Stasao sam u pravom panonskom blatu. Tako da mi ništa što kroči po zemlji nije bilo daleko i strano. Sa svinjama, koje sam znao čuvati na ritu, bio sam skoro na ti. Uho za njih imam vrlo osjetljivo. Bolji sam od svakog javnog pravobranitelja koji brani nemoćne. Kad u finom društvu otpočnu nešto pričati, kao, gle onog krmka ili krmaču, kako se ponašaju, skočim na sve četiri da ih branim. Naš veliki pučki tribun S. Radić, govoreći seljacima, znao je podviknuti: “Budite, braćo, kao svinje. Svi za jednoga, jedan za sve.” Gledali ga u čudu ! Imao pravo. Ded pokušajte nekoj krmači ukrasti prase. Ne samo ona nego i cijelo njeno svinjsko pleme natjeravat će vas do sibirskih tajgi, da ga povrate. To je NJIHOVO prase. A mi ljudi, u globalizaciji, zaboravili na svoje dvonožno pleme. Eno ih podosta novovjeraca, koji se klanjaju novom božanstvu kontejneru. Prolazimo pored njih i okrenemo glavu.
Pred Božić bio sam na domjenku. Tiskam se i guram iz petnih sila, da zauzmem što bolji borbeni položaj kraj švedske kopanje. Čovjek ne bi vjerovao, kad je jelo, i to besplatno u pitanju, ponašamo se isto kano naša čupava svinjska braća. Primjerno snazi i plećima, progurao sam se do jela. I baš kad sam pružio capu da zgrabim najbolji komad pečenja, podbočila me laktom plećata dama. Ispred njuške, ovaj mog nosa, odvukla mi ga u trenu. U zadnji čas zatvorio sam gubec. Srećom. Inače, htio sam joj ljubazno reći da je prava, pravcata krmača! Ali, kad se madam okrenula pa me presjekla pogledom, usitnio sam glas. Pa oprostite, gospođo. Guraju me druge svinje, mislim, kolege odpozadi. Ljubim ruke. Među nama, dotična dama je Bog i batina u ustanovi, od koje tražim tužnu lovu za svoje upitne umjetničke uratke. Jasno, tada sam ostao bez pečenke, a kasnije i bez love. Poučno. Uvijek morate imati na umu s kim se gurate za stolom. Pravi kadrovi imaju ne dvije, nego četiri noge. Ne pokušavajte im podmetnuti nogu, što bi rekao slavni aforističar. Pravi kadrovi uvijek imaju četiri, a ne kao mi obični smrtnici samo dvije. Hodamo vječno u krugu. Jedna kraća!
Noćas sam skočio do stropa od užasa. Sanjao sam krmaču. Sjedeći u krevetu, tresao sam se od užasa dobrih pola ure. Grabim s noćnog ormarića sve moguće sanjarice. Palim svjetiljku. Kako mi se tresu ruke, nigdje nema što znači sanjati tu damu. Skok na internet. Piše sve detaljno o svinjama i europskim poticajima, ali ono što treba, toga nema. Mene muči krmača. Točno. Sad sam se sjetio. Ono, kad su mi ljubazno javili iz ugledne ustanove, gdje je šefica ona dama s početka priče, da nisam dobio lovu, sanjao sam također krmaču.
Ne, ne, nije riječ ovdje o toj dami. Sanjao sam krmaču, ali ne onu, pravu, na koju mislite. Sa spuštenom njuškom, poklopljenim ušima. Što stoji nasred blatnjava puta i tiho rokće. Treba je zaobilaziti u velikom luku jer vas može napasti. To je samo moja krmača. Krmača iz mog djetinjstva. Strašna. Crna. Što mijenja oblike, kad istrči iz mraka ništavila i pokaže mi gadne zube ružnih uspomena. Spava skrivena u maloj četvrtastoj staklenki, tintarnici. Što je usađena u svaku bočnu rupu u školskoj klupi. Čeka da nasrne na malog splašenog dječaka, kao što sam ja, što u seoskoj učionici piše školski uradak. Moja jadna subraća oko mene, prvoškolci, povili glave. Strašna tišina. Učiteljica kroči učionicom i zvonkim glasom diktira pismeni uradak. Tanka, debela crta. Krasopis! Ovaj put piše se perom i tintom. Papir na kome pišemo očajno žut. Posijan čupavim drvenim repićima što prijete čeličnom peru. Svi se krivimo u klupama. Kako klizi pero po papiru, tako ga i mi nesvjesno slijedimo. Da slova ispadnu što pravilnije, neki blago plaze i jezik. Zimski sumrak. U tišini se razgovijetno čuje kako seosku školu prelijeću jata divljih guska. Noćas će biti snijega. A za koji dan, eno i Sava će se početi mrznuti. I baš kad trebam staviti točku na kraju rečenice, na kraju diktata, iz čeličnog pera, iskače crna kapljica tinte, zvana u nas djece krmača.
Za dječaka strahota. Smak svijeta. Zemljo crna, otvori se. Suza suzu stiže. Pokušavam tu crnu nakazu što se širi zaustaviti. Molim očenaše da nestane. Sklapam načas i oči, samo da, kad ih otvorim, vidim čudo. Da je nema. Ne, ne, još je veća. Prava krmača. Ima rep. Uši. Od mojih suza još se i utovila. Raduje se. Rokće.
