Nisi mi rekla da nosi ime glazbenog stavka - govori mi dok se približavamo hotelu za žene u mirnoj ulici nedaleko od Potsdamer Platza. Iznenađena, podižem pogled na natpis iznad ulaznih vrata:
- Oprosti, zaboravila sam. Zapamtila sam samo kome je hotel namijenjen. Ostalo mi je iščezlo...
- Već si bila ovdje, zar ne? – njezine oči šire se poput objektiva fotoaparata.
- Jesam.
- S kime?
- Sama.
- Ma nemoj?! Ne sviđa mi se ovakva uvertira za naš berlinski rendez-vous, ali odlučujem ne osvrtati se na svaki diskurs njezina temperamenta. Recepcijski ured hotela je zatvoren, a apartman koji smo rezervirale čeka otključan ključem postavljenim na stoliću do vrata u unutarnjem predsoblju. Bianca pažljivo odlaže svoj fotografski pribor i bira mjesto gdje će ga spremiti, dok se ja bavim putnim kovčezima.Našavši odgovarajuću policu, osvrće se po predsoblju i ulazi u spavaću sobu. Vraća se doimajući se zadovoljnom i brzo dohvaća fotoaparat te fotografira reprodukcije na zidovima:Interijer Gabriele Munter iz 1908. i njezin autoportret iz 1909. Zatim fotografira mene usred putnih kovčega. Plazim joj jezik, glumim clownicu.- Idemo van - predlažem. Prošećimo se do rijeke Spree koja je posebna u sutonu. Bianca prihvaća poziv i grabi s police sav svoj prethodno brižljivo pohranjeni fotografski pribor.U hodniku joj skrećem pozornost na fotografije istaknutih žena postavljenim na zidovima; ona prepoznaje Hannah Arendt i Marlene Dietrich.Na ulici joj velim neka snimi natpis Gertrud-Kolmar-Strasse s obzirom na to da ćemo u toj ulici stanovati neko vrijeme, a trenutačno je obasjan suncem rijetkim za ovo doba godine. Na njezin začuđeni pogled objašnjavam joj da se radi o vrhunskoj pjesnikinji stradaloj u vihoru Drugog svjetskog rata, u Auschwitzu. Biancino lice blijedi, ruke olabavljuju, fotoaparat visi:
- To možemo poslije. Hajd’mo!Vodim je prema istoku preko ledine rasprostrte između hotela i početka avenije Unter den Linden i ovlaš kažem kako se negdje ispod te ledine nalazio Hitlerov bunker. Bianca snima... Odvlačim je. Ljuti se:
- Pusti me! Nakon pola sata krećemo dalje prema Spree dok nebo prijeti iznenadnim oblacima. Više joj ništa ne pokazujem i ni na što ne upozoravam... Savršeno me prestaje biti briga! I, prepuštam sve slučaju... Ona, iscrpljena fotografiranjem, ogladi.
- Ne znam nijedan vegetarijanski restoran uokolo! – gotovo pobjedonosno kažem. Biancine tirkizne oči postaju sive i uske poput zatvorene blende. Spominjem joj Brecht Keller restaurant, u okviru njegove kuće, gdje serviraju jela po improviziranim receptima supruge mu Helen Weigel. Ona se predaje i, makar ne uživa poput mene u segedinskom gulašu a la Weigel, nego se zadovoljava običnom miješanom salatom, sluša ushićeno zvučnu kulisu Kurt Weilovih songova te, nakon skromne salate koju je bila za večeru, snima dekoraciju restorana - makete scenografija Brechtovih predstava, fotografije iz njegova života postavljenim po zidovima, a sve pod kazališnim reflektorima prenesenim iz Berliner Ensemblea u funkciji lustera, pa stolove i stolice koje su nekoć predstavljali rekvizite u pojedinim kazališnim izvedbama.Vraćamo se po mrklom mraku u hotel za žene Intermezzo ne progovarajući ni riječi. Poput strankinja u noći.
