Ako je ikada igdje ostvarena ideja komunizma, onda je to bilo u El Shattu

Novi dokumentarac Ivana Ramljaka "El Shatt – nacrt za utopiju" fascinantna je priča o evakuaciji 28 tisuća Dalmatinaca u Egipat tijekom Drugog svjetskog rata. Bježeći pred fašističkom okupacijom, od 1944. do 1946. živjeli su u izbjegličkom logoru u pustinji, rađali se, umirali, obrazovali, čak i kulturno razvijali, no ta etapa hrvatske povijesti namjerno je ili slučajno pomalo zaboravljena, a o njoj ne postoji ni ozbiljniji znanstveni rad. Film, o kojem razgovaramo s njegovim autorom, svjetsku premijeru imat će na Dan antifašističke borbe 22. lipnja na Festivalu mediteranskog filma u Splitu.

Odakle inicijalna ideja za snimanje filma?

Za priču o zbjegu u El Shatt znam još otkad sam bio mali, budući da mi je cijela obitelj iz Dalmacije, a djed s majčine strane bio je tamo kao jedan od tri dalmatinska liječnika koji su u Egipat stigli s prvom grupom izbjeglica. Konkretan povod bilo je pronalaženje njegova dnevnika za koji se gotovo 50 godina nije znalo da postoji, a s obzirom na to da sam primijetio da o toj temi sve manje ljudi, pogotovo mlađih, nešto zna, zaključio sam da je bitno da se o njoj napravi film.

U filmu imate sugovornike koji su živjeli u El Shattu.

Pronalazio sam ih na razne načine, često i uz pomoć nepoznatih ljudi. Sjajna je stvar kad kao temu svog rada odaberete nešto što mnogim ljudima puno znači, pa se stvori neka kolektivna sinergija na njegovu nastanku. Sam proces uključivao je i vrlo opsežno istraživanje, brojna dokumentarna i par igranih snimanja, kopanja po arhivima na nekoliko kontinenata, i dugotrajnu montažu. Budući da je ovo prvenstveno film o kolektivu, drago mi je da je i širi kolektiv sudjelovao u njegovoj izradi.

Tko vam je od sugovornika ostao najupečatljiviji?

Intervjuirao sam tridesetak ljudi, devet ih je na kraju ušlo u film, i oni zapravo pričaju cijelu priču. Od onih koji su unutra najviše su me se dojmili Vesna Jakić Cestarić, nevjerojatno vitalna 96-godišnjakinja koja je u El Shattu bila jedna od organizatorica života u kampu, kao i 94-godišnji Ante Božanić Milić, inače autor polufikcijskog romana "Djeca zbjega" koji se djelomično bavi njegovim boravkom u Egiptu. Vesna u filmu daje sveobuhvatan pogled na to kako su stvari u El Shattu bile postavljene, a Ante je ispričao neke fascinantne intimne anegdote. No, bilo je i sjajnih sugovornika koji, nažalost, nisu ušli u film, primjerice Mladen Letica iz Podgore. On mi je suznih očiju izrecitirao golemu poemu koju je u logoru napisao njegov otac. Ili pokojna Bosiljka Milun koja je u trenutku kad sam je intervjuirao imala 102 godine. No, nemoguće je u jedan film uklopiti toliko likova.

Kakva su njihova sjećanja na te godine, pozitivna ili misle da je odlazak bio promašaj?

Golemom većinom su pozitivna. Iako ti ljudi uglavnom nikad prije toga nisu izišli iz svojih sela i otoka, a kamoli da su bili prevezeni na drugi kontinent, u šatore usred pustinje. Svi hvale organizaciju života u logoru, kao i zajedništvo i radišnost koja je tamo vladala. U kampu u kojem nije bilo novca, policije ili suda, svi su složno živjeli i radili, čekajući povratak. Naravno, bilo je i negativnih događaja poput velike epidemije ospica u kojoj je stradalo mnogo djece, uglavnom zato što su ih britanski liječnici krivo liječili umatanjem u mokre plahte.

Gdje ste nabavili arhivske snimke života u El Shattu koje su dio filma?

Ima ih malo, postoji 19-minutni britanski film "The Star and the Sand" Gilberta Gunna, klasični dokumentarac tog vremena, s naratorom koji objašnjava događaje, kao i desetak minuta britanskih newsreelova koji se bave samim putovanjem tamo i natrag, i to je to. Iskoristili smo nešto od tog materijala, ali smo uspjeli doći i do gotovo 4000 fotografija iz šest izvora, od kojih neki nisu dosad bili poznati javnosti, tako da one čine većinu vizualnog dijela filma.

Koliko je film otežala pandemija tijekom koje ste počeli na njemu raditi?

Tjedan dana nakon što sam intervjuirao prvog protagonista počeo je prvi lockdown, tako da je pandemija došla baš u najgore vrijeme. No bez obzira na sve, u godinu dana najoštrijih mjera uspio sam ući u životne prostore 30-ak ljudi prosječne starosti 90 godina a da se nitko od njih nije zarazio i razbolio. Imao sam svoje metode, osim nošenja maski i rukavica, obično bih sedam dana prije dolaska na intervju proveo u preventivnoj samoizolaciji. Nažalost, neki su potencijalni protagonisti, poput kipara Radoslava Duhovića s Korčule, umrli u tom prvom naletu korone prije nego što sam uspio doći do njih.

Koliko je El Shatt odredio ili utjecao u konačnici na život vašeg djeda?

