Stalno me moje druževnice na fontani nagovaraju: Pripovij nam, pripovij nam, Stane, kako je to bilo s tvojom gospođom! Ma što to? kao čudim se ja. To, kako je povila, ko je tu pripomogo, jer s onijem, Bože mi oprosti... Ma ja nikome ne pripovijedam ništa, nego im odgovaram da ne znam. Ja činim svoj poso, a one sveđ, nuhodi, Stane, pa nam reci. A kome ćeš to ispropovidjet ako ne nama? I ovi su se miri od grada svašta nagledali, pa što će im kad ne mogu pripovidjet! Umuknite, srabuljave srabljivičine! Drpite se s forestjerima, ludosti su vam u glavi. Posvršavajte to posala i pojte doma, a moju gospođu ostavite na miru, odgovaram im ja. Moja je gospođa meni dobra i platu mi dava, i oblači me i hrani, i governa sa mnom ko s krštenijem čeljadetom, treba li što više izvan tega. To govorim, a sve me jezik srbi. Koliko ću još izdržati? Jer je meni dobro u pameti sve što je bilo i više mi puta dođe da jezičinu pregrizem nego da štomudrago izlanem i sebe i moju gospođu uvalim u gorke nevolje. Zato sam odlučila sve ispripovidjet naglas u stranju moga gospara, dje me nitko niti čuje niti vidi, i sve ću to što znam izgovorit ko na ispovijedi u onemu praznom badnju koji je u trešnji popucao i rasušio se. Za bit mirna ko pečena, izrijet ću sve što mi je na duši da meni veće ne pritiska svijes moju.
Dunkve, poslije trešnje ništa više nije ostalo kako prije ni doma ni u Gradu. Ono malo preživjele čeljadi iz Grada viđali smo samo nedjeljom na misi u sv. Rozarija, jer ta crkva jedina nije krolala. Krov od kuće gospara Rafa ostao je bez jedne lastavice, ma smo se, hvala Bogu, svi salvali, a čim su došla bolja vremena, gospar Rafo je naručio vilane iz Šumeta da mu podumjentaju kuću i načinu ono što je unutra bilo razvaljeno, a jes bila šteta velika, i u svakoj je kamari bilo nagruhanijeh stijena, i pola se kupjerte, skupa s fumarima, svalilo pred kuću, i još palim svijeće što nijesmo u purgatoriju, jer je vjetar u zadnji čas promijenio stranu, pa nijesmo izgorjeli kako njeci što ih ja poznam. Dok se kuća prenačinjala, bili smo u stranju koji je na dva poda, i ne znam kako je ostao netaknut, jerbo ništa u Gradu nije ostalo na nogama. U njemu je puč u kojemu se i sad nakupi vode da je možeš za nevolju pit. Bilo je i nešto leće i graha slanića i nekoliko kokoši koje Božjom Providnošću nijesu postale plijenom lupeža koji su obnoć i obdan pustošili nevoljnijem gradom. Jednoga od tijeh vilana koji su popravljali kuću Orsula je zagledavala više nego što bi bio red da jedno žensko čeljade od šesta zagleda mušku glavu. Ja sam joj rekla istiha da pazi što čini, jer da se ne pristoji njome vlasteoskoj ćeri gledati prostoga vilana i ko zna što temu vilanu može sve doć u pamet. Brecala se da je puštim na miru i da nitko dosle nije glavu izgubio što je nekoga gledo i finalmente priznala da je ti mladac gusta jer da mu je pogled mio, i da je jak kako brav, i što ti ga ja znam. A vidjela sam da je i vilan tražio prigode da Orsulu sretne i nešto se plelo među njima. Orsula je rano ostala bez matere, a jadno ti je podizat žensko dijete bez materine skrbi. Otac joj je išao za poslima a ja sam, jadna, ostajala doma s djetetom u strahu od bolesti ili kojemudrago nevolje. Pitala sam je ožičicom jer je bila zlohrana, vodila na blagoslov prid Prisveti Sakramenat, kupala je u ljekovitijem travama, spala prid njezinom kamarom. I kad je trešnja pogodila Grad, milošću Božjom ostali smo na životu i sačuvala sam je i u tijem nevoljama. A onda je banuo ti vilan, jedva mu je crvenkasta bradica bila počela probijati gdje i gdje po svijetlome licu. Bio je visok, peču mladića, jači od najjačega brava. Bilo je trijeba poiskat remedijo protivu te napasti.
