Kratka priča

36. priča: Ivana Šojat-Kuči: Kraj

Foto: Davor Puklavec/Pixsell
36. priča: Ivana Šojat-Kuči: Kraj
05.01.2011.
u 15:24
Ponekad mi dođe. Kao zamah. Kao da je netko rukom iznad pite zamahnuo i u lice mi prosuo miris prhkoga tijesta i jabuka posutih cimetom.
Pogledaj originalni članak

Ponekad mi dođe. Kao zamah. Kao da je netko rukom iznad pite zamahnuo i u lice mi prosuo miris prhkoga tijesta i jabuka posutih cimetom. Sve mi se zašećeri u glavi, nekako umiri i utiša. Spokoj me obuzme. Valjda je to spokoj. Baka je nekada znala na dvorište izaći, podbočiti se rukama o bokove i zagledati u nebo. Ljeti. Kosovi bi iznad kuće letjeli i cičali. Sve bi mirisalo na oznojenu travu, voće i prašinu koju su čitav dan automobili i ljudi raznosili po gradu. "Tako je spokojno", rekla bi. Grad bi brujao onako kako bruje žice dok čekaš da telefon zazvoni onom s druge strane.

I htio bih mami reći neka ne plače, da sada sve znam, da mi je sve nadošlo, posložilo se. Znam da mama noću u moju sobu ulazi kao mjesečar, zuri u mene, a kada nije sigurna dišem li, glumi da me pokriva ili me gladi. Zapravo provjerava jesam li otišao. Čujem je kako plače, pa i ja zaplačem. Zbog nje. Ne zbog sebe.

Prije sam plakao zbog sebe. Kada su mi rekli da sam bolestan, kada su me počeli bosti iglama, kada sam od silnih bolničkih soba već počeo zaboravljati kako izgleda moja soba. Plakao sam pod onim sterilnim kupolama, zbog onih igala i tekućina. "Krv će mi ohladiti, zbog njih ću umrijeti!", htio sam jednom povikati. Sjećam se da sam htio. Mama je ispred mene stajala kao duh. Znam da je tata ostao iza vrata. Nije si ni usuđivao ući.

Nikada nisam tatu vidio da plače. Više ga zapravo nisam ni vidio. Uvijek je nekamo jurio, skrivao se iza vrata, morao nešto s nekim zbog nečega. Samo je mama plakala.

Goran je jednom povećalom pržio mrave. Igrali smo se na ulici, vozali autiće kroz klance i tunele koje smo iskopali uz rub travnjaka. Onda smo naišli na mravinjak. Bilo je to prije tri ili četiri godine. Bilo je ljeto. Posljednje ljeto koje pamtim da smo se još igrali. Već sljedećega ljeta shvatili smo da smo odrasli. Ljetna oluja preko kuća se poslije dokotrljala kao tapison. Goran je otrčao u kuću. Po povećalo. Sunce je bilo jarko, žestoko nasuprot crnila koje se do nas kotrljalo preko Mađarske.

"Vidi!", cerio se Goran, psikao kroza zube, "ptzzz! ccccc!"

Kao u Ratu svjetova. Na pamet su mi pali oni tronogi stvorovi koji pljuju smrt. Ne odmah. Prvo sam se i ja cerio. I Simba i Ivica. Okupili smo se oko mrava koji su crkavali. Onda sam se sjetio onih stvorova iz dalekog svemira. Kao klinac, nisam mogao od njih zaspati. Nakon filma paradirali su mi kroz glavu. Bubnjali.

"Prestani!", povikao sam i povukao Gorana za ruku. Koliko se sjećam, oblaci su nam se baš tada preko glava prebacili poput perine. Zagrmjelo je negdje iznad kolodvora.

Htio bih mami reći:

"Netko je gore, mama, znam to!", uhvatiti je za ruku, da opet ne pobjegne iz sobe kada joj počnem pričati o stvarima koje me čekaju. "Dođe mi noću u sobu, osjećam ga. Soba mi se ispuni tim, nečim nebeskim, i smiješim se u mraku, znaš, mama."

Htio bih joj reći i da me tada, u tom krcatom mraku, u djeliću vremena prestane sve boljeti. Sjetim se svega čega ću se sjećati. Počnem se smiješiti.

I poželim ih dozvati. Njih sve. Tatu i mamu. Sve mi se posloži, sve riječi. Pomislim kako bih im mogao sve objasniti bez ijedne jedine suze. Pomislim kako bih uspio ne rasplakati se zbog mame, zbog tate koji bi bježao van po maramicu ili tabletu protiv bolova, jer uvijek ga zaboli glava kada mu počnem pričati o sebi. Zbog tate koji baš tada mora na klozet, kojemu se baš tada čini da negdje zvoni telefon, budilica, da je netko na vratima, u dvorištu, na krovu. Bilo gdje, samo ne u mojoj sobi.

