetne praznike. Mama nam govori da smo sretnice jer mnogi naši prijatelji nemaju kamo, pa ostaju u gradu. Opet, ne idemo svako ljeto na more kao što idu oni sretniji od nas. Čim škola završi, roditelji nas dovedu tu, gdje je čist zrak, a oni odlaze rano ujutro na posao i vraćaju se oko pet. Lesa – tako zovemo ona vrata – vrlo je čvrsta, kao i ograda, i nitko ne može ući u naše dvorište ako mu mi same ne otvorimo. Jako smo disciplinirane. I moramo biti, jer živimo u prošlom vremenu, još se nisu pojavili mobiteli, a ni u selu nema telefona. Zato sve mora proći u redu, da mama i tata u svojim uredima ne budu zabrinuti. Nakon što se probudimo, peremo zube, češljamo se, slažemo krevete. Oblačimo odjeću koja nije fina. Tu imamo sve ono što smo u gradu odbacili. Prekratke hlačice, ružnjikave majice, rasparene soknice. A tko nas uopće vidi? Na nogama imamo tenisice od prošle godine na kojima je tata odrezao prste jer su nam bile malo knap. U gradu su nam ostale fine cipelice i uštirkana robica koju ćemo nositi u jesen. Sada idemo doručkovati. Dok ja postavljam šalice i tanjuriće, moja mlađa sestra vadi kruh, uključuje toster, stavlja putar, pekmez i sve drugo na stol. Ako nešto ne može dohvatiti, kaže da je mala i da joj dodam. Koliko nam je godina? Možda osam i trinaest. Ili deset i petnaest? Koliko god da imamo, nije premalo da ne znamo gdje je znak stop. A možda je oprošteno ako imamo sedam i dvanaest? Hrskamo prepečeni kruh, pijemo kakao. Baš smo dobre. Što ćemo danas raditi? To uvijek moramo odrediti ujutro. Tako je lakše provesti dan. Imamo više igara kojima kratimo vrijeme. Jedna je spuštanje na kartonima niz malu strminu. Na tom se mjestu trava sljubila sa zemljom, pa je fantastično skliska. Kartone imamo od novog frižidera koji je stigao neki dan. To volimo, iako se dosta uprljamo pa se moramo urediti prije nego dođe mama. I Esad to može igrati s nama. U gradu nemamo takve igre, samo park, a već smo prevelike da idemo na igrališta s toboganom. Tamo živimo uredno, idemo u muzičku školu, na gimnastiku, na engleski, i odlične smo učenice. Možemo se igrati s Esadom kad je već tu, kaže tiho sestra. Govori to kao krivac, jer krivci smo i ona i ja. Ipak, on je tu, čak mrvicu prerano. U stanju je čekati i pola sata prije nego počne dozivati. Danas smo nekako obje bile sigurne da više nikada neće doći. Ne nakon jučerašnjeg dana. Dakle, jučer je došao oko deset, tek. Sestra mu je otvorila lesu, a ja sam već čekala u šupi. Odlučile smo se za igru “smrt bijela kost”. Dugo je nismo igrali. Stara igra koja se na kraju ipak svede na lovice, samo je uvod mali horor. On mora glumiti dijete koje stalno mamu traži jesti. Ja sam mama, a sestra sjedi negdje skrivena u šupi i glumi smrt bijelu kost. Bilo bi bolje da nam je došao još tko od susjedne djece. Igra bi bila veselija, mama bi imala više djece, lovice bi bile bolje, a nama ne bi palo na pamet to poslije. Mama, ja sam gladan, što ima za jelo? Sine, odi u šupu i tamo na polici su ti kobasice. Esad odlazi, a sestra izranja iz mraka i viče kao sumanuta, ona je neki vukodlak. Joj mama, nešto je u šupi! Ma to je samo kanta pala, samo ti idi i uzmi te kobasice. To se ponavlja sve dok