24. priča: Daniel Mohorović: Rubrika: Moj tjedan

Pristojnost nalaže na ljubaznost uzvratiti. Kako odbiti zamolbu gospodina glavnog urednika za gostovanje u ovoj rubrici? Nisam mogla odbiti iako sam u velikom poslu. Dva su razloga; prvi, Večernji list čitam od prvog broja, od srpnja 1959. godine, više od polovine svoga života; drugi, već sedamdesetak godina vodim dnevnik. Skupilo se nekoliko stotina svežanja i teka.

Za novu rubriku Večernjeg lista jednostavno ću “istrgnuti” par stranica iz posljednje bilježnice.

Ponedjeljak

Otišla u kupovinu u poznati trgovački centar. U redu za plaćanje još troje ljudi. Pretpostavljam: majka, otac i sin od nekih jedanaest godina. Bili su na odlasku. Odjednom, dječak se okrene:

– Hoćete li da Vam pomognem napuniti? – vratio se i pomogao.

Ne razumijem ljude koji kažu: “Danas su svi užasni prema starijim ljudima.. U "naše" vrijeme bilo je više poštovanja”.

Mislim, jednostavno nije istina. Ljudi se oduvijek ponašaju dobro ili loše, poželjno ili nepoželjno. Čine mi se vrlo ljubazni i dobronamjerni. Doduše, napominjem, živim na Kaptolu.

Nakon popodnevne sieste, muka po laptopu. Iako imam dva računala, prijenosno i stolno. Stolno služi za borbu s elektronskom poštom, prijenosno za pisanje.

Trenutačno pišem knjigu “Obale druge vidi se sjaj”. Ne volim puno pričati o knjigama na kojima radim. Strpljenja do svršetka rukopisa.

Utorak

Od jutra “opterećena” dolaskom gospođe Line Gložić, nove pomoćnice u kućanskim i laptop poslovima.

Prijateljice mjesecima uvjeravaju da mi treba pomoć u kući i pisanju nove knjige. Uvjeravam u suprotno. Naposljetku, uvjeravam se kako je bolje djelovati preventivno. Upućujem pismo velečasnom Zecu, župniku rodnog Labina, zna li koju gospođu spremnu živjeti u Zagrebu. Velečasni preporučio gospođu Linu. Učiteljicu u mirovini, udovicu, bez djece.

U osam krenuli iz Labina, trebali bi stići oko podne. Prije ljetne žege obavit ću uobičajenu šetnju. Možda po šetnji očevici namještaju satove.

Po povratku kratila vrijeme slušajući glazbu. Taman kada sam započela drugu deseticu krunice, uz Schubertovu Ave Mariju, čujem zvono na vratima. Pogledam na zidnu uru, 13 sati; pogledam kroz rupicu na vratima, stigli su.

Gospođa je moje visine. Znači, niska. Plava kosa, friška ondulacija, jednodijelna ljetna haljina. Velečasni je donio istarsku medicu, malvaziju, suhe smokve. Na drugi pogled zaključujem da ćemo se slagati.

– Drogo mi je ca ćun delat za Vas – na zvonkoj cakavici moga djetinjstva Lina je izrazila zadovoljstvo što će raditi za mene.

– Prije nego budete prezadovoljni, moram reći da živim po određenom redu, ta ipak sam franjevačka trećeretka – dodajem na standardu (treba se zagrijati na dijalekt).

Lina bezuvjetno pristala na angažman. Čak i nakon upozorenja da u stanu nema TV aparata.

Velečasni ostao na ručku. Blitva i riba lešo. Posni ručak u utorak. Zalili ga malvazijom.

Srijeda

Krećemo u šetnju. Mlada susjeda Iva, majka dvoje djece:

– Župnik inzistira da roditelju dođu s djecom na misu. Nije dovoljno da ih svaki tjedan vozim u školu, glazbenu, balet… a vikendom, kada normalni svijet odmara, idi s njima u crkvu! – Kada ću imati život za sebe?!

