7. priča: M. Hercigonja Saucha: Čuvarica 
posljednjih sjećanja

Bila je to žena krupne tjelesne građe. Visoka preko metar i sedamdeset, težine preko 110 kilograma, oštrih crta lica, mogli bi se reći prijetećih, usred kojeg su se usadila dva sitna, neodređene boje šarenice, oka, uperena u ovaj Svijet kao da se brane i istovremeno napadaju. Viđala sam takve ljude u svojoj praksi a i čitala o njima. Ovakva u stojećem stavu, malo raširenih stopala, u kineskom izdanju adidas ljetnih tenisica, otečenih  zaglavaka djelovala je kao oličenje čuvarice u nekom ratnom logoru. Gledale smo se netremice, izmjenjujući neizrečene riječi. Užas, prenosio je moj mozak neuronima, kako ova izgleda i gle, najradije bi  me napala jer se boji što ću reći na ovaj silni nered i nju tako zamazanu  „ šeficu stacionara za nemoćne osobe?“ Pa ima i zašto da se boji, sigurno je čula od Kume, korisnice koju sam došla obići, da sam i liječnica i sudski vještak i tko zna što još?  Kritika mi je bila na vrhu jezika, no, samo sam ljubezno rekla: Dobar dan, eto došla sam! Osjetila sam kako procjenjuje moju bluzu, suknju, ruke, cipele. Konačno se nasmiješila . Oči su joj se pri tom dodatno stisnule  i zjenice suzile. Poput kopca! Nije imala ništa protiv da Kuma i ja sjednemo u dnevni boravak ako bi se  tako moglo nazvati predsoblje u kojoj nije bilo čega sve nije bilo. Iz toga predsoblja se moglo na balkon prepun veša koji se sušio po razapetom konopcu, stajale svakojake cipele, kartonske kutije. Primjetila je da gledam. Nemojte gledati rekla je, to je zapravo moja radna soba, tu sve držim a kadkad si i prilegnem da čujem  starice ako me zovu. A zvono, nisam vidjela zvono, ubacila sam spretno? Blijedo me pogledala. Čemu zvono, odvratila je i samo što joj nije izmaklo - onda bih morala svakoj a ima ih petnaest, dati zvonce u ruku pa bi me za svaku sitnicu budile. Umjesto toga se pohvalila: znate, ja uzimam samo one koje ne mogu iz kreveta da mi ne mogu odlutati, jednu sam našla kod prozora i bome sam ju vratila. Iz istog razloga mi ne pada na pamet da udomljujem djecu, jer ovo je udomljenje, ne starački dom, znate? Nisam znala  jer sam istom saznala iz njezinih ustiju. I da ima troje djece, doduše sa završenim fakultetima, ali nema za njih posla, da ni muž, bravar nema posla pa s njom  posluje, a da je ona i Bog i batina, da i kuha, naravno svima, nakon što očisti sve njih pokakane i popišane sirote koje nitko neće pa im ona pruža i njegu i krov na glavom. Na tacni  nam je donjela skuhanu kavu koju sam joj dala kod dolaska. Kuma je sjedila na dvosjedu a ja na stolcu s naslonom dok smo tacnu stavile na mali  tapecirani štokrl. Žena je otišla za svojim poslom. Ja bih se tako rado riješila pelena, povjerila mi se tiho kuma, ali ova neće, kaže da bi pala prije no što bi sjela na „princezu“ ili na zahodsku školjku pa bi pri tom razmazala sve pod sobom i oko sebe. Ovako joj je lakše odmotati tu pelenu koju dobije od socijalnog i baciti u vreću. Potom me opere s nekom krpom i još ako je zamolim obriše mi mokrom krpom I kosu jer sam joj se potužila da ne mogu više izdržati svrab.  Pokušala sam zamisliti Ženu kako pere riti i sve ostalo tim brojnim ženama, daje im ljekove po vlastitoj ocjeni ( danas nemate tlak, pa valjda ja to vidim, molim lijepo, ja sam bila kirurška sestra, nisam ja bilo tko, doktora trebate, ma oni vam ne bi pomogli, kaj novine ne pišu da niš ne znaju?) Tako bi završavala svaka polemika između starica i njihove čuvarice, odnosno njegovateljice, odnosno hraniteljice. U taj čas je ponovno provirila izvinjavajući se da joj nešto treba, ujedno vrebajući na našim licima sadržaj proteklog razgovora.  Samo vi dalje pričajte, dobacila  je uzevši neku kutiju i kad je već bila na vratima, zastala: No, što mislite? Mislila je na kumino stanje i zdravlje. Kako vam izgleda? Kad su je doveli, bila je samo za umrijeti, časna riječ. No malo Seldiara, malo juhice, ukidanje voća, sokova, sireva, mesa, samo kuhano , dovelo ju je k sebi, kaj ne, baka, potražila je potvrdu. Zagledala sam se u Kumu. Stvarno, dobro je izgledala, rumena kao uvijek, bistrog uma, dobrog vida i sluha. Žena je ostala stajati. Znači, vi sve sama radite, pitala sam je tek toliko, iz pristojnosti iako je odgovor sam proizlazio iz njezinih otečenih i hrapavih ruku, majice s masnim flekama,  navučene preko pojasastih naslaga sala koje bi se tresle kod hoda. Suknja, iste smeđe boje, dosizala je do ispod koljena, isto tako poprskana ostacima hrane. Preko te odjeće nije imala pregaču. Valjda je stavlja kad ih pere i gumene rukavice stavlja, i što onda radi s njima? Ponovno ih navlači pa skida, pa ide u kuhinju pa sjeće povrće, meso, kuha, stavlja na tanjure, dijeli im, hrani ih ako same ne mogu, tješi ih ako im nitko ne dolazi ( što bi ti pa koliko ti je godina, a ti baka, znaš koliko si bolesna, ne ide to tako, kakvi kolači kakvo voće pa ćete samo kenjati i debljati se i da vas ja onda dižem i perem?). Ostale smo same, Kuma i ja u tom predsoblju zvanom radna soba.  