Premda stanujemo u istoj zgradi, prošla su tri mjeseca prije nego što je Branko došao na moja vrata. Rekao je:
– Nešto nije u redu. Vozim se već tri mjeseca, a još ni jednom nisam točio benzin.
Znao sam o čemu govori. Tri mjeseca prije toga umro je stari Gabrijel Virag i ostavio Branku svoj jaguar koji je bio golem i težak i svakako je mnogo trošio. Naš profesor dramaturgije bio je poznat diljem kazališnog svijeta po tome automobilu, barem onoliko koliko je bio poznat po svome opusu. Na jaguaru su mu svi zavidjeli, a on je još davno u kafiću Gavelle objavio da će ga ostaviti nekome od svojih učenika. A Branko i ja pripadali smo posljednjoj generaciji kojoj je on predavao na Akademiji pa se znalo da se nalazimo u najužem izboru. Ja sam taj auto strasno priželjkivao, ali ga nisam dobio. Pripao je Branku, kao što sam i slutio da će pripasti.
– Kako to? – upitao sam sad Branka uvodeći ga u stan.
– Ne znam – huknuo je patetično. – Ali, ja se toga bojim. Indikator goriva stoji stalno na istom mjestu! Ja se vozim i vozim, a on se ne miče!
– Da nije pokvaren plovak? – upitao sam.
– Bio sam kod majstora, utvrdio je da je sve u redu. Bojim se da uzrok uopće nije tehnički.
– Nego?
– Nego... Sjeti se o čemu smo razgovarali sa starim. Sve prije ili poslije dođe na naplatu.
Sjećao sam se o čemu smo razgovarali sa starim Viragom. Zapravo više su njih dvojica razmjenjivali misli, a ja sam slušao. Jer, oni su bili režiseri, kreativci, a ja sam samo glumac pa sam morao biti zahvalan što smijem prisustvovati rađanju njihovih velikih ideja.
Pripremali smo tada Fausta. Bila je to neka kombinacija Goetheova, Mannova i Brešanova Fausta, neka sinteza koju je Virag sâm načinio, a imala je ambiciju da bude duboko alegorična. O tome, o tim alegorijskim značenjima priče, Virag i Branko najviše su i raspredali dok smo se sastajali utroje: Virag kao autor teksta, Branko kao režiser i ja kao nosilac glavne uloge. Kažem, ja sam slušao, a oni govorili.
Tvrdili su složno kako je priča o Faustu jedina prava priča našega vremena. Kao što je Faust prodao dušu vragu zato da bi mogao uživati u životu, tako je učinilo i čovječanstvo: ono grabi zadovoljstva, nasrće na prirodu, troši energiju, ne vodeći računa da će sve to morati jednom platiti. A nastupit će trenutak kad će vrag doći po svoje. Virag i Branko navodili su primjere i nudili dokaze: presušit će nafta, nestat će pitke vode, doći će do globalnog zagrijavanja, GMO će sve preplaviti, pobjeći će iz laboratorija neki virus i sve nas potamaniti.
Ja sam ponekad dizao dva prsta i pokušavao se buniti. Nisu me toliko smetale te crne prognoze, koliko sam se pitao kakve to veze ima s našom predstavom: zar nismo mi pozvani da napravimo nešto što će ljudi gledati sa zanimanjem, a ne da se igramo proroka? Ali, naravno, oni su me ušutkali, i nisu se ni trudili da mi išta objasne, jer su držali da ionako ne bih shvatio.
A onda je stari Virag usred tih priprema umro, i tada je sve stalo. Tada se pokazalo i to da je on svoj jaguar oporučno – i s ovjerom kod javnog bilježnika – ostavio Branku. Projekt se raspao i o Faustu se više nije govorilo. Samo je Branko bio toliko egzaltiran da je izjavio kako je i Viragova situacija bila u nekom smislu faustovska: kao što je Faust bio izgubljen onoga časa kad je poželio da neki trenutak potraje, tako je i Gabrijel Virag umro baš onda kad je započeo svoje remek-djelo i kad mu je trebalo vremena da ga završi.
Tako je Branko govorio i tako je mudrovao, a za to vrijeme se vozio u Viragovu jaguaru i svi su mu se divili. A ispod te poze polako je rastao strah. To sam znao samo ja.
– Dobro, kako tumačiš to s benzinom? – upitao sam toga dana kad je napokon došao na moja vrata.
– Nema racionalnog objašnjenja – uzvratio je pijući konjak koji sam mu natočio. – Tu su se umiješale mračne sile.
– Kakve mračne sile?
– Ne znam kakve – uzvratio je. – Znam samo ovo: sad dobivam besplatno gorivo, to će trajati neko vrijeme, a onda će doći račun.
