Agnieszka Holland: Razdor postoji u svijetu. Glavni sukob nije između klasa, nego između jučer i sutra

Agnieszka Holland ovogodišnja je dobitnica nagrade Maverick koju Motovun Film Festival dodjeljuje autorima koji su individualnošću, slobodnim duhom i inovativnošću širili, odnosno, kao u slučaju velike poljske redateljice, još uvijek šire granice filmskog izričaja i obogaćuju filmsku umjetnost.

Umjetnica 24. srpnja stiže u Motovun gdje će joj nagrada namijenjena istinskim filmskim velikanima biti uručena 28. srpnja, kada će biti prikazan i njezin posljednji film “Tragovi” (“Pokot”), ovjenčan Srebrnim medvjedom na ovogodišnjem Berlinaleu.
Po ocu židovka, po majci katolkinja, Holland je rođena 1948. u Varšavi. Sva su tri filma koja je snimila na temu holokausta i antisemitizma – “Gorka žetva” (1984.), “Europa Europa” (1990.) i “U tami” (2011.) – bila nominirana za nagradu Oscar, a film “Europa Europa” osvojio je 1991. Zlatni globus za najbolji strani film. U Americi se istaknula radom na televiziji režirajući nekoliko epizoda kultnih serija “Žica” i “Kuća od karata”, a za ulazak HBO-a u istočnu Europu snimila je seriju “Gorući grm” o životu i smrti Jana Palacha. Agnieszka Holland vrlo je rječita i izvan filma kao vrlo angažirana komentatorica političkih zbivanja u svojoj domovini i svijetu. To potvrđuje i ovaj ekskluzivni razgovor za Večernji list, uoči dolaska velike poljske umjetnice u Hrvatsku.

Prvo pitanje čini mi se u ovom trenutku neizbježnim. Gdje ste bili na dan posjeta američkog predsjednika Trumpa Poljskoj i njegova nastupa pred razdraganim mnoštvom vaših sunarodnjaka u Varšavi? Jeste li možda tog dana pomislili na “Kuću od karata”?
Bila sam u svojoj kući za odmor u Francuskoj i da – osjećala sam se pomalo kao da gledam na televiziji mirno ciničan i efikasan govor Francisa Underwooda. U njemu nije bilo gafova, što je neobično za Trumpa, a publika je bila sretna. Generalno, Poljaci su vrlo proamerički raspoloženi i Trumpov je govor odražavao potrebu Poljaka da budu priznati kao velika, herojska i nedužna nacija, ali ta konkretna masa bila je uglavnom sastavljena od podupiratelja vladajuće stranke. Njih su stranački aktivisti doveli u autobusima sa svih strana zemlje, a svaka je grupa imala svog predvodnika navijanja. Poljski predsjednik i kompanija tamo čak uopće nisu pozvali bivše predsjednike ili predstavnike opozicije. To je naposljetku učinio američki veleposlanik. Trump je dobio lijep “selfi” s oduševljenim mnoštvom u pozadini. On tako nešto uistinu treba da bi to mogao pokazati kod kuće. Tako da su svi bili sretni.

Govor koji je predsjednik Trump održao u Varšavi neki su odmah nazvali povijesnim. Kako se vas dojmio?
Nisam u njemu uopće našla bilo što “historijsko”, osim što je 90 posto sadržaja bilo o poljskoj povijesti. Bio je to sasvim prazan govor, bez ikakvih konkretnih obvezivanja, a čak je i dugo očekivana izjava o članku 5 ostala prilično nejasna. Bio je to pravi gulaš konzervativnih parola i uzvika. Ali, jedno je sigurno: i Trump i Kaczyński (Jarosław Kaczyński, predsjednik vladajuće stranke Pravo i pravda, op. B.P.) žele podijeliti Europsku uniju, obojica žele biti predvodnici neke vrste kulturne kontrarevolucije protiv modernizacije, ljudskih prava, ženskih prava, islama, izbjeglica, sudaca, medija, ustava i sveukupne liberalne demokracije.

