Bilo je vruće u svečanoj kapetanskoj uniformi. Iza sebe čuo je cvrčanje. \"Cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče\", mrmljao je tiho, ali sin ga je uspio čuti; pogledao ga je upitno. Mornari su se uvijek divili kako sve zna napamet – i stihove, i paragrafe pomorskoga prava i nazive struja, a sada nije bio siguran da se stihova sjetio u točnom obliku. Kome to uopće nešto znači? Danas više ni đaci ne pamte takve stvari, a i onda, u njegovo vrijeme, ponavljalo se to papagajski, bez razumijevanja. Je li sam pjesnik znao o čemu govori ili se jednostavno igrao glasovima? Tko u ovom tužnom zboru zna što je to smrča? Njih ovdje nema. Onaj se cvrčak vjerojatno popeo među grančice čempresa i besmisleno trlja nešto o nešto... Kako ono nastaje cvrčanje? Ima i neke veze s vrućinom. Sprovodi su uvijek u neko nevrijeme. Ili pada kiša, ili je ovako nesnosno vruće, ili je vjetar. Jednom je iznenadni vjetar Terezi podigao haljinu i zakrilio lice pred otvorenim grobom njezine tetke. Sjećao se župnikova pogleda. Odmjeravao je Terezine gaćice i bijela bedra. Gaćice su bile svilene, one koje je donosio iz Marseillea. Bedra su bila glatka. Bila je tako mlada, a sada – pokojnica. Bolest ne bira! Nevjerojatno je kako čovjeka strpaju u lakiranu kutiju koja je nestajala u toj rupetini. Netko ga je blago gurnuo. Podsjećanje... na što? Učinilo mu se da netko iza njegovih leđa šapatom izgovara riječ \"Dementan\". Njegov sin uzeo je nekoliko suhih latica iz posude i pustio ih da padnu u grob. Pružio je i njemu prstohvat. Upitno ga je pogledao svojim plavim očima. Ili ga je pogledao prijekorno? Nije se okretao prema Ivanu, ali bio je svjestan pogleda i plavih očiju kakve nitko ni od njegovih niti od njezinih nije imao. \"Događa se to pomorcima\", govorkalo se svojevremeno.
Kasnije kada je Ivan otišao u Kanadu, više se nitko nije time bavio. Bilo je neobično da je samo on došao na majčin pogreb. Ona dvojica iz Njemačke poslala su brzojave, gotovo jednake, kao da su se dogovarali: sućut, isprika, prijekor što se ne javlja na mobitel. A Tereza im je svima bila jednako majka – tu se nije radilo o ocu. On je tu bio beznačajan. Ili možda nije? Ivan je možda došao zbog nasljedstva. Kako to ide? Imovina bračnoga druga dijeli se između drugoga bračnog druga i djece, ali tu nijedan nema prednost pred drugim. Nekada je i taj paragraf znao citirati, iako nije pomišljao da će mu trebati. Tereza je bila toliko mlađa od njega, a osim toga... život pomorca... to je uvijek neka lutrija. Stalno nešto dobivaš, dobivaš uglavnom nešto sitno, i stalno ti prijeti ozbiljan gubitak, gubitak svijeta, gubitak svjetla, gubitak vremena koje može zauvijek stati, a tebe više nema da to registriraš. Ništavilo se ništavilu i ne predstavlja.
Znao je to i dok je plovio. Drugi možda nisu, ali on jest. Osim toga najvećega mogućega gubitka, bio je svjestan i onih drugih velikih, stvarnih. Recimo – to s Ivanom: plava kosa, plave oči, govorkanja. Nije ju nikada pitao. Mogla je reći bilo što. Mogla je lagati. Mogla je reći istinu. Nije želio čuti ni laž niti istinu. Istinu je najmanje želio čuti. Uostalom, to kako se bila promijenila, govorilo je sve. Uvijek je bila dobra žena, a onda je postala još bolja. Postala je ponizna, pokorna i beskrajno šutljiva. Ili je barem takva bila kada bi on dolazio na odmor, na pauzu između plovidbi. \"Čovječe, ti mora da tu svoju ženu iscrpljuješ do daske, od mraka do zore. Koji si ti jarac! Kada ti dođeš, ona više nema snage ni razgovarati sa susjedima. Ti se prištediš dok ploviš preko Atlantika ili Pacifika, pa još i ona jaka hrana, znamo kako se za kapetana kuha, a onda dođeš, pucaš od želje i snage, i – samo deri. Ajde, neka! Kad je kratko, nek\' je i slatko! Živio!\"