Nažalost, djed je umro mlad, 1975., kad sam imao samo godinu dana, tako da nisam uspio s njim razgovarati o tome. Bio je jedan od vodećih pedijatara u državi, osnovao je riječku Dječju bolnicu na Kantridi, bio je i ravnatelj Centra za zaštitu majke i djeteta u Zagrebu, a radio je i za Svjetsku zdravstvenu organizaciju.

Kakva je bila uloga Tita u toj socijalističkoj epizodi?

Tito je bio ključna osoba za odluku da se organizira zbjeg, iako ga nikad nije posjetio. Potkraj talijanske okupacije mnogo naših muškaraca pridružilo se partizanima, pa je postojala opravdana zabrinutost da će se njemačke snage, koje su potkraj 1943. preuzimale nakratko oslobođena područja nakon pada Italije, osvećivati njihovim obiteljima. Kad su se takvi incidenti počeli događati, odlučeno je da se gotovo 40.000 ljudi prebaci, prvo na slobodni Vis, a potom u južnu Italiju. Budući da u tamošnjem savezničkom kampu nije bilo dovoljno resursa da se svi ti ljudi dulje zadrže, njih oko 30.000 prebačeno je u Egipat. Tito je htio da zbjeg ide u Alžir ili Maroko, pod francusku upravu, ali su Britanci inzistirali da to bude kod njih u Egiptu, u bivšem kampu feldmaršala Montgomeryja. To je vrijeme kad je Churchill već priznao partizanski pokret, ali je i dalje podržavao i kralja Petra, pa je htio imati pregled nad situacijom.

Bili su tamo i pisci Ranko Marinković i Vjekoslav Kaleb, dirigent Josip Hatze, slikar Rudolf Bunk, kao i Savka Dabčević Kučar, koji su pokrenuli kulturni život. Što se sve događalo tamo pod njihovim vodstvom i koji su bili njihovi motivi odlaska?

To se nije dogodilo slučajno, Tito je u El Shatt poslao grupu od 37 kulturnih radnika s idejom da tamo organiziraju umjetničke i ostale društvene aktivnosti. Već treći dan nakon dolaska počele su se tiskati dnevne novine, uskoro je počela škola, formirani su i pjevački zbor, orkestar, folklorna i baletna skupina, nekoliko nogometnih klubova... Pokrenute su radionice svega i svačega, od slikarstva i kiparstva do stolarije i prerade metala. Organizirani su i razni tečajevi i predavanja, od glume do esperanta, a u El Shattu osnovano je i sadašnje Gradsko kazalište mladih u Splitu. U blizini je bio i kamp s grčkim izbjeglicama, no prema izvješćima iz toga doba, tamo ni približno nije vladala takva živost i aktivnost.

Zanimljivo je da je predsjednik tog po svemu partizanskog logora bio svećenik?

Posljednji predsjednik tzv. Centralnog odbora zbjega, tijela koje je upravljalo kampom, bio je don Andro Štambuk, svećenik iz Selca na otoku Braču. On je prije toga, zajedno sa Zoranom Palčokom, vodio i Prosvjetni odjel zbjega. Nažalost, nakon povratka u domovinu pao je u nemilost komunističkih vlasti, čak je bio i u zatvoru i mlad je stradao pod sumnjivim okolnostima. Ali u El Shattu su se bez ikakvih problema odvijali svi vjerski obredi, uključujući i slavnu hvarsku procesiju Za križen, i u njima su sudjelovali i članovi Komunističke partije.

Kakav je na kraju vaš stav o tom zbjegu?

Vjerujem u tezu da je logor u El Shattu, između ostaloga, bio i neka vrsta model-naselja, tj. pokaznog kampa koji je trebao Saveznicima dočarati kako će izgledati Jugoslavija jednom kad završi rat. Bio je to svojevrsni pokušaj stvaranja utopijske zajednice ili, kao što je u par navrata rekla Savka Dapčević Kučar, ako je ikad igdje ostvarena ideja komunizma, onda je to bilo tamo. Fascinantno je da mi je nekoliko sudionika koje sam intervjuirao reklo da im je život u pustinji bio bolji nego ovaj danas.

Povijest tu epizodu nekako prešućuje. Zašto?

Današnja politika prešućuje sve što se događalo u doba bivše Jugoslavije, a pogotovo pozitivne stvari. Desnica to radi namjerno i ciljano, kako bi marginalizirala lijeve ideje i prikazala ih neuspješnima, a ljevica iz straha da ih se ne optuži da su jugonostalgičari. Ne znam zapravo što mi je od toga gore. Sve više mi se čini da smo u Hrvatskoj preuzeli najgore elemente kako socijalizma, tako i kapitalizma, umjesto da, s obzirom na iskustvo koje imamo, uzmemo one najbolje.

Što je danas u El Shattu?

Zapravo ništa, osim groblja koje 24 sata dnevno čuvaju dva egipatska Kopta koje plaća hrvatska ambasada. Prema njihovim riječima, jednom godišnje dođe ga netko posjetiti, kao što smo to napravili mi za potrebe snimanja. U blizini je i jedna vojarna egipatske vojske, jer je to vrlo čuvano područje budući da se nalazi samo par kilometara od Sueskog kanala. Možda bi trebalo razmisliti o tome da se ostaci tih osamstotinjak ljudi koji su umrli u dvije godine postojanja kampa prebace u Hrvatsku, gdje bi ih mogli posjećivati njihovi potomci.