Čovjeka uvijek stigne njegov najveći strah, a moj strah od poniženja pojačao se kada sam postao otac. Unatoč stravičnim predviđanjima susjeda i brižnih prijatelja, prve godine očevanja bile su pjesma zahvaljujući redovitim odlascima na posao iako nisam morao jer novinari (osobito kolumnisti kao ja) samo piju po bircuzima. Uredovanje u ediciji Prva knjiga se i onak ne „radi" u uredu, već se pipaju mlade spisateljice ili se mejlom javi prištičavom drkadžiji da mu rukopis ne zadovoljava iako je zanimljiv i pokazuje potencijal, popravi motivaciju likova i pravopis, smanji porabu pridjeva, i ne počinje rečenice s „A" i „I", neka nauči kamo idu zarezi i prestane imitirati Aralicu i Koehla. Lelica je uzela neplaćeni dopust s posla koji nas je dotle uzdržavao. Ja ponosno rekoh:
„Pol plaće odvajam u fundaciju za pelene! Koliko će koštati pelene za 4 godine? Tu bi i tvoj tata mogao ..."
„Pa ne nose djeca pelene 4 godine, čovječe. Osim retardirana ..."
„Uh, odlično. Ušteda ...!" I tu smo se stali smijati, skupa s obiteljskim ginekologom, dr. Smučićem, koji je iz maternice izvukao na svijet pola tuceta generacija obitelji Kaveđija. Njezin je otac, dakako, uglavio da nas prije reda prime u privatnoj ordinaciji tog Smučića, koji je u socijalizmu bio zvijezda estradne medicine, s rubrikom u Večernjaku, prosvjećivao je generacije srednjoškolaca glede kontracepcije, ali ga je zakon o obvezatnom umirovljenju u šezdeset i petoj doveo do moždanog šlaga. Dođe tranzicija, po ugledu na inozemstvo, „gdje se ne odriču stručnjaka samo po dobnim kriterijima", evo Smučića vaskrslog i pomlađenog, premda sakatog u lijevu ruku i sada s vječitim smiješkom u lijevom kutu usnica (njemu lijevi, nama desni). Rista tura prste u pičku moje žene, a meni lakše da to čini djed, uostalom kažu da je i dalje najstručniji ginekolog u Hrvatskoj, kada su onog, dotle najstručnijeg, strpali u mardelj zbog plagijata znanstvenih radova, pronevjere novca za nabavku mamografa, krivo izvađenog zdravog jajnika šogorici jednog visokog hadezeovskog funkcionara te optužbe da je medicinsku sestru htio naguziti u sobi za rendgen. Osim toga, taj je bio truli Jugoslaven i kurčio se u nekakvoj „koaliciji narodnog nesporazuma", koja je popušila od HDZ-a.
Dok sam nekoć maštao kakav bih ja otac bio, uživao sam u razoružavajućoj samoironiji: „omogućit ću sineku sve što ja nisam imao da ne bude istraumiran kao ja", ali to je bilo lako reći, a izvedba bila niz blamažâ i neuspjeha. Jer, sve traži vježbu. Ako sami nikada niste pikali balun, nema šanse da tomu naučite sina. Ako ste sami neplivač, slab ste izbor za obuku plivanja. I nikakva vajda od šale kako ćete sina baci ti u more „pa ako se ne udavi, bit će čovjek".
*
U vrijeme kada mi je sinek postajao svjesno biće koje upija prve uspomene – na II. kat, terasa do naše, uselio je Crnogorac. Tada je u soliteru ostala samo jedna starosjedilačka obitelj – generalska udovica u stančugi preko puta Crnogorca. Brundavi rista, očito sa sela, nenaviknut na grad – pravio je buku. Kao da je bio u zavadi s vlastitim namještajem. S terase je dolazio smrad duhanskog dima. Imao je dva mobača – seljaci ovladaju tim tehničkim čudesima iako zapišavaju žbunje – namještena na najglasnije „melodije". I TV dnevnik pojačava, te kad sam doma oko pol osam navečer, moram slušati paničara Drobca, kinika Šprajca i podsmješljivu Šelebajevu. Ali, gle sad: ja sam njemu smetao. Sjedio sam na terasi, kradući bežični Wi– Fi od nekog susjeda, ali je veza bila spora i psovao sam lapić i međumrežje i vrućinu. Bila je ponoć. Dolje, u zadnjem dvorištu naše zgrade u Ilici, čuli su se tinejdžeri na metalnom poklopcu šahta, uz dvolitarsku žuju; razmjenjuju cajke na mobačima. Čujem gunđanje: Crnogorac se odvratnim glasom žali da ne može spavati. Nešto u tom pravcu. Skužim da njegovo gunđanje ide mene. Zašutio sam. I on je zašutio. Mogao sam osjetiti kako stoji i osluškuje s druge strane mat stakla koje dijeli naše terase. Njemu s tim brundavim glasom smeta moje samozatajno vajkanje?! Mogli su se čuti samo klinci iz zadnjeg dvorišta. Rekoh samo: sebi u bradu: „Ma jebi se!" Ne previše glasno. No se Crnogorac promptno oglasio: „Šta?!" Čuj „šta". Nije šta, već što, Crnogorčino, pomislim. Ali ne kažem ništa, samo šutim. Usral sam se.
