Kratka priča

31. priča: Lajčo Perušić: I kak ona neš' pil

Foto: Arhiva VL
31. priča: Lajčo Perušić: I kak ona neš' pil
18.11.2013.
u 15:15
Pogledaj originalni članak

Sjetio sam se ovih dana kada sam nekoć kao student podstanar muku mučio s gazdaricama i podstanarskim smještajem. Sobu u centru grada nisam mogao plaćati, dijeliti sobu s još nekim cimerom nisam mogao podnijeti, a radna snaga nekih gazdarica nisam htio biti. Tako sam se i onoga puta oboružan Večernjakovim oglasnikom uputio na periferiju, ne bi li tamo našao koliko toliko pristojan smještaj i donekle razumnu gazdaricu. Već u trenutku kad sam sišao s tramvaja i krenuo glavnom ulicom te gradske četvrti shvatio sam da se upuštam u igrarije koje bi mogle biti zanimljive, ali i loše po mene. Ljudi su tamo nekako čudno hodali, cikcak po ravnom pločniku, mrmljali sami sa sobom, a žene samo jamrale kako će ih skupoća sasvim dotući.

Na omanjem križanju sam primijetio da se nešto čudno događa, neki žagor koji bi mogao biti zanimljiv. Shvatio sam da je neki stari gospon, kasnije sam saznao da se zove Miškec, nešto jako zabrljao. Teško zabrljao. Po cijeli dan je navodno tumarao ulicom gore, dolje, bezglavo se okretao, mrmljao, nije ni susjede pozdravljao. Lupao je i zvonio na vrata svojega dotrajalog kućerka u ovoj oronuloj ulici zagrebačke periferije, ali nitko da mu otvori vrata. Žena je samo provirivala kroz prozor iza zastora i cinično se cerekala gledajući ga kako neuspješno pokušava ući u kuću. Susjedi, a i prijatelji iz obližnjeg kafića, također su ga samo gledali onako ljutitoga ne znajući razlog njegove nevolje. Miškeca je naime zadesila golema tuga koja može zadesiti samo teškog nesretnika. Koliko god se otimao svome jadu, toliko je zapravo sve više tonuo u srdžbu pravednika. U tom trenutku, uz glasnu mehaničku grmljavinu i klepetanje motora, ulicom je slučajno prolazio prijatelj mu Jožina na svom motornom stroju za pilenje drva. Jožina iznenađen opazi da s Miškecom nešto nije u redu. Zaustavi stroj, ugasi motor, priđe Miškecu i zapodjene s njim razgovor. Miškec je gledao u Jožinu i žustro mahao rukama kao da mu odaje neku veliku tajnu. Još trojica prijatelja iz ulice su stajali i gledali što se događa s Miškecom. A sad je i mene počeo zanimati nastavak ove predstave, usporim korake i uputim se prema obližnjoj kavani, zapravo običnoj birtiji.

U međuvremenu se približavao i poštar, koji je u to vrijeme prolazio ulicom noseći mirovine. Stigao je i do Miškecove kuće, te pogledavši ga sa strane ne pokazujući nikakve osjećaje prema njemu, pozvoni na vrata. Miškecova žena, izazovno ogrnuta nekom starom plišanom maramom dajući vidjeti svoje sijede razbarušene kose, odškrine vrata, potpiše poštaru listić, preuzme Miškecovu mirovinu i ponovno zalupi vratima. Kad je to Jožina vidio u tren mu se rasvijetli mrak neznanja i sve mu je postalo jasno. Uhvati Miškeca pod ruku i krene s njim prema birtiji na kraju ulice. I ja za njima.

Konobarica rumena, nasmijana, otprilike pedesetgodišnjakinja, oblinama raskošno obogaćena, a zbog svoje mile i dobroćudne naravi zvali su je Mila, veselo ih pozdravi. Obojica sasvim ozbiljna lica sjednu za stol za kojim gotovo svake večeri sjede s kartama u rukama i opušcima na usnama. Za njima su odmah došli i ostali prijatelji iz ulice i svi veselo sjednu za isti stol zadovoljni što se s Miškecom sve dobro završilo. Ja također sjednem za jedan slobodan stol blizu šanka. Gospon Jožina je posebno bio sretan što je uspio nagovoriti svog prijatelja da se smiri, te naruči kod simpatične konobarice Mile litru i vodu. Gospođa Mila s puno iskustva u konobarenju ovog dijela grada, odmah je shvatila kakva je situacija s njezinim starim mušterijama, pa uz piće i široki smješak ponudi im i nekoliko komada peciva da se momci okrijepe. Kad su svi bili posluženi pićem, udruženi u kup nazdrave za prvu rundu i zapodjenu ozbiljan razgovor o Miškecovom problemu. Birtija se zvala Hrabri korak, a sličila je više na neku zabačeni pajzl, zadimljen i prljav, nego li na neku ugodnu kavanu u glavnoj ulici ove gradske četvrti. U njoj je bilo sedam ili osam stolova geometrijski posloženih u tri niza, svaki stol prekriven stolnjakom, doduše umrljanim i nategnutim na ovu ili onu stranu. Uz svaki stol su bile uredno poslagane po četiri rasklimane stolice koje su pri svakom pomaku užasno cvilile. U birtiji su se inače okupljali prijatelji iz kvarta, uglavnom došljaci s raznih strana domovine. Tu se igrao ajnc, šnaps, bela, briškula, trešeta, i mnoge druge igre na karte zavisno od ljudi iz kojih krajeva su potjecali. Kad je konobarica poslužila svoje stare mušterije, prišla je k meni, naklonila se i s kulturom visokog ophođenja, uz osmijeh podebelih usana, upitala me:

