I tako ja jednog dana shvatim da sam ovisnica.
Kuc, kuc, odem do psihijatra.
- Znate, moj problem je golem - rekoh s ulaza.
- Svakog jutra čim se probudim navalim na novine, upalim računalo, pretražujem poruke na mobilnom aparatu, i sjurim se još nenašminkana na kavu s prijateljima...
- Izgleda bezazleno - psihijatar se smjesti na stolcu.
- Sjednite za početak.
- Težak sam slučaj - jauknem i upadnem u naslonjač.
- Da?
- Ne bih se htjela navući na pilule, a na ostalo sam i tako navučena...
- Kako to mislite? - upita me. - I želite li mi se predstaviti?
- Marić - rekoh i pružih mu ruku. - Poslao me vaš prijatelj Perić.
- Ah, da, Perić, umjetnik... I što mi imate reći? Kako vam mogu pomoći? Otkuda želite krenuti...
- Od početka... Od prije tri dana...
- Što se dogodilo prije tri dana?
- Imala sam napadaj bijesa. Urlala sam na svog dragog. Smetalo mi je kako sjedi, hoda, smije se i kako je neučinkovit. Ali dok sam urlala na njega, znala sam da zapravo mrzim sebe... Mrzite li vi sebe? - upitah.
- Hmmm, hmmm - psihijatar je neodređeno mahnuo glavom. - Prijeđite na stvar.
- Željela bih se promijeniti. Već nekoliko godina želim se promijeniti. Onako, prilično. Ali mi ne uspijeva. Ili, bolje rečeno, napredujem sitnim koracima. Zbilja sitnim.
- To je puno...
- Ali nemam više vremena...
- Kako nemate? Mladi ste?
- Ja mlada? Četrdeset i tri. Bez djece. Ovo mi je prva veza nakon pet godina samovanja i igranja bridža s prijateljicama... Želim je sačuvati. Ali ovisnica sam. Priznajem, napokon. Hoće li mi to pomoći?
- Priznanje?
- Da.
- Ne znam.
- Izliječite me.
- Budite konkretniji. Što vas zapravo muči?
- Ovisna sam o ljubavi. Ovisna sam o ljepoti. Ovisna sam o navikama. Ovisna sam o lošem raspoloženju. I kad to poželim promijeniti, tek što pokušam, upadnem u staru zamku.
- Da - čovjek kimne glavom. - Svima se to događa.
- Ne volim svoj posao....
- I to se događa.
- Mrzim svoje klijente... Pisce i ostale...
- I to je moguće - psihijatar se nasmiješi.
- Paranoična sam.
- Možda bi bilo čudno da niste...
- Pušim kad sam živčana
- Nezgodna navika u nezgodno doba...
- Što da radim? Perić je rekao da ćete mi pomoći.
- Je l’ Perić popravio zube?
- Neee...
- Eto, nisam mu pomogao... Imate li stan? U kakvom je stanju.
- Pristojan. Lijep. Uredan uglavnom.
- Slavine ne cure? Plombe su na svom mjestu? S rokovima ne kasnite? Odgovorni ste? Redovito se depilirate?
Kimnuh glavom.
- Znači, zapravo ste u redu. Nedostaje vam motivacija. Dečka ste osvojili i upali u loše raspoloženje...
- Želim biti sretna. Onako stalno. Navukla sam se na osjećaj sreće također... I čim malo zaškripi, u banani sam... Nesretna sam čim nisam sretna. Odmah. Ljudi su mi glupi. Knjige su mi glupe... Sve što prevedem, već sam negdje pročitala... Prevoditeljica sam. Previše sjedim. Imam prijatelja, živi u Engleskoj. Razveselim mu se kada dođe. Ali nakon pet minuta razgovora više ne želim biti s njim... Zašto? Kako da se riješim sebe same.
- Imate li vrt?
- Da
- Kako izgleda?
- Očajno. Zapušteno.
- Počnite ga uređivati. Ako ne možete promijeniti sebe, uređujte vrt.
- A što je s mobitelom?
- S mobitelom?
- Stalno očekujem poruku koja će promijeniti moj život.
- Stalno očekujete osobu koja će promijeniti vaš život?
- Da...
- Otkriće, nasljedstvo?
- Da.
- To je normalno? I ja očekujem osobu koja će promijeniti moj život.
- Iako ste psihijatar.
- Zato što sam psihijatar.
- Znači normalno je ovisiti o ljubavi, porukama, prijateljstvu, novim cipelama...
- Normalno. Ali trebate srediti vrt, možda obojiti stan, isprazniti stan ili adaptirati vikendicu... To prizemljuje, čini vas snažnom, ne dopušta da se raspadnete... Perića sam poslao popraviti zube, ali on je želio brbljanje...
