25. priča: Luko Paljetak: Nešto se događalo na suncu

Nisam znao kako početi. Otvorio sam prozor. Nadao sam se da ću se tako nadisati svježeg zraka. Bio je pregrijan premda je već bila prošla ponoć. Do tada sam ga držao zatvorenog nadajući se da ću tako zadržati onu svježinu koju sam u stanu uspio ostvariti dugotrajnim radom rashladnog uređaja. Zato se pokvario. Ljeto je bilo prevruće i predugo je trajalo. Nešto se događalo na Suncu. Nisam htio o tome čitati. Nisam htio čitati uopće. U svakom slučaju, teško postignuta svježina ubrzo je iscurila. Izjednačila se temperatura zraka u sobi i u dvorištu.

Moj prozor gleda na dvorište. Ne treba to dovoditi ni u kakvu vezu s Hitchockovim filmom. Nisam ja htio nikoga ubiti. Da sam mogao, ubio bih Sunce.

Stajao sam na prozoru i udisao vreli noćni zrak. Uskoro će svanuti, a zrak se neće ohladiti ni za milimetar. Znam da se ne kaže “za milimetar”, ali to nije važno. Važno je samo to da sam se znojio, znojio iznutra. Koža mi je bila suha, jezik mi je bio suh, bio sam suh čak i u preponama i ispod pazuha. Nisam morao upotrijebiti onaj dezodorans s dugotrajnim učinkom svježine. U meni se cijedio znoj, vlažan i pregrijan.

Otišao sam do hladnjaka. Otvorio sam ga. Ona žaruljica opet nije radila. Sve je bilo u mraku. I čitav stan bio je u mraku. Nisam htio paliti svjetlo. Kao da sam otvorio mikrovalnu pećnicu imao sam dojam kada sam otvorio hladnjak, a bio je hladan. Naslonio sam stražnjicu na vrata kada sam ga opet zatvorio, nakon što sam iz njega napamet izvadio već otvorenu bocu vina. Pio sam brzo, da se vino ne ugrije. Još sam osjećao ugodnu hladnoću na stražnjici, čak i između nogu. To mi je prijalo. Vratio sam se na prozor.

U dvorištu je raslo jedno jedino kržljavo stablo. Na njemu nije bilo uobičajenih svraka. I one su se sklonile na neko hladnije mjesto. Ni u mojoj zgradi nije bilo nikoga. Valjda su svi bili na godišnjem odmoru. Svi su prozori bili zatvoreni, sa spuštenim roletama. To je idealno vrijeme za provalnike, pomislio sam. Da sam provalnik, imao bih što raditi. Bilo bi uzbudljivo. Išao bih od stana do stana, ulazio ondje gdje lako mogu ući i uzimao što hoću, kao da sam u nekoj robnoj kući u kojoj se ništa ne plaća.

Meteorolozi su rekli da će to potrajati. Nešto se događalo na Suncu. Tope se ledenjaci. Onaj pingvin doplivao je do Novog Zelanda. Umjesto leda jeo je pijesak i najeo se. I oni u Libiji najeli su se pijeska. Mrtvi pogotovo. I ja kao da jedem pijesak. Ne prija mi nikakva hrana. Samo bih pio. Udahnuo sam dva vrela gutljaja zraka s dva već topla gutljaja vina i ponovno se vratio u kuhinju.

Naslonio sam se opet na vrata hladnjaka, ovaj put trbuhom okrenut prema njima. Osjetio sam ugodnu studen na vrhovima koljena, na trbuhu i vrhu penisa koji mi se odjednom počeo dizati. Kao da ševim hladnjak. Odmaknuo sam se od njega. Bijelio se u polumraku kuhinje. Kao neka medicinska sestra. Njih ševe liječnici. Ja nisam liječnik. Nije važno što sam. Nije važno ni tko sam. Sve što bih vam rekao moglo bi se zatim upotrijebiti protiv mene. Da bih vam to rekao, morao bih vas poznavati. A ja vas ne poznajem, kao ni vi mene. Mimoilazimo se. Dva smo različita svijeta. Tako najavljuju novu TV-seriju. To je dobar naslov. Nemate ogledalo? I to je dobro pitanje. Ima mnogo dobrih pitanja. Ima malo dobrih odgovora.

Htio sam opet poći prema hladnjaku. Predomislio sam se i pošao na prozor. Bezvoljno sam stajao uza nj nastojeći ne disati da opet ne udahnem onaj vreli, užareni zrak. Zatvorio sam oči i zadržavao dah sve dok sam mogao izdržati. Osjećao sam da mi je vruća slezena, i pankreas, i nadbubrežna žlijezda. Erekcija je počela popuštati. Bilo je prevruće. Bilo je gore nego prije. Možda svrake više ne znaju letjeti, pomislio sam.

Nisam htio otvoriti oči. Tako će mi biti hladnije. Ako ih otvorim, i zjene će mi se ugrijati. Kad sam ih ipak otvorio, ugledao sam nju. Nisam je prije vidio. U mokrom kombineu, mokre kose stajala je na prozoru drugoga kata zgrade nasuprot mojoj. Svjetlo je bilo upaljeno. Otvorila je prozor dok sam ja preživljavao zatvorenih očiju. Podigla je ruke iznad glave i duboko uzdahnula gledajući na dvorište. Sjena prozirnog kombinea ocrtala joj je tijelo.

Izašao sam iz stana i brzo u mraku prešao dvorište. Ušao sam u njenu zgradu i popeo se na drugi kat. Pokucao sam na vrata ispod kojih se vidjela tanka crta svjetla. Otvorila ih je, mokre kose, u mokrom kombineu.

– Ja bih vas pojebao, gospođo – rekao samo joj.

– Pojebite me, gospodine – odgovorila je.

– Nešto se događalo na Suncu.