"Bože dragi, imam dojam da čuči tamo pokraj njegova kreveta, uz prozor", čuo sam jednom mamu kako preglasno šapuće ispred mojih otvorenih vrata.

"Tko čuči?", pitao ju je tata.

"Smrt!", povikala je tada mama. Mislim da mu je to u lice povikala. Nisam je vidio. Glumio sam da spavam. Zajecala je zatim i otrčala. U kupaonicu. Svi uplakani ljudi, čini se, uvijek trče u kupaonice.

Kada želim da me drži za ruku, uvijek glumim da spavam. Okrenem glavu na drugu stranu i samo je slušam. Slušam boju njezina glasa. Slušam koliko je mokar. Ne čujem riječi. Riječi nisu važne. Važno mi je da ne zaboravim mamin glas.

I to bih joj htio reći: "Sve što ćemo ponijeti sa sobom ne može se uhvatiti u ruke", ali ne pronalazim prikladan trenutak. U knjigama je drukčije. U njima vrijeme stoji koliko god treba. Lisica i Mali princ. Kažu da se čovjek koji je to napisao survao u more. Pokušavao sam nekad zamisliti kako je to, sva ta voda, slana voda u ušima, nosu i ustima. Sve modro, pa mračno. Kažu da na dnu mora nema svjetla. Da je isto kao i pod zemljom.

Jučer mi je pozlilo. Samo sam potonuo u nešto u čemu se više nisam mogao pomicati. Sve sam čuo. Mama je plakala. Glas joj je bio sasvim mokar. Ništa nisam mogao. A htio sam joj došapnuti:

"Znaš, mama, jednom sam biciklom išao mijenjati stripove. Do Donjeg grada. Nisam ti rekao. Ubila bi me da si znala koliko sam daleko otišao. Deset godina sam imao. Ljeto je bilo. Po Zagora sam išao. Nigdje nije bilo ni žive duše. Znaš ono, kad udari sunce, kad sve blješti? Ha? A onda, kod remize, baš tamo negdje, na mjestu gdje odjednom između skladišta ugledaš topole na drugoj obali Drave? E, tamo! Odjednom kao da nisam bio tu, sve se utišalo. Samo je bicikl zajedno sa mnom nastavio klizati dalje. U tišini. A ja sam pomislio: 'Evo, ovako je kad umreš.' Neki dan sam se toga sjetio. I bilo mi je lakše."

Mama mi je gladila čelo. Ruka joj je bila usijana poput žeravice.

"Sine moj", naposljetku je rekla. Zvučalo je to kao da je sav zrak izdahnula iz pluća. Kao da više nikada neće disati.

JAMES GANDOLFINI

Bivša supruga je pomahnitala nakon razvoda! Nabrajala starlete s kojima ju je varao i seksualne devijacije u kojima je uživao

Sit javnog pranja prljava obiteljskog rublja, Gandolfini je samo kratko komentirao da u njenim navodima nema istine te da su braku presudili psihički problemi s kojima se odbijala suočiti. Ljubavnu sreću pronašao je u zagrljaju bivše manekenke Deborah Lin. Vjenčali su se u ljeto 2008. u njezinu rodnom Honoluluu, a kum im je bio glumčev sin. Nakon što su postali ponosni roditelji djevojčice Liliane Ruth, činilo se kako su se Gandolfiniju sve kockice posložile. Sudbina je, međutim, za njega imala drukčiji plan.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 7

LD
l@d@
21:09 07.01.2011.

@nevkos...a daj ti probaj nešto napisati....tvoje srce izgleda nije šupljikavo....same mudrolije sipaš.....da vidimo koliko si ti jak mudrače....priča je izvrsna...topla i ljudska....jedna od boljih, rekla bih....bravo!!!!!

NE
nevkos
02:17 08.01.2011.

Vi nastupate kao gnjevna pernata diva, vaše kolegice su jednom spasile Rim i ja kao demokrata uvijek podržavam sve vrste uzbuna. Kažete kako je ovo iznad toplo i ljudski, i to bi bilo točno da se radi o muškim testisima, ali kratka priča treba više, puno, ili samo trenutak...ah, umišljena osrednjosti...

NE
nevkos
16:59 07.01.2011.

kod ovih naših žena koje pokušavaju da pišu najveći je problem što nema vica, samo emocije i doživljaji, toplina šupljeg srca, dosadno brate, dosadno...