Sedamdesetdvogodišnji pjesnik, prozaik i scenarist Abdulah Sidran na Danima satire u zagrebačkom Kerempuhu izveo je svoj autentični literarni portret Večer sa Sidranom koji izvodi godinama u sarajevskom Kamernom teatru. Koja mu je najnovija knjiga.
– Ovih mi je dana izašlo drugo izdanje knjige „Oranje mora“. To je zbirka mog dvogodišnjeg kolumnističkog rada u dnevnim novinama Avaz. Od 192 teksta odabrao sam osamdesetak. Sve što se unutra nalazi govori o najvrućim našim problemima. Valjda je to razlog da se ta knjiga, koja nije bila ni promovirana ni oglašavana, veoma brzo prodala. Na ljestvici bestselera bila je prva. Narod je prepoznao da tu Sidran ne piše o sebi i o svojim jadima, nego o zajedničkim nevoljama.
Koja je vaša najprodavanija knjiga?
Sve je rekorde oborila moja romansirana autobiografija, roman „Otkup sirove kože“. On je izašao u Zagrebu, u Beogradu u četiri izdanja te u Sarajevu i u Banjoj Luci. Ni jednog od tih izdanja više na tržištu nema. U međuvremenu se pojavilo falsificirano izdanje u Srbiji. Danas je lako u tisku sve falsificirati. Pa i novčanice djeca izbacuju iz kompjutera. I ja kupujem ta izdanja kada iz Istočnog Sarajeva dođu na uličnu tezgu. To se prodaje na divlje. Najprodavanija, najpoznatija i najčitanija moja knjiga je „Otkup sirove kože“. Kajem se da sam dao takav malčice kompliciran naslov, metaforu, jer njeno značenje nije doprlo do onih kojima je namijenjeno. Da sada radim tu knjigu nanovo, a možda ću uraditi konačnu verziju, prepolovio bih je. Prvi bi dio imao naslov „Sinovi Golog otoka“. To je ono što je autobiografsko u ovoj knjizi o mom ocu koji je stradalnik Golog otoka. Drugi dio bih ostavio isti, dakle „Otkup sirove kože“, jer govori kako sinovi preuzimaju križeve svojih očeva i kada očevi pomru. Njihovu sudbinu doslovce nastavljaju sinovi. Ako mu je otac bio četnik, eto i njega u četnicima, s rijetkim primjerima kada se sin okrene u potpuno oprečnu ideološku opciju da bi skinuo s leđa očev križ. Nije ga mogao trpjeti i nositi, pa sebi napravi dvostruku kontroverznost. Misli da je skinuo križ, a zapravo je dodao još jedan.
Tko u našim prilikama može prosuditi tko je bio na krivoj, a tko na pravoj strani?
Pa za one koji se osjećaju europskom tradicionalnom ljevicom, koji vole Camusa ili Sartrea, nema dileme. Danas smo ispraznili pojam socijaldemokracije. Socijaldemokratska partija u BiH nema nikakve veze sa socijaldemokracijom. To su sve klijentelističke stranke koje rade iste poslove kao i ove suprotne. Parametar antifašizma nikada se ne smije ispustiti iz ruku. Tko god čini sumnjivu relativizaciju ili pravi sumnjiva izjednačenja, ne možeš smatrati da želi dobro svojoj domovini i svom narodu.
Znači, za vas tvrdnja da je antifašizam floskula, koju je izrekao hrvatski ministar kulture, ne stoji?
On ima pravo na svoje nazore ma kakvi da su, pa i takvi. Ali osporavati antifašizam kao temeljnu odrednicu europskog intelektualnog bića u najmanju je ruku neozbiljno. Postoje fakti. Ne mogu ja osporavati matematičke činjenice. Tu ja vidim lapsus jer poštujem intelektualni i istraživački rad gospodina Hasanbegovića.
Jeste li pročitali njegove knjige?
