1. Onda, na početku
Sve se može sažeti u svega tri-četiri slike ili prizora, ako bi ovo bila drama, a ne tek novinska priča ili moguća skica za roman koji, međutim, također ne kanim napisati; komu, zašto...
Dakle – hod! Čim se pojavila na brežuljku, to je bilo prvo što sam zapazio. Hod, korak, kako lagano korača kao da lebdi, kao da leprša u svakomu svojemu pokretu. Ona i nije hodala, nego plovila, gracilno, kao da je porculanska figura u zamahu, a opet rasna, pouzdana koračaja.
Jesi li kada zamijetio masivne, teške žene, kada gaze čvrsto i stameno, kao krupni tegleći konji, dok oni trkaći kao da plešu u kasu a lete u galopu, jedva dotičući tlo. E, vidiš, to je bila ona: letjela je više nego hodala.
Tanka, kao lutka iz izloga u nakani skoka, sa slapom guste zlatno-žute kose do polovine leđa, sprijeda razasute po povećim i uzdignutim grudima. Zamamna...
Spuštala se travnjakom prema planinskoj kući – studentskom oporavilištu s grupicom drugih studenata; tada sam je prvi put vidio. Gledao sam samo nju, ostale sam jedva zamjećivao. Već tada sam se zaljubio u nju, već tada i tako, izdaleka, znači – ne na prvi pogled, nego još i prije prvoga pogleda.
Ona je bila među pridošlicama, još ih je pristizalo, izišli smo pozdraviti se s njima, ja – s njom!
Zakaj me tak gledaš?
Nisam ispuštao njezinu ruku iz svoje, nesvjestan da je stežem, nisam skidao pogled s njezinih krupnih oči – s morske plaveti u punom bljesku sunca, anđeoskih, nježnih, nasmijanih zjenica.
Gledaš me kak da me buš pojel!
Lagano je izvukla ruku iz moje, protrljala je, ali i dalje me gledala nasmiješeno...
Najradije i bih. Ali, neću, ne boj se! Samo ću ti udijeliti malen poljubac dobrodošlice!
Poljubio sam je munjevito, prije nego se uspjela pribrati, lagano, u obraz, ali uz rub usana koje su me toliko mamile, tako vlažne, poluotvorene...
Zatim sam se okrenuo i potrčao, više od sto metara dalje od boćališta iza studentskog ljetnikovca i sjeo tamo pod ono usamljeno stablo.
Kasno popodne ona mi je prišla...
Zakaj si pobegel, nisi bil ni na ručku?! Za desert je bila jabuka, evo – ovo je tvoja!
Hvala! Ti si moj dobri anđeo. Brineš se o meni.
2. Pola godine kasnije
Poziva me na razgovor nakon završetka predavanja.
Moram abortirati. Fotomodel nemrem bit u drugom stanju. A moram delat. I sam znaš da i ti i ja moramo delat više nego studirat. Stoga smo se i razboljeli i zatekli se u oporavilištu. Ne, ne, ne, ni za živu glavu ne smiješ to reći mojima, ni tati ni mami. Ako to kaniš – sama ću platit abortus.
Molim te, nemoj, molim te!
Zašto ne, ja mislim ozbiljno.
3. Nakon tri dana
Uđite, uđite, vi ste...
Da!
Tata Ivek i mama Ivka stanovali su iza tvornice, na periferiji Zagreba, u malom stančiću oronule dvorišne prizemnice. Tata je \"delal u fabrìki\", mama je bila u invalidskoj mirovini. I ona je prije bila tvornička radnica. Jednosobni stan u dnu zemljana dvorišta, s \"veš kuhinjom\" i zahodom vani, pored uzlaza u tu bijednu rupu. Kišilo je kada je tamo prvi put došao valjalo je dobro obrisati noge jer se u kuhinjicu bez predsoblja ulazilo izravno s toga zemljanoga dvorišta.
