(Za Nju i Nepoznatu Neku)
U züriškoj zračnoj luci dočekuje nas nepoznat čovjek. Objašnjava da je vozač koji te obično vozi spriječen:
– Morao je u Vevey po direktora Nestlea! Iznenađena si, premda je Nestle jedan od sponzora festivala na kojem nastupaš. Ali, najvažnije je da stižeš na vrijeme za probu s orkestrom. Dogovaramo se da vozač najprije odveze mene do hotela, a potom tebe do koncertne dvorane.
Čekat ću te dok se ne vratiš s probe – velim. Oh, ne! – protiviš se. Prošeći. Upoznaj grad. Ručaj u nekom ekskluzivnom restoranu.
Pred hotelom Schweizerhof već čekaju livrirani nosači. Ljubiš me dok vozač istovaruje našu prtljagu. Laganim korakom ulazim u raskošno predvorje misleći kako su ovdje nekoć sretni bili Tolstoj, Twain, Wagner i njegov mecena, “ludi” kralj Ludwig II. Bavarski. U dvokrevetnoj sobi de luxe superior raskriljujem vrata balkona iznenada se osjećajući poput ptice. Čudesne, daleke planine uokviruju Vierwaldstatsko jezero po kojem plove različite lađe te plivaju labudovi i patke. Na suprotnoj strani jezera uočavam Kulturni i kongresni centar u kojem se nalazi koncertna dvorana u kojoj nastupaš. Proba će zasigurno potrajati više sati, do predvečerja.
– Ručaj u nekom ekskluzivnom restoranu – tvoje riječi kao zapovijed odjekuju mi u ušima.
Zasićena sam; tjednima smo na putu. Na tvojoj turneji. Skoro svaki dan u drugom gradu, drugoj zemlji. Ne izlazi mi se bolje upoznavati ovaj grad; u njemu smo već bile i čini mi se da ga vidim cijelog s balkona hotela.
Na pisaćem stolu od ebanovine položen je dosje s prospektima hotela. Listam ponudu restorana i odlučujem se za restoran Galerie, ne stoga što je gost šef Heiko Antoniewicz, nego zato što me privlači ponuda: menu de degustation (jelovnik za kušnju). Ne otvaram kovčege, nemam volje raspakirati se, i ne odlazim u kupaonicu da se osvježim, već izlazim i silazim zavojitim mramornim stubama obloženima crvenim tepihom. Trebam se razgibati, previše sjedim i stalno sam u zatvorenim prostorijama: zrakoplovima, automobilima, hotelima, koncertnim dvoranama... Trenutačno ne podnosim ni dizalo. Restoran Galerie elegantna je prostorija u izvornom neoklasicističkom stilu i odiše prošlim vremenima, ali namještaj je nov – imitacija. Sjedam za stol u uglu, udaljena od ostalih gostiju. Jelovnik za kušnju ne privlači me; temelji se na molekularnoj gastronomiji. A danas bih ipak nešto drukčije... Sa svakodnevnog jelovnika za predjelo biram cinq crevettes sautes (pet pirjanih škampa), a s jelovnika festivala (menu de festival) odlučujem se za pintade farci de canneberge et champignons, sauce au vin de port te risotto au potiron et aux legumes (prsa morske kokoši punjena brusnicama i šampinjonima u umaku od porta te rižoto od bundeve i povrća).
Jedući već četvrti škamp, iznenada primjećujem ženu koja sjedi dva stola ispred mojega i zuri u mene. Pomislih da zuri u mene kad shvaćam da zapravo zuri u moj tanjur. Ustaje i kreće prema meni. Neobično je visoka. Tamnosmeđa, do ramena dugačka joj kosa talasa se u hodu poput čokoladne rijeke. Prilazi mi. Povlači prazni stolac nasuprot mojega i sjeda ne pitajući prethodno za dopuštenje. Piskutavim janebirkinovskim glasom pita:
– Umirem od želje da saznam što to jedete? Izgleda kao škampi, ali teško je utvrditi s onog stola.
Kakav uvod! Podižem ubrus i brišem usta ne zapostavljajući svoje manire te odgovaram:
– Jesu škampi. Imate izvrstan dar zapažanja. Želite li kušati?