Možete li nam reći nešto više o sudbini vašeg oca i njegovu putu od uvjerenog komunista do progonjenog neprijatelja režima, sve do tragične smrti?
Priča o mojem ocu doista je tragična. Potekao je iz židovske obitelji niže srednje klase. Kao vrlo nadaren i inteligentan dječak i sin jedinac u obitelji, završio je jednu od najprestižnijih varšavskih gimnazija i bilo primljen na medicinski fakultet godinu prije početka Drugog svjetskog rata. To nije bilo lako u tadašnjoj Poljskoj, postojala je ograničena kvota, “numerus clausus” za židovske studente. Ta antisemitska atmosfera njega je sigurno pogurnula prema ljevičarskim i komunističkim aktivnostima. On se vrlo elokventno borio protiv kapitalističke stvarnosti. Poslije poraza Poljske pobjegao je na istok i proveo čitav rat u Sovjetskom Savezu, uglavnom u vojsci. Vratio se u Poljsku s Poljskom armijom koju su organizirali Sovjeti da bi zatekao svoj grad uništenim i doznao da mu je čitava obitelj pobijena u holokaustu. Čvrsto je vjerovao da samo komunizam može poraziti fašizam i bio je zaista uvjeren u blistavu budućnost međunarodne ljevice. U početku je bio vrlo gorljiv, potpuno fanatičan aktivist. A onda su, polako, početkom pedesetih godina u njemu počele rasti sumnje, a nakon Hruščovljevih otkrića postalo mu je jasno što se zapravo događalo. On je nastojao nositi se politički i intelektualno s tim vrlo dubokim razočaranjem i pronaći novi način mišljenja i djelovanja. Nikada nije tražio bilo kakvu političku poziciju ili moć. S oduševljenjem je radio posao novinara i, kada je shvatio u kojoj su mjeri novinarstvo i on sam bili izmanipulirani, odlučio je usredotočiti se na istraživanje. Uhapšen je pod lažnom optužbom za neku vrstu špijunaže i tijekom istrage oduzeo si je život: skočio je kroz prozor svog stana tijekom premetačine. (Tek nakon 1989. godine, kada su otvoreni arhivi, mogli smo vidjeti da je to doista bilo samoubojstvo. Do tada su svi bili uvjereni da je bila riječ o političkom ubojstvu.) Njegova smrt i vrlo politički pogreb imali su veliki učinak u tadašnjoj Poljskoj i označili su početak nacionalističkog, antisemitskog i antiliberalnog vala u Poljskoj komunističkoj partiji.

Kako ste vi sve to doživjeli i kako je to utjecalo na vas i vaše stavove u životu?
Bilo je to u prosincu 1961., kada je moj otac imao 41 godinu, a ja 13. On i njegova sudbina sigurno su utjecali na mene. Mnogo dugih godina morala sam se nositi s tim naslijeđem. Ono me je učinilo bogatijom, ali isto tako, sigurna sam, i skeptičnijom. Morala sam živjeti svoj život dijelom i zato da dovršim njegov koji je bio prerano prekinut.

Imali ste mnogo poteškoća zbog sukoba s režimima, kako onim u vašoj domovini tako i u Pragu gdje ste studirali. Koji danas osjećaji u vama prevladavaju kada mislite o komunizmu, kao ideji, vremenu, sistemu i državi u kojoj ste živjeli?
Neke početne Marxove ideje nalazim vrlo zanimljivima. Socijalna pravda, jednakost... Analiza kapitalističkog sistema dijelom još i danas stoji. Ali postojeći režim meni je bio nepodnošljiv, čak i u svojoj mekšoj verziji. Jednostavno nisam mogla podnijeti neprestane laži i manjak osobnih sloboda. Mrzim opresivne države, a danas sa zaprepaštenjem gledam kako većina poljskih glasača sanja upravo o takvoj vrsti države i svu moć stavlja u ruke nekog drugog autoritarnog gospodara. Miloš Forman bio je vrlo skeptičan prema uspješnoj preobrazbi u bivšim komunističkim zemljama. Kapitalizam je poput džungle – životinje su slobodne, ali nisu sigurne, a komunizam je poput zoološkog vrata u kojem su životinje u kavezima, ali hranjene i na sigurnom. Ljudi naviknuti na kaveze ne trebaju slobodu, ona je prezahtjevna. Možda ljudi nisu ni stvoreni za slobodu...

