24. priča: Kazimir Klarić: Panj

Riječ panj danas se rijetko čuje, a čemu služi, većina ljudi pojma nema. Nestat će u tami zaborava. Sklopio sam na tren oči. Dobro ga sada vidim. Nečujno miruje u kutu seoskog dvorišta. Blago nagnut ustranu. Na njemu cijepa drva slijepi seljak, djed Iva... Mučno zamahuje sjekirom kad ih kala. Još u njima ima života. Pijuču, zdvojno plaču. Oko panja rastu hrpe drvenih kostiju. Tek kad Iva zabije sjekiru u kvrgavo, žilavo drvo, krene iz njegovih krezubih usta bujica psovki. Nisu to obične psovke, što ih mučenici zemlje dnevno zbore kad im nešto ne ide kako su naumili. To je birani lanac psovki. Vežu se jedna uz drugu, sve strašnije i krvavije, kao što je i njegov tužan život. Osjeća drvo pod prstima kad ga stavlja na panj. Sada psuje grabovo drvo do u deseto koljeno. Sjekira se zaglavila u njegovim čeljustima. Sad Iva zabacuje sjekiru skupa s drvetom iza pleća. Jedva se pri tome održava na krhkim nogama. Hukne. Udara bijesno ušicama sjekire o panj. U tom strašnom udarcu on se obračunava sa svim svecima koji ga još jadnog drže na zemlji. Drvo puca na dvoje, troje. Iveri postaju ubojite krhotine granate. Babe, Ivine susjede, navaljene na trošnu ogradu, uz vrisku odskaču ustranu. Križaju se. Opet se vraćaju. Bit će da potajice uživaju u njegovim psovkama. A sad, kad se spašavaju, grde Ivu. Te gorjet će u paklu. Garant! Na svakoj svetoj misi u crkvi u nedjelju baš Ivu spominje velečasni kao najvećeg grešnika u selu. One će se kao za njega moliti i pokušati ga spasiti od ognja paklenog. – Nek gorim – klikće slijepi djed Iva. Sjeda na panj. Gola rebra i bijela koža ispod iscijepane rubine, pokazuje svima da tamo gdje bi po babinim pričama trebao završiti, nema što izgubiti. – Da što da ću goriti. Ko i ova drva. Ovaj panj na kojem sjedim više me razumije nego vi. Ja sam već odavno u paklu kao i on. Ni kriv ni dužan. Tko njega pita kako mu je! A što se tiče popa, bolje neg šuti.... Bolje... Kad to kaže, okreće glavu prema suncu. Mrtvim očima, kao da traži nebesku suglasnost. Oglasilo se zvono s crkve. Podne. Djed Iva diže se s panja. Kreće se oprezno prema kući. Pazi da ne stane na klizava iscijepana drva. Nije prvi put letio na nos jer mu se ona osvećuju. Pipa nogom ispred sebe. Sad je na pravom putu. Doziva unuka. Vrijeme je za ručak. On i unuk žive sami. Nekad moćno gospodarstvo spalo na njih dvojicu. A zemlja ne pita za seljakovu muku. Ona traži slugu. Ruke! Kad ste i na samrti, ona zaziva. Žedan konj u štali. Prasci u toru. Nepodojena krava skoro ljudskim glasom doziva da ju se pomuze... Sve je na zemlji tako bešćutno. Bez ruku sve podivlja. Rajske dveri nisu namijenjene seljaku. Soba gdje njih dvojica ručaju velika, prostrana. Unuk prvo grabi djedu, pa sebi. Sve u tišini. Sad je djed Iva druga osoba kad je s u unukom. Tepa mu i guguće. Te moja ribica, te moja grlica. Je l’ te danas učitelj tukao u školi. Joj, kad ga ja jednom zgrabim, kad se sretnemo, gotovo je s njim. Neće on moje janje mučiti s knjigom. Sutra idemo u ribu. Rano upregni kobilu. Idemo u Rašac na štuke. Znam ja gdje one janje moje spavaju... Znam.... U nedjelju, izjutra, unuk brije djeda na panju. Mi, njegovi prijatelji, očajni. Idemo na kirvaj u susjedno selo, na Mariju Magdalinu. Tiskamo svaki u džepiću tužne novce. Žuljaju nas