*
Ulazna vrata naše zgrade su vazda otključana jer su dotepenci prenijeli brđanske navike u beli grad te se osjećaju uzapćeno ako se obitavalište zaključa. To me uvijek naživcira. U mislima preigravam scenarije mogućeg sukoba. Vidio sam te čovjekolike spodobe, maljave i mišićave, pa mi se sama od sebe javi slika mene unakaženog i poplavjelog kako ležim na operacijskom stolu Hitne. Ma seljaci, trebaju proći tri generacije da bi se banda naučila da ne zapišava nogostupe. Osim toga, potreban sam sinu. Krenem pješice, na pol puta do II. kata čujem okretanje ključa u bravi. Userem se. Pomislim na tankoćutnog Crnogorca, ja mu smetam, a ne klinci koji se okupljaju u zadnjem dvorištu, uz žuju i cajke na mobačima. Nek njima kaže ako smije, kukavica! Onda skužim da su to vrata one udovice generala koji je imao sreću da je umro od raka prije neovisnosti pa nije završio u Haagu niti je sjeban kao jugočetnik. Mokar od znoja. Ma zašto bježim?! Zamišljam dijalog s Crnogorcem; „Je li ti?!", brunda Crnogorac svojim odvratnim baritonom; a ja si kuliram „Izvolite, gošpon, kako vam mogu pomoći?" Kao da vježbam u kazalištu. Starica je već na vratima. Pogrbljena, 90 godina, naslijedila stančugu, nekad je JNA skrbila za narodne heroje, eh što bi mi pasala gajba! Poželim pomoći bakici, možda me se sjeti kod oporuke, izazivački stanem ispred vrata montenegrinskog međeda.
„Bok milostiva", kažem, a glas tanak, kao u pičkice. „Khram!, BOK MILOSTIVA!", i nasmiješim se. Alaj bi bilo lijepo imati svoju glazbenu sobu i dvije terase! Starica presaldumljena kao da traži novčić; ma nije me ni razmela. Stanem na Crnogorčev otirač. Ja sam Zagrepčanec, javni djelatnik, novinar i umjetnik, u sukobu s gorilskim Crnogorcem. Možda od svega ispadne uvodnik! Dokle ćemo zbog lažne političke korektnosti pristajati na urbicid koji provode ljudi koji su do jučer krave napasali? I odakle im novci, prosim lepo, za tolike četvorne metre? Tada čujem šušanj u međedovu stanu. Skočim s otirača i pritrčim starici: ona je svjedok!
„Dobar dan, drugarice", kakav bok kakva milostiva, ona je partizanka, „da vam pomognem?!", kažem ljigavo. „Do-bar t-an...", prošaputa starica. „Što piste pi mi bomogli?!" Jadnica, miješa zvučne i bezvučne kluzile, mislim ja, to je tragedija što se događa s njenim sinapsama i odjelom za jezik i kogniciju, da ima Boga, već bi trulila u grobu, a ovoliki lijep vojni stan koji je otkupila za male pare bi sada bio moj, kakva krepalina se baškari na sto kvadrata. Jao! Vrata Crnogorčeva legla se sada zaista otključavaju, što ću sad, moram mrtvu babu održat budnom, pa dreknem:
„Kaj ste pošli po špeceraj, gospođo Cetinić!?!" Na vratima se pojavio grmalj, hibrid Crnogorčine, Hercegovčine, Ličana i krapinskog degenerika. Nikoletina je Bursać za ovog abortiranog mješanca gorile i nosoroga – Doris Dragović, glede krhkosti i delikatnosti tijela te vitkosti i uopće senzualnosti.
„Neee ...!", prošaputa bakica, presaldumljena kao da bere djetelinu. Crnogorac gleda lijevo i desno, kao netko tko je spavao snom pravednika, a onda su mu zločesta djeca pozvonila na vrata i pobjegla. Pribio sam se uz staricu i uzeo je pod ruku.
„Hoćemo li vani?!", viknem joj u uho. Vidim kako je ono puno ušne masti, osjetim vonj staračkog tijela, a onda mi iz njena stana u nosnice doleluja vonj hrane, pa to je nekakav gulaš, kak si to ona uopće može svariti?! Kao što sam i pretpostavljao, Crnogorac pred svjedokinjom nije smio ništ – pičkica jedna – i ja sam nasilu odvlekel smežurano tjelašce prvo u dizalo, a onda i na zagrebačku pripeku.
*
Sutradan sam izbjegavao generalicu jer sam stekao dojam da je jako ljuta na mene što sam je izvukao na Ilicu po rekordnoj zagrebačkoj vrućini od trideset i devet stupnjeva; jedva je prihvatila na dar špeceraj koji sam joj kupio. Dvopek nije htjela („gdo če to žazvakadi?!", ciknuka je svojim ispremetanim kluzilima), pa sam ga zemio ja, baš mi je dobro legao sinoćke uz kavicu, a jest bio tvrd, priznajem.
Ali nisam izbjegao Crnogorca. Dočekao me kada sam izlazio iz dizala.
„Je li ti!?" Usral sam se.
„Izvolite, gospodine", reknem. „Meni se obraćate?!" Na trenutak se zbunio. Izgleda da sam se navukao uvjerljivu krinku hladnokrvnoga Clinta Eastwooda.
„Ovaj... znate li čija su ono đeca dolje što galame ka poma'nitala po vascijelu noć, eeeeeee, nemere se oka sklopit?"
B
www.vecernji.hr/kratkaprica