mama ne izgubi živce pa ode s djetetom u šupu. Da vidim ja šta je to! Sad smrt okrenuta kutu odgovara na mamina pitanja. Tko si, gdje spavaš, što ti je kuća, čime se pokrivaš, i tome slično. Kod zadnjeg pitanja je napeto. Kad mama pita što jedeš, smrt mora reći malu djecu i počinje loviti. Uloge se mijenjaju kad netko bude ulovljen, pa se svi na kraju izredaju. Ali Esad nikad ne smije biti smrt bijela kost iako biva ulovljen. Stalno mora biti sin, a mi mu objašnjavamo da je to zato jer je mlađi od mene i jer je muško, i jer sine mogu reći samo njemu, i jer je smrt ženskog roda. Igra obično traje do vremena kad on mora otići na ručak. Zašto taj dan nismo odabrale neku drugu igru? Na primjer, naša posebna igra s barbikama. Nemamo takve lutke. Još nisu postale nezaobilazne, ali znamo za njih i pravimo se da se igramo baš takvima. Na jednom starom stolu imamo improvizirane sićušne stanove, s pravim ormarićima, krevetićima, štednjakom i svim ostalim, pa glumimo život zamišljenih lutaka. Jedan je stan gore, a drugi ispod njega, prizemlje i kat. Stol se nalazi uz šupu, pa smijemo imati i vodu kako bismo kuhale kave i čajeve i jedna drugu pozivale kao prave susjede. Ponekad, kad moram oprati pod, mojoj sestri curi voda, ali što se može, ni jedan susjed nije idealan. Esad to ne može igrati s nama pa, ako dođe, otjeramo ga. Za taj dan to bi sigurno bilo bolje za njega. Kad ga je smrt uhvatila, odvela ga je u šupu. E, ajmo ga zavezat! Može! Odlazim do police gdje tata drži alate i uzimam neki konop. Pažljivo mu vežem noge od gležnjeva, gustim namotajima sve do struka. Čudan, novi osjećaj titra mojim udovima. Tjera me da budem temeljita i čvrsta. Iako je nov, osjećaj je i star. Puni tijelo trncima snage, moći, slatkoće. Oćemo i ruke? Oćemo. On poslušno spušta ruke i pušta da ga pretvorimo u ličinku. Ne gledamo se nas dvije. Samo radimo. Ne znam kako, ali znam da se i sestra osjeća isto. Nije nam dosta. Ona trči u kuću i donosi staru najlonku koja je toliko velika da ličinku možemo cijelu obući u nju. Gusjenica, gusjenica, ha ha. Di je šiba? Ne znam, odi ju uberi, tamo s vrbe. Zašto sam poslušna? Sve radimo kao da je to rutina, svakodnevna. A mogle smo izabrati našu treću igru, bojenje lijepih oblutaka. Prvo ih moramo pronaći i skupiti bar dvadesetak. Slijedi pranje, a to je uživancija jer je česma vani i ne moramo paziti da nešto ne smočimo. Kad su suhi, ukrašavamo ih temperama, a najljepše je kad ih premažemo lakom. Svi kamenčići izgledaju stoput ljepše. Imamo već cijelu izložbu. Ako hoće, Esad može bojiti s nama, ali mora kući po svoje kistove i boje. Za taj dan nismo odabrale kamenje. Uzimam tatinu sjekiru i trčim do vrbe, izabirem divnu debelu ravnu šibu da što više boli. Okreni ga, rolamo ga kao trupac drveta. On počinje stenjati. Šuti! Pljas, udaram prva. Daj i meni, čekaj, ja tri pa ti tri. Esad cvili. Udarci pljušte. Uživam, i ona uživa, znam. I dalje izbjegavamo poglede. Sa svakim novim fijukom i reskim udarcem, škakljasto zadovoljstvo prelijeva cijelo moje tijelo. Gotovo erotsko uživanje. Slatki znoj ugodno se slijeva niz rebra. Dugo se iživljavamo. Onda nova kazna. Zatvorit ćemo ga u šupu. Nek sad pati sam u