Nije bilo lako tražiti od majke da brigu za jednu bolesnu staricu, onu o kojoj se skrbila posljednjih pet godina u Deruti, zamijeni brigom za drugu, još bolesniju staricu, onu koja joj je, njezinim riječima, učinila od mladosti ono što klinci rade s kondomima; napune ih vodom i njima s balkona gađaju prolaznike. Mogla sam zamisliti majčine tanko iščupane obrve kako se izvijaju u dramatičan luk, kao arkade nekog suludo modernističkog vijadukta, kad čuje da je, jupi!, naposljetku upravo njoj dopalo da se brine za ženu koju je, kad je bila dobro raspoložena, zvala sotoninim mladunčetom.
Mogla sam zamisliti njezin grohot, kao kotrljanje odronjenog kamenja niz padinu, i njezin glas, promukao od cigareta, kako rezolutno veli "nema hebene šanse!" – to je mogao biti njezin jedini odgovor na ponudu da postane bejbisiterica očeve lude majke, sad kad je skoro okončala svoj gastarbajterski staž. Starica koju je čuvala umirala je od raka. Majka je planirala zauvijek se vratiti iz Italije nakon njezine smrti.
– Ajde, ipak je ti pitaj. Platit ću ti – pokušao me nagovoriti otac. Nazvao me samo nekoliko dana nakon što smo zajedno doveli babu doma i smjestili je u moju bivšu sobu. – Ti joj, onako usput, spomeni da ja nisam dobar u tome...
– Tata, znaš što će mama reći: nitko nije dobar u pranju govana dementne, neugodne starice. Nema se tu što biti dobar ili loš.
– Grozno zvuči kad to tako kažeš.
***
Moj brak s Vjeranom u posljednje vrijeme izgledao je kao vodena bomba napravljena od kondoma, spremna da nam padne na glavu dok prolazimo ispod nekog balkona. Ili kao utrka s jajetom na žlici – prije ili kasnije, netko će se od nas spotaknuti, jaje će visoko odletjeti pa pasti na travu; žumance će se cijediti po vlatima; to će biti naš kraj. Da je brak kompjutorska igrica, oboje bismo već davno napravili pauzu i otišli na zrak protegnuti noge. Ovako, čamili smo jedno uz drugo u tom novozagrebačkom stanu koji nije uspijevao biti dom, u koji se uvukla sparina i malodušnost – dodiri su bili kao hladne opekline od dušika, zubi su nam se sudarali u neusklađenim poljupcima.
Zato, kad sam mu rekla da ću otići u Split, pomoći ocu da se brine oko babe jer majka to odbija, gotovo da mi je bio zahvalan.
***
Baba više nije bila sposobna za samostalan život. Nagrizla su je sjećanja na opsadu, u nosnice joj se uvukao smrad trulog ljudskog mesa koji se širio ulicama kad je nakon tri mjeseca izašla iz podruma, ona i nekoliko obitelji iz njezine zgrade. U prognaništvu se držala dobro, djelovala je čvrsto ("kao sotonino kopito", govorila je majka).
Prva dva tjedna svaki sam dan išla na kupanje, našla sam zabačenu uvalu, nazubljen komadić obale na dnu padine obrasle lovorom i agavama: tu su se kupali nudisti. Došla bih rano, odmah poslije ručka, parkirala gore na cesti, u hladovini ispod čempresa, i skotrljala se strmim puteljkom, pridržavajući se o sparušene busenove trave i japankama ruleći grumenje suhe zemlje.
Dolje me čekala moja stijena, valovima uglačan kameni ležaj koji se dizao iz plićaka. Legla bih i nožnim prstima praćakala po površini vode. Čitala sam ljubiće iz očeve biblioteke, čitav komplet Daphne du Maurier, romane čiji su naslovi djelovali erotično – kao "Francuzova dražica" – ali koji su zapravo bili romantičarska bljuzga.