Nisam bio u prilici. Niste svjesni u kojoj su mjeri potrgane veze između naših zemalja. Mi postojimo, mislim na pripadnike moje generacije, zahvaljujući ljubavi koja nas je držala pedeset godina. I ja danas imam prijatelja s kojima se ideološki nikako ne mogu slagati, ali da bismo sačuvali prijateljstvo, pravimo slalome da izbjegnemo kritične točke.
Može li se u isto vrijeme biti i dobar pjesnik i dobar prozaik?
Mislim da je to jedno te isto. Postoji upotreba izraza pjesnik u puno širem smislu kada se za graditelja mostova kaže da je pjesnik. Čak i kad dođemo do nogometa, komentar zna biti da to nije nogomet, nego čista poezija. I to izrekne šofer koji nema pojma o književnosti. Tu presuđuje i izbor teme koji uvijek nije u rukama autora. Pjesnik je i Bobby Fischer. Pjesnici su i Gari Kasparov i Mihalj Talj, kojeg sam gledao u Bugojnu na velikom turniru kada sam puno pisao o šahu. Nemojte pojam pjesništva svoditi na elementarnu činjenicu da netko piše neke redove u stihovima. To najčešće i nisu pjesnici, nego piskarala.
Čak je i jedna antologija u Hrvatskoj nazvana po vašoj pjesmi „Zašto tone Venecija“?
To je Ervin Jahić učinio. Knjiga je koncipirana kao antologija bošnjačkog, a ne bosanskohercegovačkog pjesništva. Ta je antologija važna, ali ne daje nam razlog da se radujemo. Nama u Bosni nije radost činjenica da se potiskuje pojam bosanskohercegovačke multikomponentne književnosti. Unutar bosanskohercegovačke književnosti normalno je da postoji i srpska književnosti koja je dio svoje matične srpske književnosti, kao i hrvatska. Marginaliziranjem toga što je zajednička književnost jednog državnog prostora koji ima hiljadugodišnju tradiciju, dolazimo u tragičnu situaciju da nitko ne treba važnog pisca kakav je Isak Samokovlija. On je Židov koji je pisao na najljepšem bosanskom jeziku, a to je jezik Podrinja i Goražda. On ne treba Srbima jer nije pisao na srpskom, ne treba Hrvatima jer nije pisao na hrvatskom. Ne treba Bošnjacima jer postoje i oni koji bošnjaštvo izjednačavaju s muslimanstvom, a to je apsolutno pogrešno. Tko treba Samokovliju? Ne trebaju ga ni Židovi jer žive i na pet jezika jer se na jednom jeziku mole Bogu, na drugom razgovaraju u kući, na trećem razgovaraju u zemlji u kojoj žive, na četvrtom razgovaraju na jidišu… Bošnjaci imaju povijesni hendikep izvjesnoga zakašnjenja u vremenu koje nije ni maleno ni bezazleno. Ta vrsta uspavanosti i dezorijentacije u kojoj su živjeli nekoliko stoljeća, ta vrsta obezglavljenosti u kojoj su živjeli od polovice 19. stoljeća danas ih čini dezorijentiranima, nesnalažljivima pa je razumljivo da se rade poslovi kakav je radio Ervin Jahić.
Vi ističete Maka Dizdara kao simbola bošnjačke svijesti, a riječ je o piscu kojeg smatramo i hrvatskim piscem?
