9. priča: Iva Sopka: Antonio ne misli da je loša osoba...

Ovo je moja majka. Ljubiteljica pravde koju je borba za pravdu izmučila više nego nepravda. Ni ruke preko lica ne mogu sakriti tragove tih borbi. A ovo je moj otac. Njega navodim u rubrike gdje trebam upisati ime jednog od roditelja, zato što nemamo nikakav odnos. Ako slučajno naiđe na neki dokument i vidi da sam navela njegovo ime umjesto majčina, možda mu bude drago zbog toga. Ovo je moj brat. Nekad smo bili kao brat i sestra, jer na kraju krajeva, mi i jesmo brat i sestra. Sad smo kao majka i otac, i kao otac i ja, i kao otac i on. Nemamo nikakav odnos. Ovo je naša mačka. Dali su joj glupo ime, ali što je važnije od svega, mislim da nemamo pravo davati imena kućnim ljubimcima jer nam zapravo ne pripadaju. Kao ni ljudi. To je, zapravo, rekla Holly Golightly u Doručku kod Tiffanyja. Ovo je moj zaručnik. Ne znam što reći o njemu ili jednostavno nemam što reći o njemu. Niti želim pričati o njemu. A ovo sam ja. O sebi još manje želim pričati.

Ali želim pričati o Antoniju. On je star čovjek. Osim toga, on je još nešto. Njegova žena i djeca to ne znaju, ali ja znam. A on zna ono što moja obitelj i zaručnik ne znaju o meni. No ne bi ni vjerovali u to. Gledam u njihova lica, ali oni rijetko kad gledaju u moje. Trenutno gledam u majčino lice i pokušavam zamisliti sve ljubavi koje je doživjela. I one koje nije doživjela. Pokušavam zamisliti ljubav koju nije doživjela s mojim ocem. Znam da u određenim trenucima upadljivo gledam u njeno lice, ali se zaista trudim zamisliti ljubav u njenom životu. Zapravo se prisiljavam izmisliti je. Ispija treći gutljaj kave i zamišlja da ima drugog muža, dok ja ispijam drugi i zamišljam da imam drugu majku i drugog oca i drugog brata i drugog zaručnika. Mačka ostaje ista.

Kako mogu znati o čemu razmišljam? Ne mogu, a i ne zanima ih. Možda zbog njih ne želim imati djecu. Možda zbog njih ne želim imati posao. Možda zbog njih više volim našu mačku nego svog zaručnika. Možda zbog njih imam i ljubavnika. Zanimljivo je to. Barem je trideset godina stariji od mene. Odemo njegovim autom nasred njive i pravimo se da se volimo. Kažem pravimo, jer ne mogu vjerovati da je ljubav takva. Iz auta se ne čuje Sinatra, već Gazde. Osim suncokreta oko nas, jedino su još romantični cvjetovi na mojoj haljini, iako smrde nakon našeg susreta. Ne smeta mu što imam sunčane pjege, a ni meni ne smeta što ima staračke. Zapetlja mi kosu, razmaže mi šminku. Pomalo je grub, i pomalo nježan. Sve bude onako kako zamišljam kad ne mogu zaspati. Samo što ima rupu na čarapama, i iz usta mu se ponekad osjeti po jelu koje mu je žena skuhala za ručak.

Nikome ne bih rekla. Ali ne zato što se stidim ili zato što želim čuvati našu tajnu. Nisam poput svojih prijateljica, ja sam gledala Posljednji tango u Parizu i ne pristajem na dosadne veze s dosadnim dečkima koji nikad neće biti muškarci. Čak ni dosadni muškarci. Antonio nije muškarac zato što je toliko stariji od mene, nego zato što se ponaša kao muškarac. Voli žene, a najmanje onu s kojom je. To je muškarac.

Često gledam u nebo kad me vozi u jednu sporednu ulicu kako nas ne bi vidjeli i kako bih se odatle vratila doma. Inače jako lijepa ulica, puna žalosnih vrba. Onda bezobrazno gledam u nebo i mislim da gledam baš u Boga, nadajući se da vidi da ga mrzim zato što je Marlon Brando laž. Ništa mu ne vjerujem. A ne vjerujem ni ženskama. Veze s dečkima i muškarcima su me jednom otjerale u ženske zagrljaje. Samo, ženski zagrljaji su postali kao muški, jer su sve već bile u vezama s njima. Zbog toga je svejedno jesam li s muškarcem ili sa ženom. Ipak, muškarce koji vole žene je lakše naći nego žene koje vole žene. A oni vole sve žene, a najmanje onu s kojom su. To sam već rekla.

