72 minute strave nakon kojih su preživjeli opet učili govoriti

Podiglo se u svijetu mnogo prašine zbog toga treba li se samo sedam godina nakon tragedije na Utøyi, koja je obiteljima ubijene mladeži život raznijela u komadiće, a tugom dotakla i svaki atom onih koji su masakr preživjeli, raditi filmska ekranizacija događaja.

Pogled iz kuta žrtve

No nakon što smo pogledali film norveškog redatelja Erika Poppea “Utøyi, 22. srpnja” na zagrebačkoj premijeri u kinu Europa, u organizaciji norveškog veleposlanstva, bilo je jasno da za takve sumnje nema mjesta. Priču o dramatičnim događajima 22. srpnja 2011. godine kada je desničarski radikal Anders Breivik nakon bombaškog napada na sjedište vlade u Oslu osuo paljbu na politički aktivnu socijaldemokratsku mladež, njih 500-tinjak, u kampu na otočiću Utøyi, Poppe je prenio dosljedno, traumatično i mučno, dočaravši iz kuta žrtve ono što su doživjeli preživjeli.

Film je snimljen u jednom kadru, kamerom iz ruke, a strahote Utøye proživljavamo gledajući ih iz rakursa studentice Kaje (Andrea Berntzen) dok u panici nastoji preživjeti na otoku koji ne nudi skrovište i dok njezini kolege padaju mrtvi oko nje. Snimljen je u realnom vremenu i traje 72 minute, točno onoliko koliko je trajao pohod suludog ubojice čije su posljedice 69 ubijenih te oko stotinu teško ranjenih ljudi. Kapa dolje redatelju jer se Breivikov lik u filmu imenom uopće ne spominje, a vidljiv je tek u dva kadra, mutan, u daljini, više kao slika zla nego kao ljudsko biće. Time mu je uskratio dodatnu vidljivost u javnosti koja mu je oduvijek bila cilj.

Redatelj je radeći film puno razgovarao s preživjelima i uspio je na platno prenijeti njihov strah što su nam potvrdile i dvije preživjele djevojke, Norvežanke Hanne Aukrust Waagan i Antonia Kvalsvik, koje su također bile na projekciji u Zagrebu. Hanne, koja je te 2011. imala 17 godina, svoju traumu opisala je metaforom učenja novog jezika na kojem u početku ne znate riječima izraziti svoje osjećaje. To je, kaže, shvatila nekoliko godina nakon napada kada je u Njemačkoj učila njemački jezik što ju je podsjetilo na traumu Utøye nakon koje je zanijemila i nije nalazila način kako drugima ispričati što je proživjela.

– To mi se čini kao dobra metafora za traumatična iskustva koja nas ostavljaju bez teksta. Tog dana, 22. srpnja 2011., zauvijek sam izgubila osjećaj sigurnosti i morala sam opet naučiti govoriti. Nije lako, još uvijek si ne mogu objasniti neke stvari i moram prihvatiti cijeli spektar osjećaja. Mislim da je riječ koja me trenutačno najbolje opisuje ambivalencija ili postojanje sasvim suprotnih osjećaja i stavova u odnosu na tu situaciju – rekla je Hanne i dodala:

– Masakr u Utøyi postao mi je kao kišobran. Primjerice, godinu dana nakon napada preminula je moja baka, a ja sam bila još toliko opsjednuta događajem u Utøyi da njezinu smrt nisam doživjela kao jedinu bol. Kako godine prolaze, vraćam se u normalu.

Antonia Kvalsvik pak kaže da se prije masakra zalagala za demokraciju i slobodu govora, ali da je tek nakon njega shvatila što te vrijednosti doista znače i odlučila se angažirati na njihovu promicanju.

– Danas sam vijećnica u svojem rodnom gradu i završavam studij upravljanja rizicima. U oba posla involvirana sam u demokraciju, migraciju i integraciju. Ponekad je teško jer nemamo svi isto mišljenje o tome što je dobro, a svoje neslaganje s onim što ponekad javno iznesem pojedinci iskazuju slanjem prijetnji. Netko mi je jednom napisao da žali što nisam i ja umrla na Utøyi. Strašno je spoznati da postoje ljudi koji dijele mišljenje s čovjekom koji je ubio moje prijatelje. No to me tjera na zaključak da je bolje da te izjave pune mržnje izađu na površinu nego da se skupljaju u balonu čije bi pucanje moglo biti opasno za naše društvo i cijeli svijet. Trebamo slobodu govora i javne debate da bismo svi bili viđeni – smatra Antonia.

To je bio politički napad

Na Utøyi se od 2015. godine opet održavaju ljetni kampovi, vratile su se na mjesto zločina i Hanne i Antonia i, kažu, ne osjećaju tamo traumu, nego poštovanje, smatraju da je važno o tome razgovarati i učiti ljude da se nešto slično više nikad ne bi ponovilo. Zadovoljne su filmom jer je uspio ispričati njihovu priču za koju Hanne kaže još jedan iznimno važan detalj:

– Važno je reći da je ovo bio politički napad, a ne samo tragedija. To je nešto što su i političari i norveški mediji nekoliko godina odbijali tako klasificirati. Primjerice, nakon terorističkog napada u Parizu, najveće norveške novine pisale su da “teroristi dolaze”. Ali oni su tada već duboko bili među nama. Masakr u Utøyi bio je napad na norvešku demokraciju, ali i napad na norvešku radničku stranku. Dakle, i te kako politički motiviran.