- Psihoanalizu?
- Ne bih to tako nazvao... Valjda. Ali ja volim zadavati zadatke. Jedan moj bivši pacijent uveo je klimu u stan, završio fakultet i smjestio mamu u starački dom. Tako se riješio neodlučnosti.
- Zanimljiva metoda.
- Pali.
- Lijepo je kod vas. Htjela bih da me svi vole, a da se ne moram truditi oko toga.
- I to je normalno. Ne brinite se. I ostali to žele. Ja, na primjer, kad sam živčan, popijem čašicu viskija. A kad sam još živčaniji, odem kod psihijatra Borića.
- Zanimljivo. Mislila sam da psihijatrima ne trebaju psihijatri.
- Zubari trebaju zubare. Isto je i s nama.
- Kada me dragi ne nazove, samo o tome mislim. Nikada ne bih mogla biti predsjednica države.
Čovjek se nasmijao.
- S kakvim se ljudima uglavnom družite?
- S piscima, prevoditeljima, slikarima, rastavljenim ženama...
- Počnite se družiti s majstorima, građevinskim radnicima... Ako imate ušteđevinu, uložite u stan, adaptirajte ga. Ne odlazite u beauty centre, tamo će vam se frustracije uvećati... Taj vaš dečko, što radi?
- Predaje hrvatski u srednjoj školi...
- Šteta. Vama nedostaje pošteni muški lik koji ne razlikuje peronosporu od parabole, ali zna sagraditi kuću...
- Mislim da se varate...
- Takav bi vas odučio ovisnosti. Svako malo bi vas spuštao na zemlju. Bavili biste se nabavom pločica za kupaonicu i pregovorima s radnicima oko slobodnih dana... Poznajete li kakvog obrtnika? Šeširđiju, vlasnika kafića, mesara?
- Pa baš i ne. Poznajem klince iz Stranke zelenih...
- Nije ni čudo što ste depresivni. Depresivni ste zato što ste defanzivni. Potucite se. Je l’ vas tko živcira?
- Mnogi.
- E, onoga koji vam najviše ide na jetra, njega bubnite... Ili mu barem napakostite...
- Čudne metode.
- Efikasne - nasmiješi se psihijatar.
- Prirodne. Samo smo na njih zaboravili.
- Je l’ vaš tretman učinkovit?
- Da. Ako se pridržavate mojih naputaka.
- A to je?
- Fizička i operativna zaposlenost. Hoćete da vam dam savjet za prvi korak izlaska iz ovisnosti? Promijenite fokus. Uredite vrt. Zatražite veći honorar. Otputujte u Gorski kotar i tamo cijepajte drva. Budite bezobrazni prema onima za koje mislite da treba biti bezobrazan, a da vam o tome ne ovise poslovi. Pošizite, ali pošteno. Naređujte. Nadam se da imate kome naređivati... Ne analizirajte. Upišite se na tečaj jahanja i timarite konje.
- Ljudi će pomisliti da sam poludjela...
- Ljudi uvijek nešto misle.
- A moj dragi, kako s njim? Zašto mi ide na živce?
- Zato što imate previše vremena između dva prijevoda, pa biste ga mijenjali... Sad kad je vaš, smirite se... Normalno je da vam ide na živce, niste dijete... Svi svima idemo na živce... Vaša je ovisnost bezazlena, ali iscrpljujuća. Elektroničku poštu gledajte samo navečer...
- Ha, zvuči tako jednostavno...
- Da, u biti i jest jednostavno... Samo treba malo discipline...
Bila sam razočarana. Psihijatar? Njegovi su me savjeti podsjećali na očeve, pokoj mu duši.
-Ali to su sve mali koraci i dalje...
- Naravno... Veliki koraci su za one koji su već odradili male... Ne možete se skinuti s čitanja dnevnog tiska, a htjeli biste... Što biste htjeli, zapravo?
- Sad mi se čini da ne znam...
- Naša seansa je završena - reče psihijatar.
- Vidimo se za sedam dana. Kad budete dolazili, donesite mi popis stvari koje ste učinili u tih sedam dana, zatim popis zanimanja osoba s kojima ste se družili i izvješće o, nadam se, smanjenom broju popušenih cigareta ili sati provedenih u čavrljanju na internetu. Može?
Kimnuh glavom.
- Sve će biti u redu - namigne mi.
U taj čas zazvoni zvono na vratima. Nekakav šljaker stajao je na trijemu.
- Gazda, gotovi smo za danas... - rekne.
- Pravim bazen - psihijatar me isprati pogledom. - Terapija, znate... I sebi je propisujem. Ovo mi je već treća sagrađena kuća i drugi bazen...