Pokušao sam ga nekako umiriti i utješiti, ali bez mnogo uspjeha, jer na kraju je otišao podjednako zabrinut. Ipak, od toga dana ja sam postao njegov pouzdanik i on mi je govorio o onome što mu se događa s automobilom. Bio je toliko umišljen da je smjesta zaboravio ono što je oduvijek znao, to jest da sam i ja priželjkivao taj jaguar i da mi je teško gledati ga svaki dan ispred zgrade. Držao je kako ja i sam uviđam da je on, Branko, silno važan i vrijedan i da je zapravo jedino on zaslužio taj auto. I, da sam mu zato spreman pomoći.
A i bio sam, barem do neke mjere. Pomagao sam mu, recimo, da provjeri koliko je ispravan njegov dojam da auto ne troši benzin, nego da ide na tko zna kakvu paklenu energiju. Vodio sam statistiku o broju prijeđenih kilometara, a onda te podatke uspoređivao s onim što se na internetu moglo naći o potrošnji kod toga tipa jaguara. Skupa s Brankom odvezao sam se do Šibenika i odande se sutradan s njime vratio, da vidimo hoće li brzina od stotinu i pedeset na sat što promijeniti. Pomogao sam provjeriti uz pomoć šipke razinu goriva u rezervoaru. Kad smo prešli granicu od tri tisuće kilometara bez točenja goriva, morao sam priznati Branku da je u pravu i da se nešto neobično događa.
A usput sam se izbliza osvjedočio da se nešto neobično događa i s Brankom. Jer, on je bivao sve nemirniji i sve se čudnije ponašao u vezi s autom. Najprije tjednima ne bi sjedao u njega, kao da time odgađa onu kaznu za koju je vjerovao da će jednom doći, a onda bi se počeo mahnito vozikati naokolo, kao da želi ubrzati ono što ga ionako čeka.
A pri tome nije znao što je to, bio je tek uvjeren da je to nešto strašno, nešto što će ga potpuno uništiti. Što je vrijeme više prolazilo, to je sigurniji bio da će se to svaki čas dogoditi. Jer, znao je – kao što znamo svi iz bogate literature o ugovorima s vragom, od Šenoe pa dalje – da uvijek postoji vremensko ograničenje. Ja sam mu predložio da auto proda, ali mi je on rekao da je Virag u svojoj oporuci osobito istaknuo da se vozilo ne smije prodavati. A nije želio kršiti tu odredbu i tako još više izazivati sudbinu.
Tako je došao na spasonosnu ideju da auto daruje meni. Jer, oporuka je govorila samo o prodaji, a ništa o darivanju. A Branko je bio dovoljno egocentričan da pomisli kako je meni najvažnije da se on spasi, a sa mnom kako bude.
Tada sam bio na rubu da taj dar prihvatim, jer tako bi mi se želja ispunila. Ali, znao sam da sad moram izdržati do kraja, da ne smijem popustiti. Branko je oduvijek smatrao prirodnim da baš on dobije auto, pa neka mu bude. A kad bih se pokolebao, bilo je dovoljno da se prisjetim kako su on i Virag nadahnuto govorili o tome faustovskom motivu i kako su prijezirnim pokretom ruke otklanjali svaki moj glumački argument.
Tako sam puštao Branka da se nosi s onim što je smatrao da je njegova sudbina, njegova velika kušnja. Vrijeme je sve više prolazilo, on nije točio benzin, a auto je i dalje sjajno vozio. Mehaničari su njegove priče primali sa smiješkom i potom ga otpravljali kao luđaka ili neznalicu, otprilike onako kako su Branko i Virag prije primali moj udio u diskusiji o Faustu.
Branko je bio sve nervozniji, sve zdvojniji. Sva sreća što nije imao obitelji (kao, uostalom, ni ja), pa tako nitko nije trpio zbog njegove opsesije. A opsesija se sad manifestirala tako da je s autom počeo i razgovarati: izazivao ga je, psovao ili mu se umiljavao i nastojao ga udobrovoljiti. Posve je izgubio glavu i nije od toga bezumnog ponašanja odustajao ni onda kad bih ja bio s njim u vozilu.
Tako sam onda počeo pomišljati da je bilo dosta. Da je Branko dovoljno kažnjen za svoju taštinu i da ga treba osloboditi. A ja da sam dovoljno osvećen za sav prijezir koji sam od njega progutao.
Zato sam odlučio da prestanem kvariti plovak na jaguaru i potajno u spremnik dolijevati benzin. Komedija se mogla završiti.
Ali, mora biti da sam tu odluku donio prekasno. Jer, jedne listopadske noći ja sam prvi put propustio doliti malo goriva, a ujutro je Branko sjeo u auto i zaletio se njime u zid napuštene tvornice te tako razbio i njega i sebe.
www.vecernji.hr/kratkaprica