Mama Ivka je hvalila gusanu peć koja sve odmah zagrije, i sobu i kuhinjicu, a malo troši, drugih prostorija i nije bilo. U sobi je bio samo starinski bračni krevet, bez stola, nije bilo mjesta za nj. Barbara je spavala na jeftinoj počivaljci s niskim naslonom uza zid. Između nje i bračnog kreveta vrlo uzak prolaz omogućavao je prilaz malenoj smočnici.
Sjedalo se moglo raširiti u ležaj. No, tada se nije moglo proći do smočnice.
U ovalu veličine dlana, obješenu iznad toga sjedala \"na razvlačenje\", zid je ukrašavala slika anđela. Bila je to pod staklom uvećana kopija jedne od onih minijatura koje je na svili, prema predaji – vlastitom kosom i srmom vezla čuvena minijaturistica \"Giacinta Kunich nata Miovich\", kako se potpisala na toj slici, \"hrvatski ženski Klović\", u nazarenskom stilu, jedan od likova s čuvene oltarne slike čiji se original nalaze u crkvi Gospe od Škrpjela u Boki, na onom umjetnom otočiću pred Perastom. Samo detalj te slike Madone među anđelima. Bucmast anđelčić, nasmijan vragolančić, rumenih obraščića i bujne kose s kovrčicama, bez tijela, samo glava malenog.
Ajngelek moj prelepi! Čuva me celi život. Sad si ti došel čuvati me. A, čuvaš li ti mene? Baš i ne! Da si me čuval...
Nemoj opet, molim Te!
Tu sam noć – jer je strašno kišilo i jer sam ostao dokasna – prespavao u istoj sobi s njom i s njezinim roditeljima. Oni su išli u kuhinjicu obući pidžame, onda mi, naporede. Tako se i objedovalo i večeravalo, dvoje po dvoje.
Bilo je to u \"samoupravnom socijalizmu s ljudskim licem\", no stanova za sve radnike naprosto nije bilo. Ali, posla ipak jest! Da je bio \"u partiji\", svakako bi već imao neki bolji stan. Ali, nije bio i morao je čekati da se stanovima podmire najprije svi ostali...
4. Nakon tri godine
Nas dvoje – premda još studenti – posao nastavnika povijesti, odnosno nastavnice engleskog, dobili smo u Blatoglibu, kako smo prozvali to selo, kamo nitko nije htio ići, u oronulu školu na mađarskoj granici, građenu još prije ilirskog pokreta kao stanoviti hospicij za islužene časne sestre.
Tamo tada još nije bilo asfalta, ali \"bil je cuk\". Njime bismo se od petka popodne do ponedjeljka ujutro vraćali u Zagreb. Naša Ana, tada beba, bila je kod bake i djeda. U onu smo jedinu sobu ipak nekako ugurali i \"kinderbet\". Stisnuli bismo se tamo i mi, u petak i u subotu navečer kad bismo došli obići Anu, kao i one prve noći...
5. Nakon trideset godina
Iz lijepa dvosobnoga stana u Novomu Zagrebu u student-servisu unajmljeni studenti iznose namještaj: stan se prodaje, zajednička imovina dijeli.
Eto, sad je sve gotovo. Kada si me prestao voljeti?
I sama vidiš što nas čeka u starosti. Ana već ima svoju obitelj, dok ti i ja... Ili se svađamo ili šutimo. Sam ja s tobom, sama ti sa mnom. A oboje patimo. Zar nije bolji kraj patnje nego patnja bez kraja?
Tvoje floskule! Našao si novu kurvu, to je!
Nije to! I nije kurva. Ti i ja smo se dugo raspadali i konačno se raspali, prije nego sam sreo...
Svoju kurvu!
Ne bih se svađao!
Skidam sa zida, i ovdje s počasnog mjesta, ovalni portret anđela, jedino što smo bili prenijeli \"iz bakina i dedina stana\". Oni su ionako već na Mirogoju.
Nećeš mi ga valjda uzeti, mog anđela čuvara?!
Ne, naravno! Samo ga skidam. Spremi si ga, da ne nestane u ovoj gužvi!
Ajngelek moj prelepi! – stisnula ga je na prsa, a meni – odlazeći - dobacila:
Gade!
(2013.)
www.vecernji.hr/kratkaprica