mraku. Zlurado se cerekajući, odlazimo van i zatvaramo vrata šupe, stavljamo i lokot da misli da je zaključan. Ali ostaje otvoren, za svaki slučaj, za našu zaštitu. A ako ga potraži baka? Ma nikad ne dolazi po njega. Pusti ga još malo, nek čeka, šapćemo zadihane. On bojažljivo zove, oću van, pustite me, ali pretiho cvili da bismo se mi smilovale. Zapravo nas izazove na novo šibanje. Jednako dobar osjećaj. Ne gubi na intenzitetu zbog ponavljanja. Kad je dobio još jednu porciju, skidamo mu i čarapu i konop i puštamo ga kao divljeg vrapca na slobodu. Trči kao lud, točno na vrijeme za ručak. Lakonog se penje preko lese i skače van iz dvorišta. Umorne od užitka, liježemo na travu i gledamo oblake. Oblike oblaka. I to smo mogle umjesto. Zašto za taj dan nismo odlučile ležati u mreži koju nam je tata objesio pod drvo? Kad legnemo u nju, gole nam noge izgledaju kao rolšunke još cijelo poslijepodne.Sve smo tragove uklonile, uredile šupu, čak je i šiba završila daleko. Morale smo prekršiti zabranu. Dok je sestra čuvala ulaz, ja sam otrčala i zavitlala batinom prema jednom divljem polju. Tamo nitko ne odlazi, zapušteno je i zaraslo u kupine. Sad je već i nama bilo vrijeme ručku pa smo opet uredno postavile stol i jele što nam je mama ostavila dan prije. Uvijek su to neka variva koja nam je lako ugrijati. Čak smo i oprale ta dva tanjura i žlice. Inače to ne radimo jer je suđa malo, a mama ipak mora biti sigurna da smo jele. Inače ispituje. A koliko je bilo u tanjuru, a jeste li jele kruh uz to i slično. Poslije smo bile jako dobre, pomagale smo i mami i tati, čitale u mreži pod drvetom. Nismo išle Esadu, bojale smo se, što ako nas tuži. Opet, ako nema tragova, a nije ih bilo, uvijek možemo reći da laže. Nije nam bila laka ta noć, brinuli su nas ožiljci na njegovu tijelu. Beskrajno smo dugo ponavljale jedna drugoj da ga je gusto namotani konop dovoljno štitio i od boli i od modrica. Za sve ostalo možemo reći da laže. A sada, on je dolje ispred željezne ograde. Izgleda kao da čeka igru, kao što je uvijek čekao. Možda je došao reći da nas je tužio. U tišini jedemo, polako pospremamo stol. Konačno, sestra mu odlazi otvoriti, čekao je više od pola sata. Oprezno ga gledamo, da vidimo pobjednički pogled, da čujemo “sve sam rekao mami”. To bi značilo da smo gotove. Ali ne, on pita što ćemo se igrati, kao da ništa nije bilo. Danas bojimo kamenje, brzo govorim normalnim, što znači nadmoćnim glasom. Sestra me gleda, sva je ukočena i izbuljena. Vadim bojice, pripremam vodu, kistove, a njih dvoje idu tražiti glatke oblutke. Ovaj put ga ne šaljemo da ide po svoj pribor, ipak. Jutro prolazi mirno, bojimo, lakiramo, malo govorimo. Vrlo malo. On nimalo. Kad dođe vrijeme, odlazi na ručak. Mi ostajemo tihe, čudne, nekako osjećamo da je sve gurnuto pod tepih. Poslijepodne nije došao, pa mi, kad nas roditelji puste, odlazimo do njega. Baka nam kaže da ga nema doma. Vidimo ga kako viri iza zavjese na katu. Odlazimo, sutradan ga opet nema i opet i tako cijelo ljeto prolazi bez njega. Ponekad samo, kad njegov tata vozi auto, mi se navirimo i vidimo Esada na stražnjem sjedalu. Mislim da i on nas uvijek pogleda. Ali to je sve. Više ga nikada nismo vidjele.