- Kaj mladi gospon želiju? – Pivo – odbrusim joj isprve i počnem buljiti u oglasnik.

Na dnu kafića sjedila je grupica veseljaka, ispijala gemišt za gemištom i pričala viceve popraćene gromoglasnim smjehom. Najglasniji je bio neki Ruda, raščupan, krmeljavih očiju, sipao je viceve kao iz rukava:

Čuj, pitao sused Dudeka je li Regica nevina ili nije?A Dudek mu veli: jedni veliju da je, drugi da nije. Kaj ja znam.-

Jura je kreveljeći se na silno zanimljive i smiješne viceve svaki čas, zanešen zapaljivošću vica, desnim kažiprstom podizao naočale s nosa prema čelu, a Tomek je slušao otvorenih usta i uporno tuckao svojim štapom po podu.

Daj još jenega vica! – kaže.

Dva stola ispred njih sjedila su dvojica prijatelja treće dobi, kako se to danas lijepo kaže, a po prvim osluhnutim osebujnim riječima reklo bi se da su Dalmatinci. Jednome od njih je virio iz uha slušni aparat, a drugi, ćelavi, stalno je držao otvorenu lijevu ruku na lijevom uhu iza ušne školjke kako bi što bolje čuo prvoga. Jedino što se moglo razaznati iz njihova razgovora u ovoj poluzaglušnoj atmosferi bila je razumna hvalisavost u pamćenju obojice:

- A sićaš li se ti kad san se ja ženija koliko je bilo svita isprid crikve u selu, svi gledali moju Šimu, gledali i naslajivali se, ah, lipa li je bila, lipa, Gospe moja!

- Kako ne, br'te moj! Onaj prokleti Stipe, zvali smo ga Šume, ne Šime, zato jer je doša iz šume, on te je ono stavija na oglasnu ploču u selu za striljanje, on, e, dabome! Pamtin ki da je bilo jučer.

- Ti ništa ne razumiš, nisan ja bija na Pločan, tamo se mlađarija kupa, nego s ove strane sela, na ovi bandi, razumiš?

- Ma, nisu striljali ovi, sve si zaboravija, kako ne razumiš. Na Pločan su striljali oni i mog pokojnog strica i mnoge druge iz sela, a tamo, u šumi, gore, na Veloj Gori, striljali su i ovi i oni, kako ne shvaćaš? E!

- Kako ne bi' shvatija, ali kako ja mogu znati 'ko je koga strilja. Ja san samo čuja brbrbrbrbr, tako, e, oni u onin kapan, da, dobro san čuja i vidija. E,e!

Buka je u lokalu već bila tolika da nitko nikoga nije mogao razumjeti, ali svi su se kužili. Pa i ona dvojica za trećim stolom koji su vodili vrlo ozbiljne i povjerljive razgovore. U nategnutom sakoima, obojica s poluodvezanim kravatama, zalizane dječje frizure, odavali su originalnu sliku činovničkih moljaca. Vidno još uvijek uzbuđeni poslije napornog kancelarij-skog prešetavanja papira burno su nastavili raspravu:

- A onda sam ti ja njemu rekao NE! Šef se samo okrenuo, a ja sam i dalje vikao NE, NE i NE! Ne može to tako. Ja u ovoj našoj socijalističkoj državi već dvadeset godina vodim knjigovodstvo u poduzeću, bio sam nagrađivan iz vrha partije kao najbolji knjigovođa, a on, završio neke tobože velike škole, sada meni veli da moj rad nije vrijedan ni pišljiva boba. Je li ti to možeš zamisliti? – uzrujano i u dahu tumačio je Milan, zvan Milanček, svom prijatelju Zdravku, zvanom Zdravi.