Jednom ste rekli da vas je život u komunizmu na neki način pripremio i za Hollywood. Prepoznajete li u vašoj domovini, kao i u svijetu, neki novi totalitarizam, ili je to sve samo nova varijacija uvijek iste manipulacije i podjarmljivanja ljudi?
Nije slučajno što se danas snimaju toliki distopijski filmovi i objavljuju takvi romani niti to da serije poput “Služavkine priče” imaju toliki uspjeh i da Orwellov roman “1984” na Amazonu ruši sve rekorde prodaje. Umjetnici osjećaju da nova opasnost dolazi. I jedan dio čovječanstva osjeća to isto, uplašen je i ne zna kako da se protiv toga bori. Drugi dio priprema se za tu promjenu, traži osvetu. Takvi ljudi, kao i obično, vjeruju da su spasitelji. Oni baš i nemaju nove ideje, nego na neki način recikliraju stare, ali zbog novih tehnologija danas je sve to drukčije i vjerojatno opasnije.

Često vas pitaju i vi često govorite o dubokoj podjeli društva u Poljskoj. Je li ona nastala zbog dolaska stranke Pravo i pravda na vlast, ili je to stara podjela koja je ih i dovela na vlast? Kako vi gledate na već spomenutu konzervativnu kulturnu kontrarevoluciju?
Poljska podijeljenost je povijesna stvar. Postojala je u 19. stoljeću i između ratova u 20. Komunizam je neke stvarne konflikte bio zamrznuo, ali oni se sada, u malo drukčijem obliku, opet pojavljuju. Kaczyński ima talent da iz poljske duše izvuče ono najgore i on vlada svojom strankom i čitavom zemljom tako što sukobe produbljuje, tako da je sada situacija vjerojatno gora nego ikada prije. Ali, sličan razdor postoji u mnogim zemljama, uglavnom pola-pola... SAD, UK, Nizozemska... Glavni sukob nije između klasa, nego između jučer i sutra. Strah od budućnosti mnoge gura prema natrag, daleko natrag.

Vidite li tu podjelu i u redovima umjetnika? Postoji li uopće u filmu, književnosti, glazbi “lijevo liberalna umjetnost” s jedne i “desno konzervativna umjetnost” s druge strane?
Umjetnici su većinom na liberalnoj strani. Vrlo je kratak popis talentiranih umjetnika koji podržavaju PiS (poljski akronim vladajuće stranke Prawo i Sprawiedliwość, op. B.P.). Vidjet ćemo što će se događati u budućnosti. Oni sistematski provode kulturnu revoluciju na kineski način, promjenu “elita”, tako da, ako zadrže vlast dulje od jednog mandata, konformističke reakcije bit će neizbježne. Sredstva su jednostavna: prigrabiti sav novac za kulturu u svoje ruke i izgladniti sve ostale koji nisu s njima.

Uz Andrzeja Wajdu, važna figura u vašem životu i umjetnosti bio je i Krzysztof Kieslowski. Što ste točno mislili kada ste jednom za njega rekli da ga “uspjeh nije oslobodio” i kako se vi nosite sa svojim uspjehom?
Ne mislim da je moj uspjeh nešto izvanredno. Sretna sam što sam prepoznata i što ponekad imam mogućnost raditi ono što želim i imati, također samo ponekad, neki utjecaj na svoju publiku. Ali Krzysztofov uspjeh bio je monumentalan i on za njega nije bio spreman. Taj uspjeh bio je prevelik i došao je iznenada. A možda i prekasno... U svakom slučaju, on je imao nevjerojatan osjećaj odgovornosti čija ga je težina jednostavno zdrobila.

Zvali su vas izdajnicom i u komunističkom režimu, a čine to i danas, uglavnom oni koji se predstavljaju antikomunistima, zar ne? Jeste li se na to već navikli?
Nije me previše briga što o meni govori sadašnji režim. Oni nemaju moje poštovanje. Ono što me brine je učinkovitost primitivne propagande, kako se lako zlo probudi kada za to stigne dopuštenje s vrha i kako lako mase prihvate ugnjetavanje da bi imale miran i siguran život i privremeni mir.

