PLANINE ZAMIJENIŠE ZELENU RAVNICU ......Kako i ne bi kada okolo Mostara, u sivoj daljini možete vidjeti samo vrhove stjenovitih uzvisina. Do neba. Prema moru i gradu Dubrovniku – i – na sve četiri strane svijeta. Planine, planine, da, planine - te azurni vidik.
(1971.godina) - Ne zna ni sama zašto se, prvom prilikom – ta tek je doista pristigla – u Mostar – naravski – na rijeci Neretvi – i uputila tandrkavim autobusom kroz suha, ošišana polja, šumarke i vrleti – da – doista - nema dvojbe –TAMO - U DOMAJU – KREĆE – IDE - I EVO JE – USKORO – U KRAJOLIKU NJENIH PREDAKA.
Dobar autobus je odabrala – liniju MOSTAR – MAKARSKA – SPLIT. BiH – Croatia.
I – (SPLIT) – MAKARSKA – MOSTAR – tako se i kanila – za dan-dva – i vratiti te 1971.
U osnovnu školu u tome Mostaru sa starim lijepim kamenitim mostom, ali, ne kao učiteljica, već kao diplomirani psiholog i pedagog. Uzgred – kao najbolja studentica na izvanrednome studiju u Zagrebu.
NJEN MOTO : POMOZI DJECI KADA SU U KRIZI I DJECA ĆE LAKŠE PREBRODITI ŠKOLSKE DANE I PRVI NALET NEUGODNA GROZNIČAVA PUBERTETA. I to je to. Te 1971.
O svome burnome pubertetu nije niti razmišljala (a nije imala vremena ni razmišljati nakon iznenadne smrti majke, a onda i oca) – a sada se profesionalno bavi životima i analizom psihe mladih ljudi u školi i počinje pisati radove u stručnim časopisima o svojim zapažanjima tih otkrića, istina skromnim, ali, ipak, stanovitim otkrićima, dakle, znanstvenom, opisom stanja stvari o psihološkim profilima te djece.
(1971.) – A O PROFILU (NJE SAME) ŽENE I NJEZINa PARTNERA – TKO ĆE?
Zasad – nitko. Zasad bavi se tuđom djecom, djecom koja je okružuju u školi, u učionici, fiskulturnoj, neudobnoj dvorani, te u školskoj kuhinji – kada se za doručak dobije komad kruha i premaz marmelade ili, pak, u boljem slučaju (možda – najboljem?!) – maslac. I šalicu bijele kave (s puno šećera – da bude slađa – što djeca izuzetno vole). Ili – voćni čaj. Predložila je kolegama i kolegicama u školi da odvoje za to i dio novca od svojih plaća.
ZAR PLANINE OKOLO MOSTARA ZAMIJENIŠE ZELENE RAVNICE ...
Da, Paulina, da. Govori sama sebi, poluglasno, pazeći da je tko ne čuje u blizini i pomisli kako nebulozno razgovara sama sa sobom. Poput ludače.
Rijeka Neretva protječe u blizini njezina novog doma. Kuća u Panonija Gradu je od crvenih cigala, a ovdje, u ovome novome, mjestu – samo i isključivo od kamena ili od nekih polukamenitih, čini joj se, cigala i poluisklesanih komada s obližnjih planina. (Obližnjeg, možda, kamenoloma ?!). To ne zna. I još dugo godina – to neće niti znati. Sigurno.
Jer, sve svoje slobodno vrijeme, vikende, državne praznike, kao i Božić i Uskrs, provede na moru: jednom u Dubrovniku, drugi put u Slanom, treći put u Makarskoj.
Četvrti put u Splitu, rodnome mjestu njezinih dalekih predaka. Bankara, pomoraca, težaka.
I tako u krug. Do dana današnjeg – kada se ona trudi postati diplomirani psiholog!
Za koga?!
Za sebe, za struku, za svoje roditelje (?!) – kojih ionako više nema – za koga?
Ni za koga – ni za koga – na cijelome svijetu – ni za koga na cijelomu planetu!
Ni planine ni zelene ravnice – iz kojih je, doista, i zapravo, pobjegla glavom bez osvrtanja – na prijašnji – uzbudljivo-buđavi-gnjecavi-kapljasti- život – elem, što je, što je u posljednjim godinama lijepoga i interesantnoga zaista doživjela? Što!
NARAVNO: SILAZAK NA MJESEC AMERIČKE KOZMONAUTSAKE EKIPE.
