Imao sam u rukama par asova i šlepao pikovu damu, s dobrim izgledima za tricu ili bar dva para kada je u kupaonicu na drugom katu pulmološkog odjela uletio mucavi Gabrijel iz sobe pedeset i dva i javio nam radosnu vijest: gospodin Celestić iz sobe četrdeset i osam upravo je ispustio dušu. Preminuo je. Duboko potresen, Marko je bacio karte na stolicu i meni nije preostalo drugo nego da par asova stavim za šešir i da se slikam. Za uspomenu. Bacili smo opuške, otvorili prozor i krenuli pogledati usnulu ljepoticu.
Ponoć se bila opasno približila i čitav je drugi kat odjela mirno hrkao, kašljao i stenjao u snu, samo su pacijenti u sobi četrdeset i osam još bili budni. Kada smo ušli u sobu, sestra Andreja, visoka, crnokosa žena napete kruškaste stražnjice i malih dojki upravo je s pokojnika skinula pidžamu i zamatala ga u plahtu, a osam pari uznemirenih očiju pratilo je svaku njenu kretnju.
„Sestro, ne mislite valjda da će Celestić prenoćiti ovdje“, počeo je već s vrata lajati Marko prilazeći pokojnikovu ormariću i spremajući se da neopaženo pod ogrtač strpa polupraznu bocu malinova soka.
“Vi ne možete ni zamisliti kako depresivno na nas pacijente može djelovati prisutnost mrtvaca. Za sebe znam da će mi skočiti tlak i da ću sutra opet imati temperaturu, i to najmanje trideset sedam s dva.“
Otkada je došao u bolnicu, Marko je imao temperaturu. I to najmanje trideset i sedam s dva. Primarijus je tu zanimljivost objašnjavao nekim zagonetnim procesom na lijevom plućnom krilu, a Marko bojom zidova u sobi, nehumanim odnosom medicinskog osoblja, kompotom od pokvarenih šljiva ili neadekvatnom terapijom. Čini se da sestra Andreja uopće nije bila raspoložena za tu vrst razgovora jer nas je grubo i glasno izbacila iz sobe prijeteći da će pozvati dežurnog liječnika.
„Ja sam to znao već jutros“, šapnuo mi je povjerljivo Marko na hodniku.
„Što si znao?“
“Znao sam da će Celestić danas otputovati. Kad sam mu jutros donio gusku, u njegovim očima vidio sam smrt.“ Već drugog dana po svom dolasku Marko je zapanjio kompletno osoblje i pacijente na našem odjelu skromno priznavši da je on još sinoć u očima malog, ispijenog starčića, koji je ležao na krevetu do njega i koji je rano ujutro blago u Gospodinu preminuo, vidio smrt. Malobrojni sumnjivci poput mene nisu uspjeli dovesti u pitanje Markovu vidovitost, a svaki novi smrtni slučaj koji bi on post festum predvidio samo je povećavao njegov ugled svojevrsnog vidovnjaka. Ta fama išla je tako daleko da su se pacijenti počeli pribojavati pogleda njegovih sivih očiju te bi se, našavši se s njim licem u lice, počeli znojiti, tresti i obarati pogled.
„Čini mi se da mi ti ne vjeruješ“, lecnuo se Marko.
„Ne seri. Znaš da ti ne vjerujem.“
„A da li sam ikada pogriješio?“
„Nisi, ali nisi ni mogao pogriješiti jer nam svaki put kažeš da si vidio smrt u nečijim očima tek nakon što taj nesretnik zaista i umre. Zašto nam to nikad ne kažeš prije?“
„Prije čega?“
„Prije nego što taj netko zaista i umre, majmune!“
„A da li bi mi tada vjerovao?“
„Ne bih!“
“Eto vidiš! Uostalom, tad bih mogao i pogriješiti“, mudro je zaključio Marko. Gurajući pred sobom nosila iz lifta izađoše dva bolničara. Nisu bili nimalo oduševljeni kad smo ih uljudno obavijestili da nam je žao, ali da ih gospodin Celestić nije mogao sačekati na hodniku, već ih moli da budu tako ljubazni da ga pokupe u sobi četrdeset i osam.
„Kreteni“, promrmljao je jedan od bolničara, dok nas je drugi samo prezrivo pogledao.
„Meni je za danas dosta“, rezignirao je Marko.
„Idem u sobu. Kad bih se usudio zatvoriti oči, mislim da bih istog trenutka zaspao. Znaš koliko noći već nisam spavao? Osamnaest! No što mi to vrijedi kad znam da ću jedne noći, iz čiste, glupe fizičke iscrpljenosti ipak na koncu zaspati, a to će, naravno, biti onaj vječni san iz kojeg nema povratka, i tu ne mogu učiniti ništa.“ Zaista mi je počeo ići na nerve. Neuspješno ga pokušavajući uvjeriti da je taj njegov strah od sna čista fiks-ideja, otpratio sam ga u sobu i otišao na balkon da u miru popušim cigaretu. Kad sam se nakon desetak minuta oprezno ušuljao u ambulantu, Marko je, blesavo se cereći, upravo servirao tri kave: jednu za sebe, jednu za mene, a jednu za sestru Andreju.