Za konstituciju bošnjačke nacionalne svijesti nisu, a lažu da jesu, zaslužne nikakve političke opcije, ni snage ni partije, nego je za tu konstituciju više učinio Mak Dizdar 1966. godine zbirkom „Kameni spavač“ koja je nevjerojatno snažne reflektore poetskoga jezika usmjerila k našoj suštini, a ona jest u srednjovjekovnoj Bosni i herezi. Bošnjački istočni grijeh je hereza. U tzv. socijalističkom periodu bio je legitiman i smatram da treba i dalje poštovati princip dvojne pripadnosti, dakle pravo moga prijatelja Srbina da bude dio bosanske, ali i srpske književnosti. Poštovan je i u Hrvatskoj akademik i moj prijatelj Veselko Koroman, jedan od najvećih živućih hrvatskih pjesnika. Bilo bi smiješno da njega netko sputava zato što živi u Radešićima kod Ljubuškog i što je Hrvat katolik, što je oduvijek bio i zbog čega je i šikaniran. Da mu netko osporava da se osjeća kao dio svoje etničke književnosti. To se poštuje i kod nas Bosanaca Bošnjaka kakav sam ja. Jer postoje i Bosanci Srbi i Bosanci Hrvati. Nitko to ne bi trebao osporavati, ali ustavna rješenja nisu takva. Ona su zlo koje nam je Dayton donio i zbog toga traje pakao koji traje. Sve će se te književničke pripadnosti u budućnosti reinventarizirati. Ja sam živom Maku rekao, zašto daješ da te Vlatko Pavletić stavlja u Zlatnu knjigu hrvatskoga pjesništva? A on je odgovarao, ali, Avdo, ako te nema ili tamo ili ovamo, nema te nigdje. Jer je bošnjački narod bio obespravljen. Nema te, kaže, nigdje ako te nije uzeo Zagreb ili Beograd.
Gostujete li u Banjoj Luci?
Nisu me zvali. Da su me zvali, ja bih se odazvao uz mjere opreza. Ne bih mirno mogao prenoćiti. Bojao bih se da mi neka budaletina ne nasrne na vrata. Ne bojim se ničega što je službena politika, ali stanje duhova je tako degradirano da je sasvim moguće da neka pijana budala želi pokazati svoje srpstvo ili junaštvo. Inače lijepo mogu razgovarati s nekolicinom dužnosnika iz Republike Srpske. Imam golemo povjerenje u ljudsku inteligenciju. Smatram da, kad bi stvari bile u rukama inteligentnih ljudi, ne bi postojao problem koji se u razgovoru ne bi mogao riješiti.
Zašto tvrdite da je rat u Bosni počeo 1995. i da je odmah zaustavljen?
Znate kada su ga zaustavili? Kada su bosanske jedinice počele oslobađati okupirane gradove. Kada je Banja Luka bila pred padom, kada je Prijedor bio pred padom. Već su kolone iz Prijedora odlazile, kolona se iz Banje Luke spakirala. Zašto je zaustavljen rat? Opravdanje američko jest da su se uplašili pakla u koji bi doveli Srbiju da im dođe novih 500.000 izbjeglica. Možda to stoji, ali iz našega aspekta to je ružno i nepošteno. Mi prije nismo imali vojsku. Prve dvije godine imali smo televizijski prijenos masakriranja i ubijanja golorukih, naivnih i nespremnih žena i djece. To je svijet tolerirao. Nije se vikalo o Daytonu dok nije silovano 14.000 žena i stvoreno 700 masovnih grobnica. Devedeset osam posto civilnih žrtava bošnjačke su nacionalnosti. To govori da nije moguće lagati o građanskom ratu. Tu je riječ o stranoj agresiji s genocidnim ciljem. Taj se genocid odnosi na cijeli bošnjački narod i hrvatski bosanski narod. Genocid je u tom monstruoznom planu SANU, Dobrice Ćosića i prijatelja istovremeno bio i sredstvo i cilj. Ja sam na Facebooku lansirao kako mi iz Bosne nemamo ništa protiv velike Srbije, ali neka je prave na kat.
Otkud ta potreba da se izražavate s pomoću Facebooka?