I što ima na to reći jedna djevojka koja se bavi malom školskom djecom, svojim – nazovi – intimnim prijateljima – recimo – i ljubavnicima – kada – otkri – da ona više voli svoj motorkotač od sveg blaga ovoga svijeta! Dakle, ništa, zapravo, jedno veliko ništa!
Kolega Ivo s velikim cvikerima koji mu često padaju prema vrhu nosa – ovako poprati taj siććušni iskorak (?) čovjeka u svemirsko prostranstvo:
TAKVOG KAMENJA I TAKVE PRAŠINE KAO NA MJESECU MOGLI SU NAĆI I NA PLANETU ZEMLJI – NISU SE MORALI TOLIKO MUČITI I IĆI TAKO DALEKO!
NISU – POVLAĐUJEM MU I JA – PREMDA – NISAM BAŠ SIGURNA DA JE U PRAVU – NISU – PONOVIM JA JOŠ JEDNOM GLASNO. I ON BI ZADOVOLJAN.
... Dvadeset godina (1971. – 1991. ) prođe Paulini Plavšić u hipu. Dubrovčani više vole reći – u šubu ?!). A Mostarci – samo vele – la(h)ko ćemo s tim. Može i u hipu, a i u šubu, pa biraj!
U šubu ili u hipu – svejedno – Paulina koristi te dvije riječi podjednako kao da su obične dublete u horvatskome jeziku – ta naučila je tokom godina da su asonantne riječi – poput – horvatski umjesto hrvatski – i lakše i ljepše za izgovaranje i bolje – konačno – bolje zvuče. HOR – VAT – SKI ! Zar nije u pravu ? Ta starinska – prastara – riječ – doista – mogla bi ponovno ući u hrvatski jezik – na – velika vrata?! Možda – a možda i ne. Sljedeće godine i desetljeća će to pokazati i potvrditi. Možda – da – ali – i – možda ne !Tko to zna?
...Dvadeset i jedna godina prođe poput brzog francuskog vlaka, a Paulina Plavšić dobi i prve sijede vlasi na svojoj svijetlosmeđoj bujnoj kosi : ako se bolje ne upiljiš u njezino lice – možeš se i prevariti misleći u hipu da je čak i plavuša – ali – ofarbala je kosu jer želi – možda – biti smeđokosa žena – a ona je još uvijek – na žalost – djevojka.
Četrdesetogodišnja žena nije više ni mlada, to nije problem(?), ali, nije još ni izbliza ni stara, a ni senilna. Menopauza – bože oprosti – već je tu – na dva tri koraka od nje – a ona samo nešto malo promijeni u svome ponašanju – osim – što je – sada – i diplomirani psiholog – primjećuje – u posljednje vrijeme – vozi svoj motorkotač sve brže! Želi li prestići – možda – vrijeme?! Ne želi.
I tako bi spašena – od ludiranja i ludosti srednjih godina – te – ...itd.
Siva koprena svakodnevna posla u školi zastre joj pamćenje poput kazališne zavjese.
Dan kao običan radni dan, noć kao nemirna treperava sumračna sumaglica kada imaš dojam kako ti se ne spava – a možda i ne spavaš – kada kaleidoskopski sanjaš isprekidan realni i nerealni život – pun nemogućih situacija – bježiš a ne možeš pobjeći – stojiš u mjestu a nebo i panorama krajolika se okreće okolo tebe podsjećajući te da si živ, a već u sljedećem živom trenutku, u vrtlogu baš toga događaja, ne čini ti se da si posve živ. I budiš se. Ne baš uplašen, ali zlovoljan, te neispavan i pospano budan i kivan na sebe, a onda i na cijeli svijet oko tebe i do tebe, i još dalje i još bliže prema tebi ! Što je to? Što, reci Paulina.
Pitanja i pitanja u polusnu, čak i u snu, a onda razbuđena i ljuta i zbunjena – i snom i javom. I realnom zbiljom i onom koja postoji jedino iza njezinih sklopljenih trepavica.
Što, Paulina, što je to i zašto toliko komplicirano? I odakle navire ta bujica nezadovoljstva?
Ipak, ipak, usni, pred jutro i dobro se odmori. I rastjera tmurne oblake duboko u sebi...
Godine? Te i te, nije bitno koje, zar ne. Spava se duboko a diše ravnomjerno, i konačno, zadovoljno, pomirena, prije svega, sama sa sobom. Sad može i novi dan. I bi tako.