“Kad biste se samo mogli vidjeti“, glupo se smijuljio Marko. „Izgledate kao Adam i Eva u trenutku kad postaju svjesni svoje nagosti!“
„Od kada znaš?“
„Znam, što?“
“Za mene i Andreju, špijunu podmukli“?
„Od samog početka, čini mi se. Vi ste svoje noćne seanse tako dobro skrivali da ste mi odmah bili sumnjivi.“
„I što sad misliš učiniti?“
„Ništa. Pa ne misliš valjda da ću vas cinkati?“ Upravo sam to i mislio. Sjeo sam pokraj vidno uznemirene Andreje i zaštitnički je zagrlio, bolno svjestan činjenice da je ova noć, zadnja noć Andrejina dežurstva u ovom mjesecu nepovratno izgubljena.
„Vjerujte mi, ne ću vam dugo smetati. Samo da popijem kavu i ja odlazim u svoje samoće, kako bi rekao pjesnik“, mljeo je dalje Marko onim svojim bezubim ustima.
„Da nam ne bude dosadno, ispričat ću vam jednu neobičnu priču. Priča se zove ‘Jabuke’, a zbiva se u jednom malom ribarskom selu TengSin Hao, negdje na obali Žutog mora. Dakle, priča počinje nekako u ovo vrijeme oko ponoći kada se u svratištu ‘Kod divlje patke’, u sobi na katu upalilo svjetlo. Putnik, koji je sinoć s tri crna, okovana kovčega krhkom škunom doputovao u selo sjeo je na postelju i tupo se zagledao u zid, na kojem su, kao u kazalištu sjena, fantastične prilike igrale dramolete prepune strasti, strave i krvi. I dugo je ostao tako. Svijeća je gotovo dogorjela kada se bosonog spustio u vrt i stao ispod stabla jabuke, s kojeg je gospodin Teng Min, vlasnik svratišta ‘Kod divlje patke’, ubrao sinoć plodove da ih poslije večere posluži nepoznatom, zagonetnom gostu. Mirno je prebacio hlačnjak preko grane i objesio se.”
Te noći ispričao nam je Marko desetak priča iz dalekog Kitaja i već su se na nebu pojavile prve pjege svitanja kada se oprostio zamolivši nas da mu ne zamjerimo što nam je pokvario noć te otišao u svoju sobu. Napokon smo ostali sami. Andreja je oprala šalice i prozračila ambulantu, a onda smo legli na ležaj i ljubili se dugo i oprezno, kao prvi put.
„Molim te, odi pogledaj da li je stvarno otišao u svoju sobu“, šapne mi Andreja odmičući moju ruku s njena toplog međunožja.
„Ali zašto?“
„Ne znam, ali ona sablasna priča o jabukama ne da mi mira. Da li si zapazio onaj izraz na njegovu licu dok ju je pričao?“
„Da se ti možda ne bojiš da se stara budala ne namjerava objesiti? Taj čovjek ne će umrijeti nikada, iz čiste pakosti. Vjeruj mi.“
„Ne budi tako siguran. Da si vidio njegovu dijagnozu i njegove slike, ne bi tako govorio. U najboljem slučaju preostalo mu je još šest mjeseci, a i to je neizvjesno.“
„Ali primarijus je rekao...“
„Primarijus je rekao ono što je mislio da mu treba reći. Molim te, pogledaj da li je u sobi.“ Proklinjući žensko praznovjerje i Marka i njegove kitajske jabuke, otišao sam u našu šesterokrevetnu sobu. Naravno, predući poput velikog čupavog mačka, Marko je, kao i svake noći, mirno spavao. Nisam siguran, ali kao da mu je na usnama lebdio zadovoljni, prepredeni osmijeh.
Bilo je šest sati kada je, zveckajući lijekovima, injekcijama i toplomjerima, u sobu ušla sestra Andreja. Upalila je svjetlo, zaželjela dobro jutro, a onda s toplomjerom u ruci prišla prvom krevetu do vrata na kojem je spavao Marko. Zazvala ga je imenom, ali se on nije odazvao. Sagnuvši se nad njega, blago ga je prodrmala, a onda se, kriknuvši, naglo uspravila i mi smo svi shvatili da je Marko otputovao. Zauvijek. Umro je, kao što je i naslutio, u snu, a da nije znao da ima još gotovo šest mjeseci života pred sobom.