Dobra naša učiteljica. Umiruje nas. Sve nas kojima se to desilo. Pa nije smak svijeta, djeco draga. Ohoho, što će te još u životu doživjeti. Sačuvajte suze za teže stvari. Koje to stvari ? Pa to je nešto najstrašnije što nam se moglo dogoditi. Nema budućnosti. Ona ne postoji. Ovaj trenutak je neprolazan i najstrašniji. Imali smo pravo!
Neke slike iz djetinjstva, moćno nas tresu cijeli život.. Dolaze podmuklo u naše snove. Danju se negdje kriju u požutjelim fotografijama. Pokvarenoj igrači, zaostaloj iz mladosti. Dižu nas iz kreveta. Kaleidoskop, s prsnulim stakalcima. Ne daju se ta sjećanja više zgurati u stvarnost. Kiša padajućih zvijezda sjećanja na blistavom nebu. Da dreknete, eno, gle kako padaju, više njih nema. Nestanu u tami zaborava. Kome da to pričate, to što ste vidjeli kad oko vas više nikoga nema, koji je to isto vidio. Strovalite se uz uzdah natrag u krevet. Što bi rekli mudri Latini, krevet je najviše nalik na odar. Snovi nas isišu pa odbace. Ruke su nam izjutra mlitave, a noge olovne. Mnogi izbjegavaju da se izjutra pažljivo zagledaju u ogledalo. Da se ne splaše susreta sa strancem. Namiguju sami sebi, da provjere, da li su to oni ili netko drugi. Jutro može biti vrlo opasno.
Jednu kod nas u selu ženu, baba Maru, zvali crna udovica. Uspjela sahraniti tri muža. A ona sitna, neznatna. Kao, sad je vidim kako plete tankim nogama i vječno prigovara. Skriven sam u šumarku, gdje čekam da se pojavi moj mali divlji zec. Svuda caruje mrtva ljetna tišina. Kad na puteljku spazim nju. O desno rame nosi motiku, a ispred nje klati se njen sin Iva. Div od čovjeka, blago zaostao. Na plećima vuče veliku pletenu korpu, punu krumpira. Stenje. Čujem, baba Mara kvoca. Pa kako mi je sve bliže, razaznajem što zbori. A kad su došli do šumarka, gdje sam skriven, njen sin Iva strovalio se u travu, u hlad. Odbacio s pleća korpu s krumpirima. Oni se razletjeli veselo uokolo. Kuda koji mili moji. Baba Mara zastala i ustuknula. Popravila crnu maramu. Navukla blago na oči. Raširila tanke noge, da je što stabilnija kad psuje. Te linac. Te niš koristi. Ni kao muško ne može korpu od dvajst kila nosit kilometar. Niš ne radi, samo se odmara. Kao da je njoj bi lako da njega nosi devet mjeseci u svom trbuhu. Kao, bio teži on nego ona!
Iva je ne sluša. Zagledao se u oblake što se klobučaju i zaklanjaju sunce. Sretan. Vidi što nitko ne vidi. Blaženo se smješka.
– Mamo, pogleđi, vidi... Vidi ona dva oblaka kako se ljubu!
Iz babe Mare sad zbori vještica. Sikće. Kao, je l’ on čuje što mu ona govori. Ona ga je, na, ovako sitna nosila u trbuhu mjesecima, a on ne može donijeti kući korpu krumpira.
Iva se namrštio. Postao crnji od oblaka što načas prekrio sunce. Oblaci se više ne ljube. Lice mu postaje zlokobno. Gadno je kad miran čovjek pobjesni. Ali ona to ne vidi. Ne prestaje. Svaka druga riječ, sramota. Linčina. Sve bi te ko on trebalo potjerat u Lepoglavu!?
Skočio Iva na noge. Oteo babi motiku. Zamahnuo. Ona vrisnula. Ja, skriven, nekoliko metara dalje, zamro od straha. Ostao Iva onako s motikom u zraku. Spomenik iz kmetske bune. Digao se protiv tlake. Mučenja svih vrsta. Ali, zastao. Krupna mudra vrana što je preletjela i gadno graknula umrtvila njegov bijes. Odbacio s gađenjem motiku daleko od sebe. Postidio se svoje nemoći i jada. Svega. Svog tužnog života. I na kraju pljunuo!
– To si sad rekla i nikada više. Da si me nosila u trbuhu devet mjeseci. Evo, sjedi u ovu korpu. Ja ću tebe nositi devet mjeseci u njoj, dan i noć. Pa da vidiš kako je meni bilo s tobom u crnom trbuhu. Bolje da me nikad nisi ni nosila. Čega sam se svega u njemu s tobom naslušao!
U tišini su pobrali rasuti krumpir u korpu. Odoše. Nestaju u ljetnoj izmaglici. Ona, zlokobna, crna mrlja što kvari bjelinu dana i drugima ne da živjeti.
Pogledam. Mali divlji zec pažljivo me motri... Spustio lijevo uho i ne trepće očima. A onda, kao da mi je nešto htio reći. Nešto jako, jako važno, ali se ipak predomislio. Nestao je u modroj paučini mog djetinjstva zauvijek.