Zdravi vjerojatno od silne buke i košmara i nije sve čuo što mu je Milanček govorio, ali mu je povlađivao svaku riječ. Dajući bezrezervnu potporu njegovom opravdanom stavu, dozove dragu Milu i naruči butelju kutjevačkog rosea koji se inače zbog cijene ne konzumira u ovom lokalu.

Za veselim stolom Miškeca i društva, iako umotani u guste ljepljive paučine dima od cigareta, vladalo je uzavrelo raspoloženje. Nakon nekog vremena Miškec se približio Jožini na uho i nešto mu šapnuo, a Jožina odmah dozove konobaricu, tako dragu Milu, pa naruči tek četvrtu litru i vodu. Konobarica obriše ruke o mokru pregaču i pohita do šanka, natoči i donese na stol. Sada se već i pjesma zaorila, trojica su se uhvatila za ruke i pjevajući počela se njihati lijevo, desno, natječući se tko će glasnije odapeti grlo. Miškec se također raskravio od svoje turobnosti i teške sudbine, te je uz pjesmu i on zabljesnuo, ustao i frčući prstima u zraku počeo cupkati vičući na sav glas:

- Ne bu meni više ni'ko krf pil'! Ne bu meni više ni'ko krf pil'! Živeli dečki! – začas se iz svih grla začulo samo pohlepno klokanje hladnog gemišta.

Raspoloženje je bilo vrhunsko, tako da je Miškec u jednom trenutku uhvatio Jožinu i izljubio ga s obje strane lica i redom sve momke za stolom, ali novu rundu pića nije mogao naručiti. Jožina ponovno, s ogrebotinama u glasu, dozove konobaricu i naruči, sad već, šestu rundu litre i vode. Stasita draga Mila dohita za tren s novom rundom. Miškecu je sjena tuge i neraspoloženja razdirala dušu. Žena mu je uzela već drugu mirovinu i ne dade mu ni primirisati ladici u ormaru u kojoj je držala lisnicu. Miškecu se sada sudbina svela na to da bez dinara u džepu, izbezumljen i obezglavljen luta ulicom kao ubogi sirotan. A cijeli život je radio kao konj da bi jednoga dana mogao živjeti kao čovjek, s prijateljima u društvu, ovako, veselo, kao sada.

MIŠKEC! MIŠKEC! OTKUD' TI PARE? - začuo se s vrata glas kao grom iz vedra neba. Nastao je mrtvi tajac. Bila je to njegova žena. Miškec, sagnuvši glavu pun jeda, jada i srama, uzdahne, te procijedi potiho, onako, sebi u bradu:

- E, Miškec, Miškec! I, kak' onda, ne'š pil! Kak' neš' pil, je li! Kaj sem to doživel!

Ja sam nakon nekog vremena ispio svoje pivo, uzmem Večernjak pod ruku, pa konobarici, koja me je veselo ispod oka zaježljivo gledala, izbrojim novac, uljudno je pozdravim i odem na adresu koju sam odabrao iz oglasnika. Stanem pred kućom, još jednom provjerim adresu i pozvonim. Na vratima s romantičnim smješkom pojavila se žena ogrnuta nekom starom plišanom maramom dajući vidjeti svoje sijede razbarušene kose.

– Vi trebate sobu? – pozdravi me odavajući jako veseli izraz lica. Ja u čudu što sam baš na nju i na Miškecovu kuću naletio, poprilično zbunjen i smušen, odgovorim:

- Ne, hvala! Oprostite, pogriješio sam! – i žurno krenem natrag prema tramvajskoj stanici.

JAMES GANDOLFINI

Bivša supruga je pomahnitala nakon razvoda! Nabrajala starlete s kojima ju je varao i seksualne devijacije u kojima je uživao

Sit javnog pranja prljava obiteljskog rublja, Gandolfini je samo kratko komentirao da u njenim navodima nema istine te da su braku presudili psihički problemi s kojima se odbijala suočiti. Ljubavnu sreću pronašao je u zagrljaju bivše manekenke Deborah Lin. Vjenčali su se u ljeto 2008. u njezinu rodnom Honoluluu, a kum im je bio glumčev sin. Nakon što su postali ponosni roditelji djevojčice Liliane Ruth, činilo se kako su se Gandolfiniju sve kockice posložile. Sudbina je, međutim, za njega imala drukčiji plan.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

Avatar sposaric
sposaric
19:38 24.11.2013.

Zanimljiv je početak, ali na posljetku sve je ostalo na pokušaju pripovijedanja nekakve zgode iz predgrađa. Svršetak nalikuje loše ispričanoj pošalici i ne mogu se oteti dojmu da g. Perušić može puno ljepše priče pisati i, naravno, uz potrebitu lekturu; ima tu svega!