„Plutajući, nošen strujom, zlatom što prelazi u sivilo,labud pjeva pjesmu, koja se skončava u tuzi i propasti“, zazivam u sebi završne stihove Kolmaričine pjesme Labud prisjećajući se Biancine i svoje šetnje Hampton Courtom prije nekoliko godina kad mi je pokazivala labudove na Temzi uz objašnjenje kako su najmonogamnija ptičja i uopće živuća vrsta. Upravo u tom su se trenutku dva labuda bila dotaknula kljunom i svojim vratovima oblikovali srce.Ujutro Bianca nervozno šeće po hotelskom apartmanu i kupaonici, sređuje razbacanu odjeću, slaže ručnike... Ne odgovara mi takvo ponašanje to više što obožavam boraviti u hotelima gdje se lagodno mogu prepustiti profesionalnoj skrbi sobarica i inog hotelskog osoblja.
- To je sobaričin posao! - upozoravam je.
- Želiš da stekne dojam da smo mi neki dripci? - hotimično neumjesno reagira.Dođe mi da je pljusnem, ali stiskajući zube, dodajem:
- Da čisti i sređuje. Bianca sliježe ramenima i potom posprema krevet. Završivši, piše pisamce sobarici i ostavlja ga s novčanicom od pet eura na psihi. Spremna je za izlazak. Gledam je i ne kažem ni riječi. Jer, držim, nema smisla.Vrativši se s obilaska grada, nalazimo sobaričino pismo: „Zahvaljujem na napojnici. Ne trebate pospremati krevet s obzirom na to da mijenjam plahte svaki dan.“ Potpisala se kao Hannelore i ostavila novac netaknut. Sljedećeg dana pljušti kiša. Odlučujem ne izlaziti jer želim uživati u toplini i udobnosti hotela. Bianca odijeva kabanicu, uzima fotoaparat i ide van.„U tami sam i sama.Preda mnom su vrata“, padaju mi na pamet početni stihovi pjesme Blagoslovljena Gertrud Kolmar. U tom trenutku začujem kucanje na vratima. Dok navlačim penjoar, ponavljam u sebi sljedeći stih pjesme:„Kad ih otvorim, okupana sam svjetlošću.“ I, preda mnom je oniska, plavooka kratko ošišana plavuša. Gleda me i kaže
:- Vi niste ta koja posprema krevet, zar ne? Niječem, tresući glavom, i pozivam je u sobu. Pruža mi ruku predstavljajući se:
- Hannelore. Nijema sam. Ali, nešto joj u mom izgledu nalaže da se obligatorno postavi... Dolazim do daha deklamirajući početak pjesme Pjesnikinja :„Držiš me u svojim rukama cjelovito i posve.Srce mi lupa poput uplašene pticeu tvojim dlanovima. Slušaj! Ne misliš...“Prekida me sama nastavljajući:„... da netko živi između stranica tvog palca,tebi je ova knjiga, papir, sukno i crnilo...“
Bianca nas nalazi u pozi 69. Šokirana je i bez teksta.
- Slušaj! - objašnjavam joj. Ti obavljaš Hannelorinu dužnost, a ona tvoju. Bijesna, odlazi sa svojim brižljivo pakiranim putnim kovčegom i fotografskim priborom.Hannelore i ja ostajemo zagrljene. Sklapam oči slušajući njezin glas:„I ja sam kontinent.Imam planine nikad dosegnute, šumarke neprobojne,Uvalu, tok delte, jezik što oblizuje slankastu obalu...Ja sam kontinent koji će jednog dana bezdano potonuti u more.“Neotkrivena žena – reagiram, dajući joj do znanja da sam upoznata i s tom pjesmom nesretne Gertrud.
Autoričin naum da napiše pornografsku priču trebao je biti dosljedan, naime - trebala je opisati "pozu 69", u tome bi bilo umijeće pričanja i mogući umjetnički efekt. Ovako je to jadno, suspregnuto, čak i ispod razine žanra.