Lina šuti. Šutim. Prije spavanja zapisah crticu o jutarnjem susretu. Broji li se kao šutnja?

Nadam se da Iva ne čita Večernji list.

Četvrtak

U zadnjih nekoliko godina, skoro dva desetljeća, tisuće istarskih žena, po odlasku u mirovinu, trbuhom za kruhom odlaze na privremeni rad u Italiju. Na crno čuvaju, maze i paze talijanske gospođe i gospodu koji si to mogu priuštiti. Priča Lina o svojoj prijateljici Adeli. Svakih petnaest dana odlazi u Trst. Brine se o gospođi Leonilli Gobbo.

Leonilla je deset godina starija od mene. Rođena u Rapcu 19. rujna 1904. Otac voditelj pošte u tada malom primorskom mjestu. Diplomirala 1922. na Trgovačkoj akademiji u Trstu. S 23 godine udala se za gospodina Luigija Battagliarinija, voditelja teleferike, žičare za prijevoz boksita na relaciji Cere- Rabac. Sa suprugom seli u Višnjan, pa Trst. Živi u obiteljskoj vili, Via Romagna, prizemni stan. Kći Silvia živi kat iznad. Kao prava majka, kada Silvia ode u grad, zabrinuto iščekuje njen povratak. Do prije dvije godine živjela sama. Kućnu pomoćnicu ima desetljećima. Agilna Adela je o najstarijoj Rapčanki jesenas obavijestila pisca i slikara Marijana, koji piše i riše na temu Labina.

– Doći ću kada zatopli – obećaje.

Nakon nekoliko mjeseci, Adela opetuje poziv.

Ne dođete li što prije, šinjora Gobbo bi mogla umret, poli storeh ljudi se nikad ne zno – zastraši Marijana mogućim smrtnim časom.

Toplog proljetnog popodneva stiže Marijano u posjet. U torbi nosi nekoliko svojih knjiga o labinskoj povijesti. Leonilla oduševljena. Dama fotografskog pamćenja prisjeća se svih detalja.

Smiješak, fotografija, članak u novinama.

Prije mjesec-dva Leonillu “uhvatila” paraliza. Želi umrijeti. Svaku večer moli krunicu. Sva četiri otajstva.

Adela nije mogla vjerovati da dama u ČETVRTOJ životnoj dobi može biti samostalna. Prvo zajedničko jutro započne špijuniranjem. Otvorila je vrata kupaonica dovoljno da vidi kako se gospođa u jedanaestom desetljeću života brine o higijeni. Uspijeva.

Lina je ozbiljna gospođa, neće me špijunirati.

Petak

Ustajem s prvim zrakama sunca. Meditacija, molitva, ustajanje. Doručak. Kruh i kafe. To mi je spremala i majka Tonina. Bog je pomiluj. Prisjetila sam se caikua, haikua na cakavici, nedavno pročitanog:


Libret riceti:

Ricet za kruh i kafe.

Ki će ga pojes?


Prevedeno na standard:

Knjiga recepata:

Recept za kruh i kavu.

Tko će to pojesti?


Zahvaljujem Stvoritelju na Lini. Pomaže u poslu, pričama vraća u rodni kraj, ostavljen zbog velike gladi, za vrijeme prvog rata.

Na ručku novinar Luka. (Lina pripremila maneštru s povrćem.) Želi napisati moj životopis.

Ne razumijem koga u ovom zoološkom vrtu, pored toliko zvijezda, zanima život obične žene, bez ijednog muža, djece, ljubavnika. Svjetovne redovnice!? – branim se od još jedne obveze.

Izdavača! – britko odgovara mladi i ambiciozni novinar.


Uvečer Križni put. Čitam i pišem. Nebrojeno rukopisa u “dnevnicima”. Možda složim i dočekam još koju knjigu.