Kratka priča / Natje

38. priča: Slavica Tomčić: Kamen je kamen

Foto: ''
38. priča: Slavica Tomčić: Kamen je kamen
29.12.2012.
u 17:21
Sjetva, sadnja, urod, prinos - riječi su koje u meni uvijek potaknu sjećanja na prizor u kojem odrasli s mukom prevrću zdrobljeni kamen prošaran škrtim komadićima zemlje.
Pogledaj originalni članak

Sjetva, sadnja, urod, prinos - riječi su koje u meni uvijek potaknu sjećanja na prizor u kojem odrasli s mukom prevrću zdrobljeni kamen prošaran škrtim komadićima zemlje. Naporan posao prekidali bi samo kako bi podvrnutim rukavom obrisali nakupljeni znoj sa čela, a taj kratki predah iskoristili bi za upiranje pogleda prema nebu i za nečujnu molitvu Nevidljivom za što bolji urod. Za to vrijeme u sjeni starog mahovinom obraslog mlina, od iste te mješavine usitnjenog kamena i zemlje, mala Ane i ja smo bezuspješno pokušavale stvoriti grudasti oblik. Za loptu još nismo znale, a nismo ni slutile da se komad zemlje na kojem se rodimo naziva rodnom grudom. Jednako tako nismo znale da postoje tla bez kamena koja se s lakoćom pretvaraju u željeni oblik.

Sve je izgledalo tako prirodno i uobičajeno. Kamen je bio svuda oko nas. Odrasli su radili, a djeca su se igrala. Ljetni zrak je bio vruć, a voda u potoku hladna. Nevidljiv je bio nevidljiv, a nečujne molitve, smatrala sam, čita s usana. S Ane sam se sporazumijevala tako da je ona čitala s mojih usana. Obje smo igrale iste igre, jele kruh iste boje, pile vodu s istog potoka. Jedino sam u bučnom mlinu samo ja dlanovima prekrivala uši. Ane se veselo smijala dok bi nam brašnom zaprašeni mlinar prijetio svojim izlizanim štapom. Valjda je mislila da je to s dlanovima i štapom tek neka neobična igra. U mlin smo se zavlačile jer smo podjednako voljele gledati kako mirisno brašno pada s rubova dvaju velikih, u vrtnji neumornih, okruglih kamenova. Brašno, još toplo od trenja, propuštale bismo kroz prste i pokušavale ga uhvatiti prije nego što bi palo u drveni sanduk i pridružilo se hrpi već samljevenog žutog zlata. Odrasli su taj sanduk nazivali mučnjak i samo sam ja mogla izgovoriti tu riječ. Ane je mučnjak, jednako kao i sve druge predmete, opisivala rukama. Tako je bilo oduvijek i tako je ostalo sve do kraja našeg druženja.

Onima koji su morali puniti sanduk dozlogrdio je kruh pretvrde kore i njegova vječno žuta boja pa su me jednog dana odveli daleko i zauvijek i od Ane i od mlina. Tako nikada nisam saznala da li je Ane naučila izgovoriti riječ mučnjak ili bilo koju drugu riječ i je li shvatila kako je mučnjak dobio ime po muci koja je potrebna da bi se došlo do brašna bilo koje boje. Bila su to vremena u kojima su riječi putovale samo u čvrsto zatvorenim kuvertama, a nas smo dvije bile premalene da bismo poznavale magičnu moć slova. Uostalom, kako bismo ih naučile kada to ni našim mamama nije polazilo za rukom? Iako daleko i od Ane i od škrte kamene grude, s nogama u masnoj sivoj ilovači koja se s nevjerojatnom lakoćom oblikuje, još dugo sam u svakoj crnokosoj i tamnookoj djevojčici neuspješno tražila svoju Ane.

Tko zna zašto, ali svi iz moje blizine, čak i sad već odrasla djeca, nastavili su se baviti poslovima koji uključuju kamen. Bili su to doduše neki drugi poslovi i drugačije kamenje, ali kamen uvijek ostaje kamen makar se on zvao mramor, granit ili kvarc. Mene je, otkada sam svladala slova, više od ičeg privlačila igra riječima. Da li zbog Ane, zbog teškog oblikovanja grude ili majčine nepismenosti, zapravo više i nije važno. Koliko god bi mi život dopustio, igrala bih se čitanjem tuđih ili slaganjem vlastitih riječi. I uvijek, baš uvijek sve što bih radila činila bih u potpunoj tišini. Nikada neću shvatiti one koji govore kako im u domu mora nešto neprestano zvrndati.

