Vatroslav radi u Enciklopediji. Dugo ga nisam ni čuo ni vidio, a onda se iznenada javio.
- Doći ću k tebi - rekao je uzbuđen i spustio slušalicu. Nisam ga dospio upitati ni kada će doći ni gdje.
Nije prošlo ni pola sata a vratar je telefonirao.
- Traži vas prijatelj Vatroslav. Da ga pustim gore?
Odgovorio sam da ga pusti.
- Enciklopedija izlazi u Zagrebu, a oni hoće fotografiju beogradskog aerodroma. Neće ni Pariz, ni New York, ni Frankfurt.
- Aerodromi su posvuda isti - rekoh ne imavši što drugo, a nisam ni shvaćao o čemu je riječ.
- Vi imate dobru fotoarhivu. Posudit ćeš mi dvije-tri fotografije Plesa.
Ja sam zadnji. Neće nitko kontrolirati.
- A glavni urednik? Naš sve kontrolira.
- Vi ste novine. To je drugo.
- Dat ću ti fotografiju, a onda se sam snalazi. Pogledaj prema Savi.
- Što vidiš?
- Neboder.
- Koji? Nekoliko ih je. Koji vidiš odmah?
- Kockasti.
- E, taj. Ondje su odabrali fotografiju. Ondje je vlast. A ti bi mijenjao njihovu odluku. To je gerila.
- Samo ti daj - rekao je zaključno Vatroslav.
Bilo je pravilo da iz arhive ništa ne izlazi bez odobrenja glavnog urednika. Budem li ga pitao, nadugo i naširoko će se raspitivati kome treba fotografija, u koje svrhe, hoće li vratiti… Ostavio sam Vatroslava da sam pije kavu i zaputio se u arhivu. Na sreću, u smjeni je bila kolegica Vesna.
- Što trebaš danas? - upitala je a da je nisam stigao ni pozdraviti.
- Fotografiju aerodroma.
- Baš danas? Zar ne znaš?
- Što?
- Zabranili su objavljivanje svih aerodroma. Do daljnjega. Tako su rekli. Ništa nisu tumačili. Navodno neka važna faca prelijeće. Evo, baš razvrstavam fotografije da se slučajno ne bi dogodilo da koji urednik objavi zabranjeno. A što će ti fotografija?
- Za Enciklopediju. Oni nemaju dobrih fotografa.
- Kako ću? Ako su zabranili?
- Zabranili su objavljivanje u novinama, i to, vjerojatno, privremeno, ali nisu u Enciklopediji. Možda ta njihova Enciklopedija neće izići ni za dvije-tri godine. Spori su, provjeravaju i po sto puta svaku sitnicu.
- Evo, tu su ti. Izdvojila sam. Ali, moraš vratiti.
- Uzeo sam četiri fotografije i obećao da će biti vraćene.
- Znaš, Vatroslave… - počeo sam polako - palo mi je nešto na pamet.
- A to je?
Radim u redakciji koju silno nadziru. Imam iskustvo. Zar je slučajno što su naš neboder i kockasti tako blizu? Oba su nebodera građena u isto vrijeme. Paralelno. Oni su ideološki blizanci. Što oni tamo kažu, ovi ovdje tiskaju. Razumiju se čak i telepatski. Nije isključeno da znaju da sam ti već dao fotografije.
- Ako te je strah - zamisli se Vatroslav - nemoj.
- Nije posrijedi strah, nego - imam neku ideju. Bolja je, čini mi se.
- Stavi ti moskovski aerodrom. Šeremet’jevo. Ili Vnukovo. Razgalit ćeš ih.
- U zagrebačkoj Enciklopediji moskovski aerodrom! Oni sanjaju da slete na koji od tih aerodroma. Bit će ti zavidni što si se dosjetio. Još će te i nagraditi. A to sa zagrebačkim, prozirno je. Optužit će te za diverziju, urednički promašaj, nesavjesno postupanje u ozbiljnom projektu. Ako koji od njih otvori vašu Enciklopediju, pa nabasa pod A – aerodrom, te ugleda fotografiju Šeremet’jeva, vidjet će odmah Lenjina, Staljina, Trockoga, Buharina, Zinovjeva, Hruščova, Brežnjeva, maršala Žukova i tolike druge boljševike koji su polijetali s tih aerodroma u osvajanje svijeta. I sebe će zamišljati među njima, barem kao njihovu pratnju. Mnogi od njih sletjeli bi na jedan od ta dva aerodroma čak i onda kad bi znali da bi odmah bili proslijeđeni u Sibir.
- I ti me nagovaraš da baš jedan od tih aerodroma stavim u hrvatsku Enciklopediju?!
- Zašto ne? U Enciklopediju se uvrštava sve što postoji. A ti aerodromi postoje. Baš kao što postoje i boljševici. Zar ne?
- Kako ću to pravdati?
- Kako ćeš pravdati zagrebački? Ako je glavni urednik odlučio da staviš beogradski?
- Beogradski je po logici države. Glavni grad.
- Nije. Po drugoj logici je to odlučio. A ti, kad već želiš, interveniraj do kraja.
- Razmislit ću po putu - rekao je, uzeo sve fotografije i krenuo.
- Vrati fotografije kad presnimiš - viknuo sam za njim kad su se vrata lifta već zatvorila.
Nije se javljao dugo. Pomišljao sam često što se dogodilo s njegovim naumom, ali i fotografijama. I kolegica Vesna me često, onako usput, podsjećala na dug. “Ako se tko sjeti”, često bi rekla u prolazu.
Telefonirao sam Vatroslavu.
- Dolazim sutra - rekao je i spustio slušalicu. Takav je.
I došao je. U veliku stilu.
- Ovo je za tebe, drugi je za kolegicu - rekao je i spustio dva sveska Enciklopedije na stol.
- Otvorio sam, odmah pod A.
- Nema - rekao je uzbuđeno.
- Što nema?
- Aerodroma.
- Zašto?
- Lektori izsabotirali.
- Rekao si da si zadnji u procesu proizvodnje - narugao sam se i dalje listajući.
- Rekli su da se hrvatski ne kaže aerodrom nego zračna luka. Bit će pod Z. A to je dvanaesti svezak.
- Ti hrvatski čistunci - prokomentirao sam. - Znaju da negdje zvoni, ali još ne znaju u kojoj crkvi. Sjedi i čekaj. Kavu.