Konačno se vraća na rodnu grudu, u domovinu koja ju je odgojila – palo mi je na pamet čuvši da će moja knjiga o Jeleni Zrinski izići i na hrvatskom jeziku. Tim riječima, upućenim hrvatskim čitateljima, ugledna mađarska akademkinja Ágnes R. Várkonyi počinje hrvatsko izdanje knjige “Jelena Zrinski, najhrabrija žena Europe”. Knjigu je prevela i za njeno pojavljivanje na hrvatskom iznimno je zaslužna Xenia Detoni, objavio ju je Konzor, a tu je i suizdavač Jesenski i Turk. Valja spomenuti i urednika knjige koja se u Mađarskoj pojavila prije četiri godine, a to je Vladimir Stojsavljević, dramatičar koji je posvećen slavnoj plemenitaškoj obitelji Zrinski te je nedavno ukoričio i svoje četiri drame posvećene Zrinskima. Zanimljivo i poučno, nakladnik je hrvatska podružnica austrijskog Leykama.
Sarkofag u slovačkim Košicama
A što to danas Zrinski znače Hrvatima? Međimurje ih želi brendirati, i to ne samo Zrinskom gardom, koja se nedavno pojavila čak i na Supertalentu Nove TV. Sabor valjda štuje uspomenu na dan kada su u Bečkom Novom Mjestu “glave sekli” Petru Zrinskom i Franu Krstu Frankopanu, i to na užas cijele koliko-toliko civilizirane Europe. Pa ipak, ako zanemarimo Zajčevu popularnu operu “Nikola Šubić Zrinjski”, o toj velikaškoj obitelji u nas se premalo piše. U hrvatskim muzejima ima zapravo jako malo artefakata iz njihova vremena, i to ne samo zato što ih je bečki dvor vrlo temeljito popljačkao nakon neuspjele urote nego i zato što Hrvati pokazuju kroničnu nezainteresiranost prema svojim velikanima.
A Jelena Zrinski bila je velikan. Doduše, u Mađarskoj joj to otvoreno i priznaju. Tamo vlada pravi kult Ilone Zrinyi, supruge mađarskog junaka grofa Thökölyja, koja je pune tri godine branila tvrđavu Munkács (tj. Mukačevo koja se danas nalazi u Ukrajini) od napada habsburške vojske.
U dostojanstvenom tvrdom gradu Mukačevu Jelena Zrinski ima spomenike, a s posebnim se štovanjem Mađari odnose i prema njenom grobu koji se sada nalazi u onoj čuvenoj katedrali u slovačkim Košicama, gdje se njeni posmrtni ostaci leže u gotovo pa kraljevskom sarkofagu u koji su preneseni iz Istanbula. Jer, čudni su bili putovi Jelene Zrinski, plemkinje, majke i supruge koju je francuski kralj Luj XIV. otvoreno zvao “najodvažnijom ženom Europe”, premda joj u presudnom trenutku nije ponudio utočište na svom moćnom dvoru. A o toj hrvatskoj grofici, čija godina rođenja nije pouzdano utvrđena, ali se zna da je umrla 1703. godine u Nikodemiji, navodno u šezdesetoj godini života, mađarska je povjesničarka napisala poštenu monografiju. Ničim nije zanijekala grofičino hrvatsko podrijetlo, dapače, dodatno ga je i s posebnim poštovanjem istaknula, navodeći da je ono u podosta mađarskih povijesnih, pa čak i znanstvenih izvora i knjiga i namjerno prešućivano. Knjiga je to koja može biti zanimljiva i onima koji nisu profesionalni povjesničari i koji će je čitati iz domoljubnih, ali i sentimentalnih razloga. Jer život Jelene Zrinski, čiji su roditelji bili mučenik iz Bečkog Novog Mjesta grof Petar Zrinski i grofica Katarina Frankopan, bio je više nego buran, kao stvoren za neki pustolovni roman. Bila je vjerojatno prvorođena kći slavnih roditelja te supruga prvo kneza Ferenca I. Rákóczija, a onda i grofa Imrea Thökölyja. Jelena Zrinski bila je majka slavnog mađarskog junaka Ferenca II. Rákóczija, izabranog kneza Ugarske Konfederacije i Erdelja i čovjeka koji je po mađarskim izvorima vodio najdulju oružanu borbu za samostalnost u Europi. Njegov život bio joj je velika briga, jer je bio ne samo izdanak slavne ugarske plemićke kuće nego i osoba snažne političke metaforičke snage kao dijete braka koji je povezao obitelji Zrinski i Rákóczi. A baš su te dvije moćne obitelji uporno inzistirale na hrvatskoj i ugarskoj samobitnosti u opasnoj opreci s neprijateljski raspoloženim bečkim dvorom. Stoga je i dvor na svoj način vrlo pozorno pratio što se događa s mladim Rákóczijem kako bi ga po mogućnosti što uspješnije odvojili od majčinog političkog utjecaja.
