Starac hoda između gredica kao da traži djetelinu s četiri lista, ispod ogrtača vadi ručni usisavač i počinje usisavati. Usisava šljunak sa staze, usisava zidove koji opasuju starački dom, klupu na kraju slijepe ulice, ukrasni kotač staroga kara koji pod stablom čami kao kormilo nasukanog jedrenjaka.Ušao sam u njegove plime i oseke, postao odvojena sjena koja mu prati korak, promatrao ga kao što se promatraju ptice. A kad bi mi izmaknuo iz vida, otišao bih za drugi prozor, kao da mijenjam oko u kojem stojim. Taj mi je starac postao skandinavka. On bi izlazio iz doma i iz džepova izbacivao zemlju kao da je ovo zatvor iz kojega je moguće pobjeći. Uostalom, prljavštinu je unosio, samo da bi je kasnije opet iznosio. Jednom sam mu izvan rasporeda ušao u sobu, a on se prenuo kao lasica za jajima. Na stolu i na podu ležala je zemlja, a ispod nabačene jakne vidjelo se sito. U zraku je lebdio miris prašine.Od tada me pratilo sito kao hijeroglifsko pismo.Prilikom vizite on nije pokazivao promjene raspoloženja, bio je hladnokrvan kao Eastwood u Alcatrazu. Ali prljavštinu nije uvijek uspijevao počistiti. Nokti mu bijahu crni, a povećalo je neprestano virilo iz njegova džepa. Žena mu je umrla jesenas, s prvim pticama za jug. Deset godina nisu razgovarali. U istoj su sobi živjeli, lijegali zajedno i ustajali zajedno, oblačili se i svlačili i spremali za počinak, ali njihovi jezici bijahu mrtve ptice.
&&&
A onda sam pronašao urnu.Mislim da ju je namjerno ostavio na stolu – trebao je uho za razgovor, ali ga nije znao zatražiti. Zato je uhodi ostavio mrvice kruha. Tvrdi ljudi često nam ostavljaju putokaze koji vode preko njihovih opkopa, ali ti su putokazi kodirani osobnom mitologijom ili su tek omaške koje otvaraju vrata prevodiocu empatije.Podignuo sam urnu, bila je lagana. Skinuo poklopac, bila je prazna. Potegnuo prstom, gola keramika. Tada mi sine! Urna je bila oprana – bacio je ženin pepeo.I sada skuplja rasuto vjetrom.
&&&
Stari se penje na zid pod stablom murve.U krošnji pronalazi list, iglu u plastu sijena, i usisava ga.Prilazim mu.Nedostaje vam, ali ovako je nećete vratiti.I gleda me sa zida.Znaš li za slonove koji donose kišu?Ne.U davno vrijeme bila su dva kraljevstva odvojena nepremostivom preprekom crvenog stijenja. Vodeno je kraljevstvo obilovalo vodom, ali na pustinjsko kraljevstvo stoljećima nije pala kap kiše. Tada im je sinulo! Vodeno kraljevstvo napojilo je krdo slonova, na slonove su vezali balone koji su ih podignuli u zrak te su ih pustili niz vjetar. Njihova golema uha mahala su kao vesla gondola, visjeli su im prejedeni pitoni surla. U pustinjskom kraljevstvu raširili su oči kad su ugledali jato slonova kako im leti nebom. Slonovi su otvorili surle, natapali kišom. Suha zemlja bubrila je kao natopljeni kruh, ljudi i zvijeri stajali su nepomični na čistinama. Biljke su izlazile iz svoga sjemenja. Prstenje u ušima slonova zveckalo je dok su se spuštali na zemlju. Zahvalni kralj suhozemlje napunio je košare pustinjskim mirodijama i uprtio slonove, napisao pisamce zahvale i poslao slonove natrag. Svake su godine slonovi dolazili i odlazili, izmjenjivalo se vrijeme suše i vrijeme kiše. Prijateljske karavane prelazile su pustinju neba. Oblaci slonova crnili su nebo, kiša je lila iz šmrkova surli. Kraljevstvo je cvalo. A onda su jedne godine slonovi kasnili, otpuhale su ih olujne struje. Ali kralj to nije znao i kad su se slonovi napokon pojavili, on je bio bijel u licu. Meka kiša nije mu vraćala boju. Zato kralj vrati slonove s polupraznim košarama i bez pisamca zahvale. Nagodinu su slonovi doletjeli na vrijeme, ali samo su poškropili zemlju. Kralj ih vrati praznih košara. A godinu poslije slonovi uopće nisu došli. Čekali su ih, ali gore je bio samo vreli poklopac praznoga neba. Usahnulo je nebo bez slonova. Iz pustinje su ljudi zurili, oči su im krvarile, ali slonovi više nisu letjeli njihovim nebom. Samo su ih još jedne neočekivane godine pohodili. Slonovi su letjeli u visini, crnili se kao babilonske muhe, ali nisu ispustili kap kiše. A iz ljudi su hlapile tekućine i sami su se pretvarali u prašinu.To je nevjerojatno. Čovjek mora znati oprostiti.On gleda u nebo kao da iščekuje slonove.Nije lako reći – oprosti mi. U jednom dahu preko usta prevaliti uspinjanje na Mount Everest.I tako on usisava, a Zemlja se svejednako vrti.
&&&
Trese mi se tlo pod nogama, to se vraćaju ptice selice mojih želja, padaju kao teški grad. Mogao bih spakirati kovčege i nestati, ali liježem i ustajem prateći stope prošlih dana. Ljudi su puževi, kućica na mojim leđima bila je meka, mogao je iz nje nastati ciganski šator, kuća u predgrađu, autoprikolica, stan u radničkoj četvrti, samostan u brdima. Tako nastaju udovi i osrčja iz matične stanice. Ali onda kućica otvrdne i više se ne može skinuti. Prihvatiš okaminu na vlastitim leđima. Ja starcima perem guzice, zato je ona otišla od mene, želi haljine, muškarca kojemu se kune lijepe za dlanove. Sve bih joj oprostio, ali ne želi mi se vratiti. Tuga je udaljenost, srce kuca izvan tijela, u grudima utvara.
&&&
Stari se popeo na dom, počeo usisavati rub zgrade. Stajao je kao anđeo ili grifin na krovu katedrale, postao očit kao kućni miš koji najednom zamijeni noć za dan.Požurim do njega prije ostalog osoblja.Moramo unutra.Ali još je nisam vratio.Znam da vam nedostaje, ali moramo unutra.Želim da se vrati i kaže – oprosti mi!Viđao sam starce kojima je došlo vrijeme, ali koji se grčevito drže stranice kreveta kao grane nad bezdanom.Klimnem i maknem mu se s puta.A on ode niz rub, usisavajući.
Ne razumijem, s ovom pričom nešto stvarno nije u redu; mislim da ne bi prošla niti kao školski sastavak slobodne forme u kakvoj trogodišnjoj zanatskoj školi! Upravo me je natjerala na duboko razmišljanje o suvislosti neo-nadrealizma u domaćoj književnosti - "Izletjela je glasna prostorija" - te o kakvoći vina iz "plastičnoga" petolitarskog "kartona"...!(?)