Sjećam se kao danas te večeri na Strossmayerovu šetalištu, iako se taj događaj zbio sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća. Sjećam se klupe, promrzle večeri i sebe kako sjedim rebara zabijenih u oštre daske, ispražnjene glave i pogleda uprta u daljinu. Nijedna misao nije mi dopirala do mozga, teškim prstima prebirao sam po vanjskoj kori svoje sive tvari, a u šupljini koju bih trebao nazvati svojom glavom odzvanjala je samo ona velebna rečenica s kraja Wittgensteinova Tractatusa: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.” Da, šutio sam, istinski sam šutio, jer samo jedno pitanje postavljao sam samome sebi, samo jedno pitanje u tom odsječku svemira za mene je bilo važno. Moju šutnju prekinula je djevojka koja je sve vrijeme sjedila tik do mene. Zaboravio sam pripomenuti njezinu prisutnost, stoga bi bilo najbolje da krenem ispočetka...
Djevojku sam upoznao na maskenbalu koji dan prije upriličenom na Jabukovcu u kući jednog poznanika. Nikada nisam bio veliki ljubitelj tih tematskih večeri, nisam volio hodati maskiran kroz centar do udaljenijih dijelova grada pa sam koristio svoje prirodne prednosti (ili mane, kako se uzme) – pa sam onako dugokos i obučen sav u tamno i dugi crni kožni mantil, glumatao neku vrstu vampira. Stavio sam u usta i umjetne zube, koje sam skinuo odmah nakon ulaska u kuću, a onih nekoliko kapljica krvi što mi ih je prijateljica ružom iscrtala oko usta ubrzo su nestale u dodiru s tekućinom, vjerojatno vinom. Bio je to doista neobičan tulum, odnosno maskenbal, onakav kakvog se sjećate cijeloga života. Cijelu večer sjedio sam u kuhinji s jednom djevojkom, uključivši svoj takozvani šarm isprepleten s obilnim dozama duhovitosti, dok su kolege s faksa – Tino, obučen u vatrogasca (maznuo je očev komplet iz bukovačkog Dobrovoljnog vatrogasnog društva) i Mimica, glumeći skijaškog asa Ingemara Stenmarka, s tipičnom kapicom na glavi i skijaškim štapovima u rukama – svako malo provirivali u prostoriju vidjeti kako se stvar razvija.
Kažem, sjećam se gotovo svega s toga tuluma, ali jedna stvar neprestano mi je izmicala i nikako nisam mogao zapamtiti taj delikatan podatak koji bi omogućio daljnji napredak razvoja situacije. Oduvijek sam imao problema s pamćenjem imena pri upoznavanju: ne znam što bi se dogodilo... usredotočio bih se na stisak ruke, lice i izraz očiju druge strane ili tek na svoju prezentaciju. Kako bilo, ovaj put nisam djevojčino ime zapamtio isprve, ni iz drugog pokušaja, a ni iz trećega. Nakon toga postalo mi je besmisleno (a i neprimjereno) pitati je kako se zove pa sam se prepustio laganom uživanju u večeri i njezinu ugodnu društvu. A najzanimljivije je što i danas znam da je živjela u Šestinama, kako izgleda, čak i čudnim spletom okolnosti koliko je visoka (171 cm), ali s imenom sam imao problem. Svidjeli smo se jedno drugom i te subotnje večeri dogovorili smo se da ćemo se opet vidjeti. Budući da tada nisam imao telefon (predivni nehajni dani), dogovorili smo se za ponovno viđenje u ponedjeljak, na Trgu bana Jelačića u 19 sati.
I sada sigurno mislite kako se nisam pojavio ili nešto slično tome, ali nije bilo tako. Našli smo se te prohladne zimske večeri, a ja sam odlučivši doznati njezino ime, pričao nekakve nesuvisle filozofske priče vrteći se stalno pred izlogom tadašnjeg Znanja. Pokazivao sam joj pojedine knjige i trpeći smrzavanje (bila je puno bolje odjevena od mene) strpljivo čekao nailazak nekog poznanika, kako bih ih predstavio jedno drugom i doznao podatak od iznimne važnosti. Nismo dugo čekali, sreća prati odvažne, kaže naš narod, ali ne do kraja, budući da je naišao pjesnik Surla, bitnik i dobričina, ali brbljav do iznemoglosti.