Drugi brak s još jednim mađarskim buntovnikom, pomalo neumjerenim i ludo hrabrim Imreom Thökölyjem, knezom Gornje Ugarske, nekako je zapečatio njezinu sudbinu. Postala je trajna neprijateljica habsburškog dvora, osuđena ne samo zbog čuvene obrane tvrđave Mukačevo, koju je ipak morala predati nadmoćnijem neprijatelju, nego i zbog trajne podrške svom suprugu Thökölyju. Stoga i nije čudno da je bila prognana duboko u tursko carstvo, gdje je živjela i na teritoriju današnje Srbije nedaleko od Beograda, ali i u raskošnom Istanbulu, i to ne uvijek u raskošnim uvjetima. Poštovali su je prijatelji i neprijatelji, o njoj su izvještavali diplomati u tajnim depešama, bila je tema carskih i kraljevskih zasjedanja, ali i salonskih tračeva. O njoj su izvještavale novine, njenim su se životom nadahnjivali pisci, oslikavali su je više ili manje talentirani slikari i majstori bakroreza, a običan narod ju je cijenio kao osobu koja nije bila ohola i nepristupačna, nego je pokušavala uvijek i pod svaku cijenu pomoći i onima kojima život u sjeni stalnih ratova nije bio naklonjen. Njena privatna pisma i danas se iščitavaju kao pisma iznimne pismenosti, iskrenosti i strasti, što i nije čudno jer potječe iz obitelji Zrinski i Frankopani koje su i te kako voljele književnost i umjetnost u cjelini.
Uvijek na strani gubitnika
Naravno, što se političke pragme tiče, cijelog je života bila na, uvjetno rečeno, krivoj strani, na strani gubitnika koji su više voljeli svoj rod i domovinu nego carske posjede i privilegije. No baš zato je i tako lako osvajala simpatije i običnog puka i najobrazovanijih ljudi svog vremena, uključivši i crkvene dostojanstvenike.
Ugledna povjesničarka Ágnes R. Várkonyi, rođena 1928. godine, s Jelene Zrinski skinula je kičastu kvazipovijesnu pozlatu, ali je i proučila sve dostupne pisane izvore. Akademkinja zna da je istraživanje povijesti dinamična disciplina te da stalno na svjetlo dana iskrsava neki novi dokument. Na takav pristup natjerao ju je i njen ugled jer ta je akademkinja bila voditeljica Zavoda za povijesne znanosti Mađarske akademije znanosti te pročelnica Odsjeka za srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu ugarsku povijesti Filozofskog fakulteta Eötvös u Budimpešti. Hrvatska može biti počašćena što se povjesničarka takve težine pozabavila baš Jelenom Zrinski, osobom o kojoj prosječni građanin Hrvatske i ne zna previše. A da je Jelena Zrinski u mađarskoj akademkinji dobila prijateljicu i zagovornicu, jasno je od prve stranice njene iznimne povijesne monografije.
E, za ovaj tekst čista petica. Svaka čast!