Bilo je i drugih, drugi ljudi – drugačija mišljenja, imali su i iskustva koja su štošta govorila. Santos nije bio samo prezagušena luka, najveći kontejnerski terminal u Južnoj Americi. Santos je bio... ah, Santos... Kako se sve promijenilo! Promijenile su se i lokacije, one najbolje za koje su znali kapetani i pomorski oficiri, obični pomorci ostajali su na banalnijim mjestima. Mijenjale su se i dame, senhorite. Dolazile su nove. Ali neke su godinama ostajale sočne kao zrelo voće koje nekim čudom nikada ne prezrije. Adelle... Govorila je portugalski s nekim čudnim akcentom od kojeg se čovjeku skupljala slina u ustima, njezin govor podsjećao ga je na čokoladne bombone, one punjene rumom, umotane u svilene papiriće. Činilo se da ga uvijek čeka. Nije ga zaboravljala, odmah je izvikivala njegovo ime. Nikada mu nije rekla svoje. Adelle je bilo umjetničko ime. Ona nije bila prostitutka, meretriz. Ona je bila prava Brazilka, puna strasti. Stvar podneblja. A možda je ipak bila Njemica koju je temperament odveo u Bahiju, u Brazil, u bungalov ispod palmi, s mrežom za ležanje na terasi nad kojom je krov bio proderan i noću je kroz pukotine provirivao mjesec. \"Čovjek ne smije previše znati\", govorila je. \"To kvari iluzije. Bez iluzija nema radosti. Možeš li biti veseo ako neprekidno razmišljaš?\" Puno je toga znala reći. Bila je brbljava kao papagaio, kao arara. U krevetu je vrištala. Oglašavala se uzvicima koje drugdje nije čuo. Možda samo jednom... onoga ljeta kada je grupa srednjoškolki skakala s rive u more, držeći se za ruke; odskočile bi s kamena ruba i veselo vrištale sve dok se zvuk ne bi ugušio u pljusku vode. Ta razuzdana radost bila je u svakom od Adellinih uzvika. Ona je neprekidno skakala s čvrstoga tla u dubinu, u vedrinu. Nezaboravna Adelle! Poslije je došla Isabel. Raskošna ljepota... da, vjerojatno je imala koji kilogram viška, ali poznavala je tajne tjelesnosti. Znala je čovjeka okružiti takvom količinom topline da zaboraviš da postojiš. I zbog nje je vrijedilo preploviti Atlantik, jer u Panamu se plovilo i ovako i onako. Zapravo je on s Isabel vraćao Terezi... Što? Vraćao joj je milo za drago, reklo bi se. Istinu govoreći, bilo je to dobrodošlo opravdanje. Ali prilično prozirno. Jer avantura s nezaboravnom Adelle počela je nekoliko godina prije Ivanova rođenja. Ne, nije joj tada vraćao milo za drago. Muškarac je muškarac, tu nema pomoći. Samo što je i savjest – savjest. Njezina krivica nije mogla umiriti njegovu savjest.
Milo za drago vraćao joj je tek ovih posljednjih godina. Osvećivao joj se svojom šutnjom. Osvećivao se time što je prihvaćao njezinu šutljivu pokornost. Osvećivao se što više nije bilo ni Adelle, ni Isabel, ni Maryko, ni May... Dobro, ove posljednje nisu mu puno značile, bilo je to kratkotrajno i beznačajno, tek dokaz prerano ostarjelom pomorcu da je još živ.
Šutnja, njezina pokornost i njegova zatvorenost predstavljale su stanje koje je i Terezi i njemu odgovaralo. Iskupljivali su se. Na jednoj strani on, suzdržani gospodar, na drugoj ona, pokorna, pouzdana – model žene iz prošlih vremena, obrazac vječite nepravde. Nepravde koja je funkcionirala, koja je jako dobro funkcionirala. Bez nje bi posljednjih godina bio sasvim izgubljen! \"Nije tako velik problem ako jutarnje tablete popijete navečer, a večernje ujutro, iako nije dobro piti diuretik prije spavanja\", govorio je doktor. \"Ali je puno gore ako uzmete isti lijek zabunom i ujutro i navečer. To može imati... posljedice. Shvaćate?\" Shvaćao je. I ona je shvaćala. Znala je kada koje tablete treba uzeti, koliko onih kapi, što da mu da kad se u krevetu prevrće, kada se znoji od snova...
Sada je sve nestalo. Ništa nije znao o stvarima o kojima mu je ovisio život. Dementan, da, to je bila ta riječ koju je popodne čuo. Opet je osjetio vrućinu na čelu. Dolje na moru sve će proći. Bava će mu ohladiti lice. Bava će ga izvući iz zaljeva, a na pučini bit će dosta vjetra. Imao je povjerenje u latinsko jedro i trup od borovine. Svoj kaić nazivao je bracerom, kao da je pet puta veći. Tko danas zna da brazzera znači brački brod? Što je još htio uzeti? Da, kanistar pitke vode. To je jedino što mu treba s kopna na koje se ne misli vraćati. Odvezao je konop, odgurnuo brodicu, zanio se, pao na pod, onda se uspio uspraviti i dokopati kormila. Osjećao je povjetarac, bava je punila jedro.
www.vecernji.hr/kratkaprica