32. priča: Miroslav Mićanović: Dvorac

Kuharica je dojurila do ulaznih vrata dnevnog boravka vičući „došao je, došao, dođite, dođite, eno ga tamo kod baje“. Šuštanje borosana i bjelina uniforme bili su u neskladu s njezinim zajapurenim licem, a nedvosmisleno i glasno „dođite“ povisilo je temperaturu u pregrijanoj prostoriji. Uzbuđenje i strah, mala panika pred nepoznatim što dolazi iz šume, kao glas iz bajke – obuzelo je i nju i one koji su nagrnuli na hodnik. Izletjela je glasna prostorija žena i muškaraca koji su trenutak prije igrali stolni tenis, šah, gibali se, pušili, razgovarali i točili vino iz plastičnoga petolitarskog kartona. Ispustili su stvari iz ruku, odjurili razmičući sve ispred sebe, ostavili otvorene stranice knjiga, ekrane kompjutora i glazbu koja je tukla iz tame zvučnika. Dok su u hodniku vriska, smijeh i divljenje, uvjeravanja „pusti“, „daj“, tonuli i izranjali, on je ostavljen sjedio u lebdećoj prašini. Opsjedale su ga misli koje bi kao neodlučan pas potrčale u susret opasnosti, golemoj životinji, ali bi se već na pola puta, zbog režanja iz šume, vratio nazad i osvrćući se, skupljajući hrabrost, snagu, ponovno zaletio prema mjestu s kojeg je već otišao, pobjegao.

Što sad u dvorcu koji više nije imao svoje plemstvo, gospodare? Pročitao je na zidu rukom pisanu povijest dvorca koji je imao golemost i kupolu, crkvicu posvećenu mjesnom svecu zaštitniku. Naknadno su mu ugradili drvenu lamperiju, škripave laminate, uveli struju, svjetlo, ali sve je izgledalo siromaški i s ne ruke. Poklekao u svojoj veličini dvorac je bio dobrano urušen, mijenjan za potrebe lovačkog društva, s glavama prepariranih životinja na zidovima, s dječjim crtežima. Netko je na planinarskoj karti obješenoj na zidu dopisao „Bilo je kasno navečer kad je K. stigao.“ i potpisao inicijalima F. K.

– Nije to sve – vrtio se na nesigurnom stolcu.

Dvorac je imao prozore i pogled, mještane, koji su preko dana prolazili na biciklima, u glasnim i ostarjelim automobilima, djecu koja su sa zadnjih sjedala gledala tko im je zaposjeo igralište. Imala je ta ružnoća, neprivlačnost u utrobi dvorca i svoju dobru stranu – kuharica zbog čije su vike svi odjurili, pričala mu je dan-dva prije da su se jednoga dana tu, da, baš tu, ponavljala je upirući prstom kroz prozor, zaustavila dva velika crna auta. Gledali su dvorac, obišli ga i provirili s ulaznog praga, ali su valjda vidjeli da nemaju što uzeti, odnijeti, pa su otišli. On je sjedio i sjedio, priča se događala mimo njegove volje, njegovih želja, riječi i rečenica. Neuhvatljivih misli! Oni koji bi se vratili u dnevni boravak po mobitel, rekli bi „dođi, to moraš vidjeti!“ Nisu imali vremena za njegovu nepokretnost, nisu ga čekali, uvjeravali. Odjurili bi i pridružili se onima koji su se u dubini hodnika nagurali oko izlaznih vrata i s blještavim klikom snimali u mrak.

Sreo ju je na ulazu prije nekoliko dana kad je stigao pred dvorac, koji je ugledao na oštrom zavoju, hitro skrenuo, okretao se naprijed-nazad i pazio da ne parkira na padini. Sunce je blistalo iznad stabala, iznad lijepo raspoređenih drvenih klupa na padini i sjenice, pod čijim su se krovom muvali polaznici radionice. Mahali su papirima, žmirkali od jarkog svjetla, smijali se i upirali rukama u slova ispred sebe. Izgledalo je kao da sve znaju, mogu. Zašto su čekali do sada – njega, dvorac, kupolu?

– Kako mislite zašto? Zbog priče, valjda zbog toga! – smijalo se Martino lice, blistali zubi.

Znao je da se ne smije upecati, zapetljati, ali nije bilo pomoći.

– Zbog moje, ili vaše? – pitao je. – Stvar nije tako jednostavna – komplicirao je, čuo se kako govori o anđelu uspomena, o čudu jednostavnosti i da to treba „ovako i onako“. Upravo na tom „ovako i onako“, ona ga je prekinula, okrenula se prema njegovu parkiranom autu koji je, činilo se, klizio u sunovrat.