Oko Velike Gospe zaredalo je nekoliko razgoropađenih ljetnih oluja; pljuskovi su rashladili more i ja sam prestala odlaziti na plažu, prepustila sam svoje mjesto nekome od onih penzionera s trbuščićem kojima bi se spolovilo uvuklo u sebe kao sramežljiva gusjenica kad bi izašli iz mora. Pitala sam se nedostajem li im.
Baba je vukla po kući svoj smrad, vadila iz džepića na pregači mali češalj pa njime prolazila kroz masnu kosu, radila od nje slap rezanaca posutih peruti kao parmezanom. Kad bih joj spomenula da bi se trebala okupati, nervozno je odmahivala rukom, kao da pokušava tu ideju otresti sa sebe.
Očeva reakcija bila je slična babinoj.
– Joj, nemoj me sad s tim! – rekao bi, namrštio se i naposljetku vratio svojim časopisima za uređenje interijera. Bila je to njegova terapija, gledanje prekrasno uređenih dnevnih soba s pogledom na Pacifik, adaptiranih newyorških stanova sa strateški raspoređenim antikvitetima. Mogla sam to razumjeti; otac je bježao u tuđe, daleke, ukusno uređene živote onako kako sam ja bježala u sladunjave svjetove Daphne du Maurier.
– Ovih dana morat ćemo je oprati. Kuća smrdi k'o noćni tramvaj u kojemu se voze beskućnici – rekla sam ocu. On je dohvatio novi časopis, broj posvećen rustikalnim vikendicama.
Imali smo teških noći. Jednu posebno gadnu proveli smo slušajući babu kako panično kriči, skupljena u krevetu kao tarantula, pokrivena plahtom preko glave. "Spojili su mi žice na srce", ponavljala je. Zglavci su joj bili bijeli, toliko je grčevito držala rub plahte. Svaki pokušaj da je otac i ja smirimo samo je pojačavao njezino drečanje. Ujutro je, onako blijeda i smrdljiva, bezizražajno gledala kviz i tiho izgovarala točne odgovore prije nego što bi voditelj uspio dovršiti pitanje. Znala je koje je godine Marie Curie dobila Nobelovu nagradu i koje je bilo Madonnino krsno ime.
***
Neki su dani bili teži od drugih.
– Operi je kao da pereš auto; posjedni je na rub kade, skini glavu tuša i polijevaj. Daj joj spužvu i neka se dolje nasapuna sama – rekla mi je majka kad sam je zamolila za savjet.
Tijelo joj je bilo kao meso uginulog tuljana, gdje bih čvršće pritisnula spužvom, nastala bi modrica, koža na nogama bila joj je suha i prekrivena krljušti – zapravo listićima skorene prljavštine i odumrlog epitela; taj je dio trebalo prvo dobro namočiti. Baba se isprva otimala i urlala ("Prokleta bila! Prokleta gamadi!", vikala je) kao gigantski gremlin koji se boji da će ga voda pretvoriti u čudovište – kao da ta smiješna metamorfoza već nije dovršena. U jednom se trenutku umirila, uhvatila me za ruku i rekla "Obećaj mi, obećaj da ćeš me zaštititi", kimnula sam glavom, oči su joj bile presvučene magličastom bijelom mrenom koja je izgledala kao kožica s toplog mlijeka. Nisam je prala kao da perem auto; prala sam je kao da perem dijete, polijevala sam joj kosu mlakom vodom koja joj se cijedila po grudima, tužno raskuštranim stidnim dlakama i nožnim prstima na kojima su nokti nalikovali na kandže. Voda je u slivnik otjecala kao blatnjav potočić, gledala sam ga i mislila na majku kojoj samo još jedna smrt nedostaje do umirovljenja, mislila sam na Vjerana i sebe, i na budućnost – koga ću imati uz sebe da kroti moje podivljalo ludilo, koje mi kao pretkazanje čuči u genima, tko će mene tada prati i hoće li me prati kao što se pere auto ili kao što se pere dijete.