Nazivaju li vas i komunistom, kako je uobičajeno i u Hrvatskoj s desnice etiketirati kritičare?
Nazivaju me različitim imenima. “Lewak” je najnježnije od njih. Kaczyński sve ljude koji se s njim ne slažu zove komunistima i lupežima, izdajnicima, najgorom vrstom ljudi... A ja definitivno spadam među njih.

Kako vi shvaćate patriotizam?
Za mene je to ljubav prema svom narodu, zemlji, prošlosti, kulturi. Ali, ta ljubav nije bezuvjetna. Vjerujem da ona podrazumijeva i hrabrost da priznamo vlastite pogreške i zločine. Domoljublje sasvim sigurno ne znači mržnju prema drugima. Nacionalizam – da. On se gradi na mržnji, strahu od drugih, isključivosti.

Vaš posljednji film “Pokot” (Tragovi) svojevrsni je ekološki triler s fantastičnim elementima i oštrom kritikom današnjeg svijeta, ne samo Poljske. Tako sam ga barem ja doživio. Pa ipak su ga neki vaši sunarodnjaci proglasili “antipoljskim”, pa čak i “antikršćanskom propagandom ekoterorizma”. Rekli ste da ćete to staviti na plakate u Poljskoj. Jeste li to učinili?
Nisam, bila je to gorka šala. Tužno je to što prvi put jedan dio moje potencijalne publike nije došao pogledati film zbog mojih političkih stajališta. A ima i ljudi koji film gledaju zbog istog razloga pa se razočaraju, ili u njemu vide nešto čega tamo nema. Ali, ja sam tim filmom željela provocirati. “Pokot” je potpuno anarhistička izjava, tako da su sve negativne reakcije sasvim u redu.

Također ste rekli da je to film za generaciju iznad 55 godina koja je vjerovala u napredak i slobodu nakon pada komunizma i da će moći uzeti stvari u svoje ruke, a sada je izgubila tu nadu. Što je s vašim nadama? Jeste li doista pesimistični u odnosu na ljudski rod, za razliku od, kako ste sami rekli, neizlječivo optimističnog Kena Loacha?
Doista jesam. Ali se i dalje nastavljam boriti.

Najavili ste dva vrlo zanimljiva projekta utemeljena na sudbinama stvarnih ljudi iz totalitarističke prošlosti. Jedan je priča o Janu Mikolašeku, “iscjelitelju” u komunističkoj Čehoslovačkoj, a tema drugog je Gareth Jones, velški novinar koji je iz Sovjetskog Saveza prvi svijet obavijestio o “Holodomoru”, velikom pomoru ljudi glađu početkom 1930-ih. Što vas je privuklo upravo tim likovima?
Tajnovitost njihovih sudbina i neka vrsta sizifovskog heroizma u obojici. Oni su različiti, ali nalazim kod obojice nešto što je na sličan način tragično. To je moja vječna tema: borba dobra i zla u nutrini ljudske duše.

Razmišljate li još uvijek o Brexitu i njegovim posljedicama kao temi za neki od vaših budućih filmova?
Nisam stručnjak za Ujedinjeno Kraljevstvo, ali zašto ne? Svijet je danas stvarno zanimljiv. Nije dobar za život, ali je nadahnuće za filmove...

Čestitam vam na nagradi Motovun Film Festivala. Kakve su vaše veze s Hrvatskom i hrvatskom kinematografijom?
Hvala. Već sam jednom bila u Hrvatskoj, upravo u Motovunu. Zavoljela sam taj mali, divno postavljen festival koji omogućuje intenzivnu i kreativnu razmjenu. Pohađala sam filmsku školu u Pragu skupa s Rajkom Grlićem i Lordanom Zafranovićem, to je bio moj ulaz u hrvatsku kinematografiju. Nedavno sam vidjela posljednji Rajkov film (“Ustav Republike Hrvatske”, op. B.P.) i jako mi se svidio. Na neki način u vašoj je kinematografiji Jugoslavija još uvijek živa: mnogo je suradnje i koprodukcija i premda možete osjetiti neke razlike u senzibilitetu, puno je toga zajedničkog, barem kada se gleda izvana.