Ja sam skupila hrabrost i onda jedan dan rekla gosparu Rafu da nije dobro da se djevojčica kreće između tolicijeh radnika i da skloni Orsulu dok se ne načine kuća u gruškijeh fratara, jer je do jednoga dumanjskoga manastjera sve bilo u ruinama. Bilo bi dobro da je udadu, promislila sam, iako me mučilo što će onda biti sa mnom bivši ja posve nevična životu na selu otkle sam došla u gospara Rafa u svojijem mladijem godinama. Ma je i gospar Rafo sa svojijem bratom promišljao isto što i ja, jer je prije Korosanta objavio ćeri da je ima vjerit za gospara Kruhoradića koji mu je odavno dobar prijatelj i čovjek od povjerenja, ne samo u Vijeću nego i u druzijem poslima. Paralo mi se da će se Orsula prinemoć od te vijesti da ima uskoro leć uz peču leda, a ona je činila fintu da je kontenta, jer da joj nije mrzak gospar Kruhoradić i da želi ocu ugoditi. I rekla je da joj ništa ne treba za prćiju, osim u trešnji srušenoga ljetnikovca u Rijeci dubrovačkoj koji bi rada obnoviti uz pomoć ćaćkovijeh vilana iz obližnjega Šumeta i da u njemu uživa pijući zdravu vodu, daleko od gradske vreve i boleština.
Opazila sam ta dva mjeseca prije vjenčanja da joj nije dohodilo ono vrijeme, ma sam promislila da bi moglo biti od uzbuđenja. A po vjenčanju se počela sve nešto utezati, a bila se lijepo zaoblila, i izbjegavati da joj ja navlačim košulje i da joj vezivam tračice od koreta na prsima. Utoliko mi je odmah bilo jasno da raste tamburin prid njome i strah me golemi uhitio što će na sve to reći gospar Kruhoradić kad se stanje više ne bude moglo skrivati. Orsula je, uz moju pomoć, povila lijepoga muškića točno sedam mjeseci i dvije setemane nakon što je dovedena u muževu kuću na Širokoj ulici. Gospar Kruhoradić je bio kontenat što mu je sin pljunuti on. Govorio je da se spominje kako mu je pokojna majka pripovijedala da se i on rodio posve svijetlih očiju i riđih vlasi koje je vrlo rano izgubio i godine zrelosti dočekao potpuno ćelav.
Čim je produžio dan, Orsula je s djetetom i sa mnom pošla u Rijeku, iako ljetnikovac još nije bio dovršen. Ma snalazili smo se, ja s djetetom u jednoj kamari a gospođa moja u drugoj. To su ljeto gospar Rafo i gospar Kruhoradić samo jedanput došli u vizitu i vratili se barkom istoga popodneva. Orsula, moja gospođa, bila je kapača upravljati svijem sama, a i dijete je dobro napredovalo, jer ga je dojila jedna domaća žena. Obrazi su se rumenjeli mojoj gospođi od kozjeg sira i divljih trava koje sam joj kuhala i objedu i večeri. A izjela bi svaki dan i šaku fragula. Ali onaj sjaj u očima znala sam da ne može biti ni od kakve hrane ni od studene vodice s izvora. Nešto je delektalo duševnu stranu moje gospođe.
Vilani iz Šumeta radili su na skelama oko kuće dovršavajući fuge na ugrađenim kamenim pločama. Prije prvog mraka odlazili su pješke u selo, a mir bi zavladao ljetnikovcem i cijelim imanjem. Tek pred zoru, još prije prvih kokota, probudio bi me kamenčić koji bi se otkotrljao pod opankom riđokosog vilana kad bi preskočio zid nakon što bi napustio toplu postelju moje gospođe. I sveđ tako do danas, iako je po ovezijem Svetijem Vlasi ona povila još jednog malog riđobradog Kruhoradića. Zato ja sve mislim da moja gospođa Orsula, prije nego što ponovno zaspi slatkim snom sve do poznog jutra u svome ljetnom dvoru, smišlja planove kako će proširiti svoje imanje novijem taracama koje će oteti brdu i ribnjacima koje će dati izgraditi uz vodu. Tako ćemo i ovo ljeto ostat u Rijeci sve do Božića.