Znači, sin ti dolazi, veliš, pa dobro. Redovno ponedeljkom dolazi ali ostaje samo dvadeset minuta jer mu već ide autobus za natrag ? Pa dobro. Nema vremena od kad je u penziji, što se može, ni drugi nisu bolji, zaključile smo. Uostalom, i nije ti ovdje tako loše. Mogla si i prije otići iz onoga svoga stana ili otići djeci sve si to mogla kad ti je muž umro, ali si još htjela malo uživati, tko bi ti zamjerio. Ženi je već bilo nelagodno što ja ne odlazim, ali Kuma i ja smo pile kavu, dijelile zajedničke uspomene i nisam je kanila odmah napustiti. Bog zna kad ćemo se opet vidjeti, možda nikad. Onda, jel bila dobra kava, ponovno se vratila Žena da provjeri stanje. Mirisala je po kuhinji. Kuhinja je bila iza dvoja vrata pa dolje na kraju stuba. Kako bi tamo mogla čuti te jadnice bez zvonca nije mi bilo jasno. Mogle bi i umrijeti a da nitko ne dođe. Čujte, uperila je u mene svoje mišje oči. Vidim  da ste vi svjetska žena, pa baš vas baš hoću pitati . Moja je kčerka završila agronomiju a nema posla. Ako bi Vi možda što... Prekinula sam je. U današnje vrijeme, gospođo, to je nemoguće, Vi znate kako to ide odnosno ne ide. Isti čas sam se sjetila kako se brat od moje snahe kao agronom zaposlio kao asistent na fakultetu ali čovjek je volontirao, imao postdiplomski i tko zna što je još imao, ali ova mala?  Brzo sam skrenula s teme. I znači, ove su žene kod vas smještene kao u obitelj a ne kao u starački dom? Pa da, složila se, i još  me mole da koga primim od njihovih poznatih ali ja neću previše. Samo  petnaestak dok mi se djeca ne snađu i zaposle a ja, ja sam u invalidskoj, pa nisam više mogla tako teško raditi. Smučilo mi se. Ta debljina, ta zmazanoća, te žene u krevetima, neka bliže neka dalje smrti, ta čuvarica prostora i vanjskog svijeta, čuvarica njihovih od doktora prepisanih tableta, čuvarica ponosa i slobode. Dobro zaradim, ne mogu reći, još sam je čula kako govori. A „oni“ za njih uplate preko socijale. I pelene dobijem za njih. A što je s patronažnom službom , liječničkim kontrolama , ipak sam priupitala iako sam unaprijed znala da im takvo što, po njoj, nije uopće potrebno. Ona je jako pažljiva još mi je poslije rekla Kuma, čak me jednom ovdje gdje sada sjedim posjela dok nisu iznesli iz sobe tek umrlu. Kuma je o tome govorila bez emocija, kao papiga i nastojala da ne primijetim suze u njezinim očima. Znaš da dobijem mjesečno 100 kuna  od te iste socijale ali neredovito stiže, prebacila se mislima. Jedna od nas je još pokretna pa ode u dućan i kupi što treba. Znaš, ja nemam frižider, pa mi donese po jednu jabuku,naranču, krišom, jer mi ova sve baci kad vidi. Jutros mi je bacila pola soka, mrmljala je potiho da samo ja čujem. Kao da sam slutila, nisam joj donjela vrećice namirnica. Dat ću ti novac, rekla sam joj pa ti vidi što trebaš. Jako se obradovala. Obećala je da će ga sakriti. Sad idem, najavila sam, već smo obje bile umorne. Otpratila sam je do kreveta, još malo popričala sa staricom na drugom krevetu i krenula. Žena me sačekala na  izlasku prijetećeg pogleda, poduprtih ruku o bokove. I, pitala me? Što, i, odvratila sam. Imate li mi što za reći, ponovila je. Nemam,odvratila sam.  Kuća je bila velika i neožbukana. Vrt oko kuće nije nalikovao vrtu. Pred kućom je bilo pijeska, dva brežuljka, valjda su se spremali praviti fasadu. Uzdahnula sam. S jedne strane zadivljena kako ta žena krupnog stasa i oštećenog tijela sve to poslužuje i još hrani sve svoje i tuđe i još će, eto, imati fasadu  a vjerovatno sanja i o kompletnom dovršenju kuće. Što košta, puno košta. A ona je jedna, samo s dvije ruke, djeca nesmiljeno traže, muž organizira a ona izvršava. Mislim da zato i stoji sa razmaknutim stopalima, jer bi se inače srušila. Ta čuvarica posljednjih sjećanja. Nikad se ne zna, možda Vas i sama zatrebam, još sam joj doviknula glasno. Jer, nikad se, uistinu nikad ne zna što ( nam) život donosi.