Sretni i tužni, uzbudljivi i mirni dani i godine, vrteći se u neprekidnom krugu, doveli su me u životnu dob u kojoj su najpoželjniji oni obični dosadni dani sa što manje događanja. U tišini svog doma sve češće sam se znala pitati gdje je sada Ane, čime se bavi, ima li obitelj, je l' i ona postala baka, zna li pisati, može li govoriti, jesu li joj nova dostignuća možda omogućila da čuje? Pitala sam se je l' uopće preživjela ovaj nedavni rat koji je iselio i najtvrdokornije obitelji koje ni Turci kroz pola milenija nisu uspjeli rastjerati i koje nikada nisu ni pomišljale da će se pomaknuti s rodne grude, ne do prve ilovače, već sve do daleke Australije, Švedske i Amerike?

E, moja Ane, i tako ja tebe napokon nađoh. Zamišljala sam ja tebe u dalekoj Australiji, a ti se eto ni pomaknula nisi. I kao da nije prošlo toliko desetljeća, ništa se nije promijenilo, ja govorim, a ti šutiš i šutiš. Da znaš, upravo sam obišla i naš mlin, bolje rečeno mjesto na kojem se nekada nalazio. Bar mislim da sam bila na pravom mjestu jer u vodi leži jedan stvarno velik kamen, baš onakav kakvog pamtim. Nekako je preokrugao da bi ga priroda sama takvog isklesala, zato mislim da nisam pogriješila. Ah, da možeš čuti kako mu potok glasno klokoće, nježno ga miluje i veselo poskakuje po njemu, kao da ga želi natjerati da se pomakne i zavrti kao nekad. Ali šta ćeš, za puno toga u životu potreban je par, tako su i za mljevenje kukuruza neophodna dva kamena ali i još puno toga. A tamo ti zapravo više nema ničeg. Pokušala sam doznati, al' sve su ti to neki novopridošli ljudi koji tvrde da tamo nije ni bilo nikakvog mlina. A tko će ga znati, možda i nije stradao od granata već se jednostavno urušio pod teretom vremena. Znaš i sama koliko je taj zub vremena poguban i za ljude i za mlinove. A ja se, moglo bi se reći, još dosta dobro držim iako taj nesretni zub i mene sve više gricka. Baš nedavno sam te se, po ne znam koji put, ponovno sjetila. Tako, iz čista mira, ja sam ti se odjednom uz neizdrživ osjećaj mučnine počela stravičnom brzinom okretati oko same sebe. Ni ja to nikada prije nisam iskusila pa ne znam možeš li uopće razumjeti kako je to strašna vrtoglavica bila. Ma to ti je otprilike kao da te netko prikuje na vanjski kotač mlina a vodena bujica ga onda nemilosrdnom brzinom vrti i vrti. I što je najgore svakim danom je bivalo sve gore i gore. Ne znam im ni broja, koliko je iskusnih ljudi u bijelom, na meni iskušavalo svoja znanja i najnovija dostignuća. Slikali su i promatrali svaki djelić moga tijela ali uzalud. I uzrok i lijek su ostali nepoznanica. A onda su me, kao u nekoj priči sa sretnim završetkom, jedne lijepe ljetne noći kotači Hitne pomoći dovezli pravo u ruke mlade tamnokose liječnice prodornih crnih očiju baš poput tvojih. I što da ti kažem, da ne povjeruješ, ta je mlada žena oboružana tek osmijehom i golim rukama u samo nekoliko minuta riješila moj višemjesečni problem. Držala je moju vrtoglavicama izmučenu glavu u nekakvom potpuno neuobičajenom položaju i na taj način prisilila, kako je rekla, moje odbjegle kamenčiće unutrašnjeg uha da se vrate na pravo mjesto, na svoju rodnu grudu. Poslije sam pročitala kako se ti kamenčići zapravo zovu otoliti, al' šta ćeš, kamen uvijek ostaje kamen kako god se zvao i gdje god da se nalazio. Tada sam odlučila da ću te napokon potražiti. I dobro je što je ovdje ovakva tišina i što nikoga nema u blizini jer bi se svatko iščuđavao što milujem i razgovaram s ovom teškom kamenom gromadom koju su navalili na tvoj grob.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.