Je li me u trajektnu luku zazvala čežnja za daljinama, koja me oduvijek vukla lukama i brodovima, je li u meni ostao treperiti plamičak žudnje da odem u pomorce – presječene materinim otporom – ili me tugaljiva južina tog listopada usmjerila u najturobniji kutak zanijemjela grada?... Nisam se primakao odgovoru, jer se između rampe trajekta, koji je gutao rijetke automobile oblijevane pljuskom, i mene „na najboljem putu\" da se dadem usisati poput planktona, ispriječio neznan mi muškarac približno moje dobi, zagledao se u me kao da duha vidi, te će oporo likujući:
„Ideš... i ti? I mislio sam da to bez tebe neće proć\'.\"
„A što to? Mislim... proći će sigurno, ne idem ja na Brač. Samo prolazim... onako\", posve sam se zbunio, jer nisam poznavao tog čovjeka, a ni znao o kojem događaju govori.
„Pa... ukop Nika Breškovića. Učitelja. Nisi ga valjda zaboravio?\" neznanac navalio sebe i mene uvjeravati da jesam onaj za koga me smatra.
„Zabunili ste se, gospodine. Nikad čuo za nj... a ni polazio školu na Braču\", kazao sam rezolutno, da okončam i taj besmisleni razgovor i nelagodu razbuđenu time što me netko koga prvi put vidim hoće uvjeriti da smo pogubljeni prijatelji iz djetinjstva.
„Ali, ti... jesi Dino Petričević\", nepoznati je ustvrdio-upitao, još uvjereniji da ću se nasmijati i reći da sam se šalio.
„Ne, nisam. Pogriješili ste. Možda mu jesam nalik... davno ste ga zadnjom vidjeli, pa Vam se učinilo\", koprcao sam se užasnut viđenim u njegovim očima: nije mi vjerovao, mislio je da imam nekoga tajanstvenog razloga nijekati to u što on uopće ne sumnja.
„Hm... svatko od nas ima rašta bježat\' od sâma sebe. Ali, dovoljno je godina prošlo da se i najgori grijesi svedu na okrajke sjećanja. Moja, što se tebe tiče, odavno razniješe vjetri, pa kad sam te ugledao...\"
„Vidjeli ste Stanka Radića, koji nikada ranije nije vidio Vas, a ni čuo bilo što od toga što mu govorite. Uostalom...\"
„Dino..., nećeš me uvjeriti da postoji i tragedija zabune. Mogao si stotinu puta promijenit\' ime i prezime, narodnost, vjeru... nikad se ne vratit\' iz Južne Afrike, Urugvaja... ali – ma, što je meni?! Ako se sâm ne želiš probuditi, nije moje da te drmusam\", neznanac je pribjegao odustajanju, kao izlaznoj strategiji iz scene u kojoj se dobrano obrukao, ili zaigrao na rezigniranost, kojom bi me izveo do suočenja sa zatajenim (mi) sobom?
„Da, postoje komedija i tragedija zabune, ali i nesporazum kao posljedica banalne nesukladnosti stvarnosti i očekivanja... što je očito naš slučaj\", promrsio sam iznerviran njegovom upornošću i koraknuo da ću proći pored njega, pa \'odustao\' od odlaska na Brač!
„Samo će nas sedmoro doći. Šteta da se ne možeš oduprijeti robovanju glupoj prijevari, nepotrebnoj... okašnjeloj\", poručio mi je polazeći put otvorenih ralja trajekta za Supetar.
Nakon desetak koraka stao sam, okrenuo se: Bračanina koji putuje na pogreb prvog učitelja nije bilo na vidiku – a mene spopala golema tuga što ništa ne znam o tom Dinu Petričeviću, eda bih ga mogao zamijeniti uz raku čovjeka, koji je njegovoj generaciji dao toliko dragocjenu životnu poduku da će ga ispratiti svi živi nekadašnji prvašići! Što li se u meni zbilo, kakav su proces pokrenule njegove riječi – otrčao sam do šaltera, u transu kupio povratnu kartu, u posljednjem trenu uskočio na brod.