– Naravno! – zapiskuta kroz niz mliječnobijelih zubi.
Vilicom nabadam preostali škamp i pružam ruku da ga stavim na njezin tanjur u namjeri da se potom udobno zabacim u svoj stolac te je promatram. Međutim, ne mogu dosegnuti njezin tanjur, ruka mi je prekratka, tako da ustajem i naginjem se preko stola. Pogled mi plijeni njezin dekolte, gubim koncentraciju, ruka mi drhti i vilica sa škampom pada na pod.
– Odvratno! – čujem komentar sa susjednog stola.
– Oh, ispričavam se! Baš sam nespretna... – velim joj.
– Ništa za to! – tješi me. Vrijeme je ionako za desert i kavu.
Ne mislim tako, očekujem još glavno jelo, ali prepuštam se njezinim željama i preskačem prsa morske kokoši...
– Što misliš – bez prethodnog upita za dopuštenje prelazi na “ti” – da naručimo za desert? Ti izaberi – predlaže.
Što činiti? Iznenada u neočekivanoj situaciji s privlačnom neznankom koja zahtijeva da naručim desert i kavu. Voli li čokoladu? Većina žena koje poznajem izbjegava čokoladu i deserte zbog dijete, kofeina i tko zna čega. I ja sam jedna od njih; dok njoj to očito ne smeta.
Možda ne bi smetalo ni meni? Uvijek imam istu težinu.
– Pogledat ću što nude. Bi li željela cappuccino?
– Apsolutno – odgovara.
Ne snalazim se u jelovnicima, ne mogu naći rubriku s desertima. Dozivam konobara da dovuče kolica sa slasticama. Na izloženom vidim grijeh: njemačka čokoladna torta, crna šuma, čokoladna sirena torta, čokoladni mousse, čokoladni chip supreme, šumsko voće u čokoladnom jajetu, tartufi od bijele čokolade... Vrti mi se u glavi... Njezin pogled usmjeren je na čokoladni chip supreme – tortu od crne čokolade s glazurom izvana i iznutra te umetnutim ploškicama smeđe čokolade na površini. Govorim konobaru da želimo dva komada, kad me ona ispravlja: Samo jedan. Podijelit ćemo. Narudžba je servirana: dobila sam tortu, a ona prazan tanjur.
– Dopuštaš da probam prva? – pitam.
Kima glavom, pri čemu se njezina neukrotiva kosa trese, što shvaćam kao potvrdni odgovor i srljam na tortu. Kakav okus! Osjećam trenutačnu provalu slasnog transa u cijelom tijelu, kao što pretpostavljam da vampir osjeća provalu krvi svojih žrtava. Razgaljujuće, ovisnički. Sklapam oči na trenutak i zamišljam svemoguće... Ali, moram podijeliti ovu slasticu. Zabadam vilicu i režem poveći komad. Opet pružam ruku preko stola u namjeri da joj ga stavim na tanjur, ali u jednom trenu velim: – Otvori se širom, svrši.
Otvara usta, premda se već pokajah zbog nepromišljenih riječi; primjećujem da ima besprijekorne zube s neznatnim stomatološkim intervencijama i dok se naginjem da bolje promotrim njezine grudi – gubim ravnotežu i padam. Na podu sam s vilicom na kojoj je naboden komad torte u jednoj ruci i stolcem, koji sam u padu povukla za sobom, u drugoj. Zaželjeh nestati, kad odjednom ugledah kako se naginje nada mnom pružajući mi ruku i pitajući: – Jesi l’ dobro? Dopusti da ti pomognem. Prihvaćam njezinu pomoć govoreći: – Idem odavde. Dosta je...
Potpisujem račun na broj sobe i hrlim prema izlazu. Čujem udaranje njezinih potpetica po mramornom podu predvorja, a potom i njezinu viku: – Čekaj! Nemoj poći sad...
Ne zastajem, nadajući se da ću u žurbi ostaviti zvuk tih potpetica i glasa za sobom. Međutim, sustiže me kod dizala i zadihana veli: – Imam sobu gore. Idemo k meni! Naručit ćemo novi desert i cappuccino iz sobe.
Pokušavam je zaobići, ali odlučno stavlja ruku na moja ramena ponavljajući: – Idemo!