– Pun je knjiga i fotokopiranih priča – rekao je gledajući je u oči, što je zazvučalo nerazumno i zamračilo njezin otvoren i iskren pogled. Ustuknula je, nasmijala, uvukla glavu među ramena i ruka joj je povukla liniju koja je završila na njegovu laktu.

Idućeg jutra je odlučio krenuti u istraživanje okolice, proći pokraj goranskih kuća, vidjeti dvorišta i ljude u njima, hodati šumskim stazama.

– Želim ući u šumu – rekao je staroj ženi na prvoj uzvisini. Stajala je uokvirena prozorom s oslikanim zavjesama, s velikim smeđim naočalama, s rijetkim, tamnim zubima. Nepomična, mirna kao da je iza njezinih leđa, u oskudnoj kuhinji, spavaćoj sobi posložen i umiren sav prošli život. Ne bih smio viriti, što znam o njezinu životu, gledao ju je zadihan i zdvojan.

– Krenuo sam u šumu – ponovio je. – Smije li se? Ima li medvjeda?

Starica mu je rekla da mogu biti opasni, nema više ljudi u mjestu, šuma se dovukla do ceste, gladni su i traže hranu u blizini kuća. Izgubio je volju za ulaskom u šumu i da mu nije bilo neugodno, sjurio bi se natrag prema dvorcu. Ali nije htio odustati od neodređene slike o sebi i disanju u jutarnjoj izmaglici, od traženja životinjskih tragova u blizini vode.

– Znači, ne smijem dalje? – hrabrio se.

– Može još deset metara, a onda vas medvjed buuuuuuu! – zavikala je. Zatvorila prozor. Nestala iza zavjese.

Nije se nakon toga približavao šumi. Išao bi uz cestu, pozdravljao prodavačicu u lokalnoj trgovini, mahnuo nekolicini radnika, ponekom jutarnjem vrtlaru dobacio „jesmo li vrijedni“, biciklistu „hoće li to“, našao na oglasnoj ploči poziv na vatrogasnu zabavu. Dani su hitro prolazili u smišljanju tema za radionicu, u čitanju priča ispod sjenice i ležanju na drvenim klupama na sunčanoj padini.

– Idemo na kratki izlet u šumu – Marta ga je pozvala, smijala se i ponovila pokret rukom koji je završio na njegovu laktu. Odbio je, što ako medvjed, skoro je zaustio. Izvlačio se da je izvan stvari, izvan šume, što je samo povećalo razdaljinu između njih. Nije provjeravala što znači biti izvan stvari, izvan šume.

I ostao bi izvan, sam, zakopan u priču o vlastitoj odsutnosti, da kuharica zadnju večer nije dojurila do ulaznih vrata dnevnog boravka vičući „došao je, došao, dođite, dođite, eno ga tamo kod baje“. Svi su istrčali da bi uživo vidjeli i snimili mobitelom čudesnoga crnog medvjeda, koji je ne obazirući se na uzbuđene promatrače udarcem šape prevrnuo kontejner. Javili su telefonom ravnateljici, a ona pozvala dežurnog iz gorske službe spašavanja. Pojavio se bunovan muškarac u zelenom stojadinu, u majici kratkih rukava s natpisom "vodi me kući", otvorio prozor i ne izlazeći iz auta nekoliko puta zapucao u zrak. Medvjed je gegajući se, preko razbacane plastike i ostataka hrane, nestao u šumi. Nestao u dubini koja je bila tu, nadomak.*

Vozio je kroz kišne zelene predjele Gorskog kotara, loveći kroz nanose vode i ujednačene zamahe klizajućih brisača cestu, kuće, antene, stabla. S radija se čuo, skoro bi nazvao Martu koja ga je ispratila iz dvorca, zamisli, Ferdo Livadić, Klavirski koncert u d-molu. Nešto nespojivo i nezamislivo s medvjedom i šumom. Bolje nemoj, upozorio ga je vlastiti glas. Trebao sam otići u šumu, mislio je, ali to je sada bilo samo smiješno i daleko buuuuu. Opsjedale su ga misli koje bi kao neodlučan pas potrčale u susret opasnosti, golemoj životinji, ali bi se već na pola puta, zbog režanja iz šume, vratio nazad i osvrćući se, skupljajući hrabrost, snagu, ponovno zaletio prema mjestu s kojeg je već otišao, pobjegao. Znao je da ne odlazi, ne bježi zauvijek i ne napušta mjesto događaja nego da njega sve ostavlja i tone u dvorcu, u šumi, na opustošenoj cesti.

Da je netko iz obližnjih kuća provirio kroz kišni prozor, možda bi vidio da se sve stišano i nesigurno kreće s njim i autom koji je klizio po mokrom asfaltu kao pouzdana arka.