Kad me ugledao, čudan mu je smiješak preletio iz jednog u drugo oko, pa nestao. Prišao sam, sjeo do njega, lanuo najprirodniju rečenicu koja mi se mogla oteti:
„Što Vam je bilo da me proglasite tim... Petričevićem? Bojite se da ni tih nekoliko živih neće doći pa ste me smotali da ne budete sami?\"
„Ako si zaboravio da si nekoć bio Dino Petričević... ili ne želiš priznati – što ćeš na brodu? Mogli smo nikad se ponovo ne vidjeti... ne bismo jedan drugom nedostajali ni više ni manje nego od sedamdeset pete\", odgovorio je pribrano, riječima prožetim nečim između ljutnje i razočaranja.
„Nisam se ukrcao da bih Vas razuvjerio, nego da bih pošao na pogreb Vašeg učitelja... tog...\"
„Nika Breškovića.\"
„...Nika Breškovića, jer ste mu izgovorili da mi se oko srca steglo. Onako kako se spominju plemeniti ljudi koji su nam učinili neprocjenjiva dobra, a ja moga Breškovića nisam ispratio do posljednjeg počivališta. Saznao sam da je umro u strašnim mukama... desetak godina nakon njegove smrti. Pa, recimo da ću grudom na lijes Vašem učitelju ispratiti u vječnost moga. Prisjetit\' se bogatstva, ljepote, strasti... koje je darovao generacijama đaka istih godina iz kojih Vi vučete uspomene kojih se ne možete osloboditi, kao ni robijaš veriga\", glas mi je zadrhtao, navrle suze... obuzela me studen kao pri buđenju na osamljenim stijenama.
„Dino Petričević upravo bi tako postupio... bilo da ustraje u zaboravu vlastitog imena, prijatelja, povijesti, ili da navodno ide na pogreb tuđem učitelju zarad sjećanja na svoga\", rekao je netremice me gledajući, kao da čeka hoću li se odati trzajem mišića na licu. „Zato i traje čuđenje nad njegovim postupkom: nismo uspjeli objasniti što se moralo dogoditi da pjesnik...\"
„Dakle, ja Vas kao... učvršćujem u vjeri da sam onaj kojim ste me proglasili?! Razumijem, očito imate zamršene motive da ne priznate grešku. Neka Vam bude, svejedno mi je... sad. A kamo ćemo zapravo?\"
„Ne znaš?! Moj brat Marko, sigurno ga pamtiš, marangun... čeka s autom, pa će nas odvesti na groblje. Sjetit ćeš se koje kad ga vidiš.\"
„Čovječe, niti ćete Vi mene uvjeriti da sam Dino Petričević, niti ja Vas da nisam... premda to savršeno znate, ali Vam je potreba da to ne priznate jača od saznanja da niste u pravu. Neka bude... Vi ćete ožaliti Vašeg učitelja, ja moga. Ali, zašto Vam je silno stalo da budem taj Petričević?\" jest me obuzimala sve veća nelagoda, ali i prkos: htio sam razotkriti neznančeve porive, tajnu prizivanja čovjeka kojim me je proglasio.
„Zato jer ti to jesi... jer je vrijeme da i sâm sebi priznaš. Odavno su se ugasili razlozi da ne budeš... čovječe, četrdeset godina je prošlo. Tko se uopće sjeća zločina, tko pamti suđenje, presudu, tvoj bijeg? Nitko! Put povratka širom ti je otvoren, rehabilitacija izlišna... Nema više ni onih koje bi molio za oprost.\"
„Moga zločina?! Dakle, svašta! Nikamo ja neću s Vama i Vašim bratom... U što li me to uvlačite?!... Za mene je razgovor završen, a svoga ću učitelja ožaliti u drugoj prigodi... Bez sjene tuđeg imena nad glavom, stigme ubojice\", ustao sam da bih udahnuo zraka i raspitao se mogu li ostati na brodu, s obzirom na to da se odmah vraćam, bez silaženja na kopno.
„Šteta... Razočarao si me, nisam mislio da ćeš mi to učiniti. Ali, što očekivati od jednog bjegunca nego da pobjegne opet... sad i bez razloga. Da nije mrtav, Niku bi Breškoviću srce prepuklo kad bi čuo da si bio na trajektu, doplovio do Supetra, pa se kukavički povukao... pretpostavio blesavu maskeradu svemu što si mu nekoć bio. I nikad nisi prestao biti...\"
„A što sam mu to bio, zaboga?\" upitao sam zgrožen osjećajem da me neznanac prevlači onkraj stvarnosti – u onu konstruiranu njegovom pričom.
„Sin. Vanbračni..., ali jedini.\"