– Ovo je Surla – izgovorio sam na brzinu kako bih ostavio dovoljno vremena da čujem njezino ime.
A onda je Surla zalajao, naklonivši se izrecitirao svoja dva-tri stiha o potlačenim radnicima i nestao u mraku alkoholnih isparavanja. Naravno, njezino ime nisam čuo, štoviše, nisam imao ni najmanju priliku. Ta scena me dobrano utukla, nekako čak i rastužila. Krenuli smo dalje, moja neizrecivo draga djevojka i ja šetali smo kroz noć, ušli u neki kafić, pili čaj s rumom, ljubili se i družili. Te večeri i sljedećih nekoliko dana pokušavao sam se domisliti raznim smicalicama kako bih otkrio njezino ime. Pitao sam je da mi pokaže vozačku:
– Nemam je. Ne vozim – odgovorila je.
– Mogu li vidjeti tvoju osobnu? – prtljao sam nemušto nakon dulje stanke.
– Zašto? – s pravom se čudila.
– Pa da, ovaj... vidim kako izgledaš na fotki kada si bila mlađa.
– Nema potrebe – rekla je. Naime, ima novu osobnu staru tek nekoliko dana, a fotografirala se prije dva-tri tjedna.
Tada sam doznao cijelu povijest njezine obitelji, čak i imena tate i brata (sada sam usredotočeno slušao), iz nekih suludih razloga zapleli smo se u razgovor o njezinoj visini i konfekcijskom broju. Dani su prolazili, jednom prigodom trebao sam je zvati telefonom, što sam i inače najviše mrzio. Ono, vani mećava, a ja na Trgu s neke govornice stisnutih usana i cvokotavih zuba zivkam ljude. Okrenuo sam njezin kućni broj, prvi put se javio vjerojatno otac pa sam poklopio. Onda se ponovno javio muški glas, ovaj put drukčiji, možda brat, što ja znam... pa sam opet poklopio. I tako nekoliko puta, budući da nisam znao koga da tražim. Što da odgovorim na pitanje: “Koga trebate?” Molim vas djevojku crne kose, dvadeset godina staru, visoku 171 centimetar, nema vozačku, novu osobnu izvadila nedavno, trebao bih vašu kćerku ili sestru... možda i unuku.
Zvuči kao oglas u novinama.
Uglavnom, da skratim priču, djevojka s kojom sam hodao gotovo puna dva tjedna javila se tek na moj deveti poziv. Dogovor je bio da se čujemo u dva sata popodne, a ja sam je dobio oko pola četiri. Nakon što je ustvrdila da zvučim kao da u ustima imam lizalicu (smrzavao sam se, bilo je to cvokotanje zubi), rekao sam joj da sam zapeo na poslu preko student-servisa i da je vjerojatno riječ o ehu u slušalici.
I onda je došla ta veličanstvena večer na Strossu. Praznog pogleda bačenog pred sebe prebirem po onoj nesretnoj Wittgensteinovoj rečenici i razmišljam što je ona zapravo značila. Ona također šuteći sjedi pokraj mene. U mojim mislima postavlja se samo jedno pitanje, već znate koje. I tada možebitni spasonosni događaj: želi otići u park obaviti nuždu. Predlažem da ostavi torbicu na klupi kako joj ne bi smetala.
Djevojka odlazi, natkriljujem se u svojemu kožnom mantilu nad torbicu, prolaze sekunde, napokon ću doznati njezino ime, u rukama držim novčanik i... začujem uznemireni ženski glas iza svojih leđa:
– Što to radiš?!
Odbacio sam novčanik i torbicu na klupicu (vratila se po papirnate maramice), a nikakvo objašnjenje nije mi padalo napamet. Samo sam kimnuo glavom i svatko je otrčao u svojemu smjeru. Otada vlastitu nesposobnost pamćenja imena drugih ljudi toj djevojci u čast, a parafrazirajući naslov poznatoga filma, nazivam prema mjestu njezina stanovanja: Šest(insk)o čulo.
Kasnije sam je vidio dvaput, tek u prolazu. Nismo se ni pozdravili. Nikada nisam doznao njezino ime, a događaja se sjetim svaki put kada prolazim Strossmayerovim šetalištem. Ako slučajno pročita ove retke, molio bih da se javi... Ili jednostavno neka mi samo dojavi svoje ime. Podaci poznati redakciji.