U dizalu pritišće zadnje dugme; OK – mislim – ti i ja imamo sobu niže, pa moj izvjesni osjećaj nelagode splašnjava. Pri dnu hodnika na vrata sobe provlači karticu, otvara i rukom mi pokazuje da uđem. Njezina soba veća je od naše; razgledajući primjećujem da kupaonica ima jacuzzi. Čujem je kako telefonom naručuje desert, a potom se vraća i sjeda do mene na brokatni kanape u predsoblju. Dakle, zaboravimo tortu. Naručila sam cappuccino i čokoladni sladoled sa šlagom.
Sobna posluga je brza; ona unosi srebrni pladanj koji je preuzela na vratima s porculanskim šalicama i zdjelama. Postavlja ih na stolić i daje znak da se poslužim, a potom skida majicu – ne nosi grudnjak – te ostatak odjeće. Ponašam se formalno, pružam joj cappuccino i zdjelu sa sladoledom. No, ona ih gura od sebe i veli:
– Učini da osjetim cappuccino! Poseže za mojom rukom i povlači je među noge. Osjećam njezinu mekoću i vlažnost.
– Ne! – iznenada se usprotivljuje. – Govori mi o onom što činiš. Opisuj. Želim zamišljati... Povlačim ruku s njezinog tijela i podižem žlicu s pladnja te grabim šlag i stavljam ga u svoju šalicu. – Ližem ovaj šlag, ližem tebe – govorim. – Pritišćem svoje usne na tvoje, pomičem ih niže. Ljubim tvoj vrat, grudi... Dok izgovaram ove riječi, ona uzdiše. – Zagrabi šlag i sladoled i razmaži ih po meni – zahtijeva svojim specifičnim glasom.
Poslušna sam. – A sad prolij cappuccino!
– Zar te neću opeći? – brinem se.
– Učini kao što kažem. Oprezno polijevam mlaz iz šalice po njoj; trza se, pa me grabi za kosu, povlači k sebi i veli:
– Evo tvog cappuccina! Uranjam u smjesu kave pomiješane sa šlagom i sladoledom te sokovima njezinog tijela; ona vrišti, ritmički se trzajući... Osjećam kao da sam na lađi... Na virovitom jezeru, uzburkanom moru... Postupno njezina snaga splašnjava; uz zadnji vrisak sasvim utihe. Ne znam koliko dugo ležimo u tišini; iznenada, ona se podiže i gleda na sat.
– Moraš ići – govori. Moj muž treba stići svaki čas.
– Hoću li te opet vidjeti? – čujem svoj glas.
– Znaš gdje ćeš me naći. Obožavam čokoladu i cappuccino – odgovara samouvjereno.
U našoj sobi je mrak. Koncentriraš se za koncert.
– Kakav je bio ručak? Gdje si bila? – iz tame pitaš.
– Dolje...
Pališ svjetlo, ustaješ.
– Bože, kako to izgledaš!?
Prilazim k ogledalu: raščupana kosa, lice, odjeća i ruke umrljani... Možda mirišem i na tijelo druge žene... Bolje da sve priznam. – Pa, sretoh jednu ženu... Pozvala me u svoju sobu da podijelim desert i kavu s njom. Onda je svukla odjeću i tražila da razmažem čokoladni sladoled i šlag te cappuccino po njoj. Sve sam to lizala s nje dok ona...
Tvoje opalne oči, koje toliko volim, smiješe se začudno.
– Bolju priču dosad nisam čula – govoriš. Bojiš se priznati da si pala na stol s desertima. Znam te, draga nespretnice. Molim te, brže se operi. Za pola sata dolazi moj vozač. Trebam te u publici. Mislit ću na tebe dok sviram.
Zanosim se. Robert Schumann skladao je Koncert za glasovir i orkestar u a-molu op. 54 za svoju suprugu Claru i u njemu iznio duboku, pravu ljubav koja je bila predložak i inspiracija tom jedinom njegovom glasovirskom koncertu. Međutim, prema kritičarima i znanstvenicima te publici nitko na svijetu ne izvodi ga tako savršeno i s iskrenom proživljenošću kao ti!
Bravo!!!....odavno ne pročitah bolju priču!