i pijuču u tami. Žele da ih se što prije riješimo. A tamo je ringišpil. Šatra s medenjacima. Streljana. Možda Cigani dovuku i medvjeda. Sad iznova djed otpočne psovati. Više ne tepa unuku. Britva je tupa. Njegovo mršavo mučeničko lice struže čelik. Slabašno je i nasapunan. Uzalud djed napuhuje obraze. Čas jedan, pa drugi. Mota jezikom. Da unuk može kako Bog zapovijeda da ga obrije. Čekinje su stare tjedan dana, a unukova ruka nejaka i nevješta. Vrti britvu među prstima. Drži ga za nos. Nikako da se sporazume, kuda da se djed okrene, da mu bolje podmetne obraz. Vrat je priča za sebe. Vododerina. Žile iskočile na vratu. Unuk poteže energično britvom odozdola. Tu je grkljan. Starčeva Adamova jabučica panično skakuće gore-dolje. Mala djedova glava očajno se vrti u dječakovom zagrljaju na sve strane. Kletve pljušte, a mi djeca očajni. Već je pored nas prošla grupica dječaka prema susjednom selu. Kasnimo. O kako su djeca nemilosrdna. A tu mi dangubimo. Kao, koga vraga se sad djed sjetio da se brije. To više nije brijanje, nego struganje. Jadni unuk iznova ga sapuna. Sapunica ulazi u djedove nozdrve i on gromko kiše. A kako kihne, skine, ne jednog, nego pet svetaca s neba. Sad unuk drži djeda za uho. Dobro je. Brijanje se primiče kraju. Mi već trčimo s lavorom, koji blago pušta vodu. Svi zdušno pomažemo. Unuk ga mije. Tražimo gdje je ručnik. Tu je... Već jedan donosi djedu i čistu košulju. Unuk dodaje krezubi češalj. Diže ga s panja, ukočenog, jadnog. Brijanje je djedu Ivi pakao, a ne ono što njegove susjede babe zbore. Vodi unuk djeda ispred kuće na klupu, da ga posjedne. Pa kad se vraćaju ljudi s mise, da s nekima od svojih starijih može koju prozboriti. Mi već žurno zamičemo iza šumice. Unuk prebire novce, što mu ih je djed kriomice turnuo u džep. Smiješi se. Mora i djedu kupiti medenjake. On ih namače u rakiju i siše krezubim ustima. Zna on što djed voli. Djed na klupi ispred kuće ostaje sam. Zrak od jare postaje treperav i već se gube obrisi zvonika. Čujemo zvona s naše i susjedne crkve. Sljubljuju se u zraku. A naša dječja srca tuku užurbano i radosno. Izbijamo na put za susjedno selo. Trk. Ispred nas su ciganska kola s očajno nesretnim medvjedom, što kaska, zavezan za lanac. Iz kola nas prate još tužnije dječje oči. Zaobilazimo ih trkom. Djeca tuđu nesreću rijetko prepoznaju. Slijepi djed Iva umro je blaženom smrću. Cijepao je drva na panju... Za divno čudo, radio tiho i bez psovke. A kad je razbio i posljednju kladu, zabio je sjekiru iz sve snage u panj. Pljunuo na svoj tužan život. Okrenuo se prema babama, svojim susjedama. Pričinilo im se da ih gleda širom otvorenih očiju. Da je progledao. – Babe, idem umrt. Dosta je bilo. Uspravio se. Koraknuo prema kući. Nestao u njenoj tami. Legao, onako obučen, u rascijepljenoj košulji i mirno umro. Na dršku sjekire, zabijene u panj, spustila se ptičica govedarica. Zvonko pozvala svoju ptičju subraću na gozbu, na tihe karmine... U rascijepanim drvima oko mrtvog panja ima buba i crva koliko ti ptičje srce želi. Sletjele ptičice. Bez straha i bojazni. Znaju da se djed Iva neće vratiti. Čovjek ne sluti što sve ptice nebeske znaju. Ali, one uporno šute i samo cvrkuću. A da znaju, možda bi nečujnije prošle kroz život. Vjerojatno, samo na vršcima prstiju. Da nitko ne čuje njihov odlazak.