Ja sam šetač. Koraci mi izgaraju u onoj istoj gladi kojom pohlepno pogledom žderem sastojke vizualnih prizora. Hodam lepršajući i savijajući se u umornom luku kičme. Brzo. Polako. Gordo. Nespretno. Posjedujem paletu raznih hodova. Hodam da dostignem vrijeme. Da skupim čestice prostora u potplatima svog bivanja. Motus vitae est. I, često stignem u polumrak Kamenitih vrata i mijenjam kisik i dušik za duhovnu raskoš rastopljenog voska jer tamo je krenuo moj hod. Tamo je u propuhu prolaza nade izgarala moja svijeća. Svijeća upaljena za ponovno kretanje stajala je nasuprot onoj upaljenoj za moju doživotnu statiku. Tamo sam spoznao dobro. Ali i moć iluzije. To je svetište mog mira i konstanta mog duhovnog pokreta.
Bila je posljednja godina sedmog desetljeća dvadesetog stoljeća. Moje mlade godine izgarale su u igri i skakutanju po livadama i vrbicima Jaruna. Još je daleko u futuru bilo neminovno betonsko onečišćenje mog rodnog grada. Prsti su mi skupljali prve ožiljke igranja s vatrom. Strijele sa zapaljenim najlonom bile su vatromet razigrane mašte dječaka. Bilo je divlje usred velegrada. Neiskvareno. Nevino. Božanstveno.
Danas sagledavam osobni slikopis kroz oči velikog učitelja Saturna i vidim razgovjetnije. No kaotičnije. Tražim uzroke ove posljedice. Lipanj je neobično važan u mojim životnim pričama.
Dakle, lipanj 1979. Dijete kuštrave i neukrotive kose ustaje iz svog kreveta u sobičku radničke kuće. Ustaje. Zijeva. Rasteže udove. Pada. Ulazi majka urešena plavim krugom oko oka. Profesionalna deformacija mlade kuharice ili bijes koji nije mogla ispucati na suprugu kipti iz nje. Uzima kuhaču i ostavlja njezine tragove na nemoćnoj stražnjici. Nježna koža prelako puca. Plač. Mir tijela i nemir očiju djeteta. Suze zbog nepovjerenja.
– Diži se! – krvavi prizvuk naredbe prolio se s njenih usana.
– Ne mogu, mama... – više šapat nego razgovijetne riječi.
Nije u šaptu prepoznala vapaj. Krik je bio nečujan. Zamah ruke. Okrugli trag s repićem na guzi. Otisak kuhače ima oblik punoglavca iz jezera. Odjednom panika u njenom pogledu. Kao da pomalo shvaća.
"Pa ne zajebava te! Nekaj nije u redu!"
Pokušava me osoviti na noge. One su sada samo viseći ostaci tijela zakržljalog u evoluciji.
– Zagrli me, sine... – kajanje, prijekor prema samoj sebi.
– Ne mogu, mama..! – krik kroz suze.
Stavlja me na krevet kao lutku koju sam oduvijek želio. Koja u sebi ima baterije i govori I love you, dok su joj ruke i noge tek predmeti za pomicanje u igri gospodara lutaka. Bio sam lutak od krvi i mesa. Gospodar je negdje zaspao. Odložio me na nekoliko mjeseci u skladište nezanimljivih marioneta.
Mama se vraća sa susjedom tek pristiglom iz Njemačke. Odlazimo prema čokoladno-formalinskom mirisu Rebra. Primarijus, tašt i nedokučiv još i danas, jer igrati se Boga je jedno, a od djeteta učiniti predmet bez imalo truda nešto sasvim drugo, konstatira poliomijelitis. Upućuje me, bez ikakve nade u oporavak, k dvorcu u Bistri. Plač majke. Plač susjede. Uviđam da su žene solidarne u suzama. Iz tog kaosa nazire se neki lik u bijeloj kuti. Mlad. Željan života. Nevin u svojoj dobroti. Govori majci žuđene riječi.
– Gospođo, ne brinite se. Izliječit ćemo ga...
Nada. Spas. Majka prepušta križ svoje maternice na pleća nepoznatom čovjeku. Liječnici su jedini stranci kojima vjerujemo.
Krist je sišao? Ili je tek gospodar lutaka shvatio svoju grubost?
Dolazi otac. Miriše po kolačima. Tada nisam znao djelovanje ruma. I danas ga vežem uz kolače i sliku pretile crnkinje s maramom na glavi. Vidim u očevu pogledu besmislenost njegova života.
On je isto lutak, no gospodar ga vodi kroz užitke i kušnje, labirintima mamurluka i obiteljskih problema, da bi spoznao vrijednosti. On je neuk i umoran. Tada je počelo zatezanje one niti koja marioneti daje uspravan stav, koja je čini smisleno živom. Apstinencija. Hvala ti, gospodaru, na mojoj nepokretnosti.
Svi odlaze. Ostajem u sobi s Benitom iz Španjolske. Pogledi se sporazumijevaju bez riječi. Ostajemo položeni u krevete s našom žudnjom za trkom i krastama na koljenima. Mi i lagani šum vjetra u krošnjama. Tko vjetru vuče niti?
Otad želim biti vjetar. Neukrotiv. Nevidljiv i beskrajan. No, netko želi smrt mojih udova.
Majka dolazi u posjet. Plače. Nevina i slaba. Sama u svom neznanju. Praznovjerna. Tetka joj je prišapnula jezikom mržnje da je zapalila svijeću na Kamenitim vratima. Da nikada ne prohodam. Mama pali jednu za pokret.
Gospa me voli. Tada to nismo znali i gubili smo snagu u jecajima. Utapali nespokoj u suzama. Lipanj. Statika. Srpanj. Statika. Kolovoz. Šesti rođendan dočekan na nogama.
Još mi se povlači lutka slona po sadašnjosti. Ganesh mog kretanja. Puštaju me iz bolnice. Otac ne pije. Ostat će živ. Ja ću trčati. Sljedeće tri godine doslovce sam teret na leđima majke jer svakodnevno odlazim po reanimaciju živaca. Po elektrošokove u tabanima. Po golemu srebrnu iglu u kičmi. Postajem nosač voltaže. Struja u tijelu djeteta. Hodam.
Ja sam šetač kroz život. Koračam kroz nemilost i beskraj jave. Ja sam miris voska mog voljenog grada. Lutak sam koji sam vuče svoje niti i voli neizvjesnost svog puta.
Ljubim pokret kao što uvijam se u podatnosti dok krećem se po tijelima koračajući poljupcima. Ja sam kretanje samo i dok ponirem u san, strah me vremena u bijegu i prostora koji mi nestaje pred očima.
Sjajno Eugenijo.....Ionako pamtim samo tvoje sjajne, a tužne tekstove. Valjda je to sastavni dio tvog bića od kojega ne odustaješ. Ana