Nestrpljiv sam da dođem svojoj kući, poljubim ženu pa otrčim na Facebook. I u kulturi i u književnosti ustanovljen je i na snazi je zakon Ljube uvaženog generala Ćesića Rojsa: „Tko je jamio, jamio.“ U kulturi u Sarajevu ili, preciznije rečeno, u sarajevskoj kotlini od Daytona naovamo apsolutnu vlast drži jedna grupacija ljudi. O tome sam napisao i knjigu koju nitko ne želi objaviti. Svi su fondovi, sve državne institucije, sve redakcije i mediji pod kontrolom monopolnih grupacija koje ne vezuje ideološki interes. Oni se pred međunarodnom zajednicom predstavljaju kao borci za multikulturnu Bosnu, a lažu. Njima je cilj novac. Imali ste nedavno nepojmljiv skandal da je jedan ugledni književnik registrirao izdavačku tvrtku i u Bosni i u Hrvatskoj te isplatio 380.000 maraka honorara saborskom zastupniku za uređivanje četiriju dugih knjiga iz povijesti bosanske hrvatske književnosti. Priređivač je dobio 380.000 maraka. Pa ja to nisam vidio već dvadeset godina kao akademik i svjetski poznati filmaš. Prema tome, tko je jamio, jamio. Vi morate pokrenuti inicijativu da se Ćesić Rojs kandidira za HAZU. On je akademik jači od svih akademika jer je pogodio u srce stvari i mnogo prije drugih. Zato se dogodio Facebook, jer su stvarne vrijednosti šutirane u stranu i marginalizirane. Facebook se pokazao kao utočište na kojem se mogu oglasiti i oni koji ne pripadaju nikakvom klanu. Facebook je monstruozno smišljen zbog kontrole i manipulacije masama u planetarnim razmjerima, ali ono što je u njemu moguće dobro koristiti je dobro.
Čuvate li u svojim ladicama filmski scenarij?
Ne skrivam, nego ne postoji interes producenata jer ne postoje ozbiljni producenti. Moji filmovi nisu spičkani scenariji na četrdesetak stranica. Moji su scenariji ozbiljni i traže ozbiljan novac. Ne može se praviti film za 400.000 nečega. Imam scenarij u kojem je 105 govorećih likova. Imam četiri napisana scenarija od kojih su dva nastavak obiteljske tetralogije „Otac je kuća koja se ruši“. Imaju tu dva scenarija koja Emir Kusturica nije htio niti pročitati od straha. Jer, ako pročita, svidjet će mu se pa će nadvladati želja, a bilo mu je važnije da ostane u političkoj i građanskoj opciji u kojoj je sad. Imam „Tvrđavu“ Meše Selimovića koja stoji prevedena u Hollywoodu, ali nije se nitko javio. Imam scenarija koji stoje u ladicama, i to je jedino nasljeđe koje ću ostaviti svojoj djeci jer nemam nikakve imovine osim stana koji sam kupio na kredit. U novoj samostalnoj i nezavisnoj Bosni ja sam morao stan kupovati na kredit od 155.000 maraka pa sam jednog važnog čovjeka pitao hoću li to morati i iz groba plaćati? Može biti da hoću, jer rok istječe dogodine. Nisam ni računao da ću doći tako blizu.
Jeste li se riješili svih poroka?
Pa ja sam sam po sebi porok. Biti Sidran je porok. Imao sam puno operacija. Iz jedne, kada su mi ugradili tri bajpasa, ustao sam kao bivši alkoholičar i bivši pušač. Nikada nisam rekao da neću više piti i da neću pušiti, ali to je otpalo kao da je strano tijelo. Ja u svakoj sobi držim bocu Chivasa i Stoličnaje votke i mi se gledamo. Kad ona progovori, i kad duša progovori “ja sam tebe poželio”, ja joj neću zabranjivati. Zasad se nije dogodilo da poželi, a prošlo je osam godina. •
>> Abdulah Sidran o svojim novim filmskim projektima i poeziji
Sidrane mavo ti ne mavo, badava alkohola i duvana dok ne shvatis da su fasizam i komunizam braco i seka.