Kad se ne seksamo, zamišljam da mi je tata. Ti su trenuci rijetki. Ponekad ga pitam postoji li u meni išta osim praznine. Odgovor tražim u njegovim očima i ustima, ali ni tamo ne pronalazim ništa. Pokazuje mi da odgovor mogu pronaći između njegovih nogu. Dok ga tražim, on popuni sve praznine u meni i tada znam da u meni ipak postoji nešto osim praznine. Moja majka i moj otac nikad neće biti moja mama i moj tata. Majka i otac, strogo poslovno. Moj brat nikad neće biti moj braco. Moj zaručnik nikad neće bit moj muž. Ja nikad neću biti žena ni majka. Sve mi to prolazi kroz glavu dok se seksamo. Ovisi o tome koliko seks traje, nekad nemam dovoljno vremena ni za jednu misao.

Majka i otac završavaju sa svojim brakom. Ja završavam fakultet. Svi pričaju o poslu i svi se žele zaposliti, osim mene. Svi vole svoj budući posao, osim mene. Zašto sam upisala knjižničarstvo? Pa, morala sam nešto upisati. Mislim, nisam. Ali onda bih radila u kafićima i posluživala dečke i muškarce u stalnim vezama koji stalno varaju svoje djevojke i žene i ljubavnice. Knjižničarstvo mi se činilo najboljim od svega, jer su dečki i muškarci u stalnim vezama koji stalno varaju svoje djevojke i žene i ljubavnice prezauzeti stalnim varanjem, pa ne dolaze često u knjižnicu. Jednostavno ne stignu. Da nisam buduća knjižničarka, vjerojatno bih bila profesorica nečega i predavala budućim dečkima i muškarcima u stalnim vezama koji bi stalno varali svoje djevojke i žene i ljubavnice, i budućim djevojkama i ženama koje bi me mrzile kad bi saznale za Antonija, umjesto da mrze svoje dečke i muževe.

Antonio ne misli da je loša osoba zbog onoga što radi. Mislim, zbog toga što radimo. Pitala sam ga kako može živjeti s time, a on je rekao da je to normalno, da svaki muškarac ima potrebe. Žena mu je u menopauzi i ne želi više spavati s njim, a to ga rastužuje. «Znači, želiš samo seks od mene?» – pitala sam ga, iako je i samo seks previše. «Ne, sviđaš mi se, drukčija si od drugih...» – rekao mi je, i nisam mu povjerovala, ali sam se nastavila nalaziti s njime. Bilo mi je smiješno to što je rekao, da sam drukčija od drugih. S obzirom na njegove godine, do sada je već trebao znati da smo svi isti. Imamo drukčije načine laganja uz pomoć kojih dolazimo do onoga što želimo, ali smo u svojoj naravi svi isti. Pretpostavljam da primjećuje sve moje laži, ali se iz pristojnosti pravi da ih ne primjećuje. A i ta je pristojnost lažna. Ima ženu i djecu, a ima i mene. Ipak, prestala sam se osjećati krivom kad mi je objasnio da je to normalno. Čak mislim da je iskreniji od mene. Mislim, laže i on meni, ali ja lažem više.

Jedno vrijeme sam htjela biti pisac. Sad kad su svi pisci, stidim se to reći i serem o tome kako sam htjela biti sve ostalo. Tražio je da mu pokažem nešto što sam napisala, ali sve je bilo o njemu i nisam htjela da pročita da ga u nekim pričama zovem starcem. Nimalo začuđujuće, i on ponekad nešto napiše. Donio mi je neke svoje pjesme, ali mi se nisu svidjele, naravno. Pokušala sam mu ne zamjeriti to što i on piše. Hej, danas su stvarno svi pisci. Ipak. Vrijeme provedeno u onoj ulici punoj žalosnih vrba i žalosne mene ponekad stvori osjećaj olakšanja. S obzirom na to da me Bog cijelo vrijeme gleda i kažnjava sva moja dobra djela, a loša i dalje ostaju nekažnjena. Majka mi želi sipati još kave, ali moram ići. Moram se naći s njim, ne podnosim ovu prazninu u sebi. Bože, draže mi je biti sve ostalo nego pisac.