Kolovoz 2016. vrlo je uzbudljiv mjesec za Aljošu Jurinića, sjajnog mladog glazbenika koji je u prošloj sezoni ostvario dva velika uspjeha koja su do sada ostajala nedostižna hrvatskim pijanistima. Nakon ulaska u finale Chopinova natjecanja prošle jeseni u Varšavi, u svibnju ove godine Jurinić je završio i među dvanaestero najboljih na velikom Natjecanju kraljice Elizabete u Bruxellesu, odakle se vratio s osvojenim petim mjestom.
Ovaj mjesec počinje i završava koncertima u Poljskoj, no u Jurinićevu će talentu i umijeću uživati i publika u Hrvatskoj. Sinoć je svirao na Osorskim glazbenim večerima, 15. kolovoza u franjevačkoj crkvi u Makarskoj te, naposljetku, 16. kolovoza na Dubrovačkim ljetnim igrama, prvi put u Kneževu dvoru.
Što slušate?
Upravo sam slušao Schubertovu Devetu simfoniju. Slušalice koje nosim ciljano sam nabavio upravo radi klasične glazbe, koja je najosjetljivija. Uživam posebno u orkestralnoj glazbi koja s njima zvuči gotovo kao u koncertnoj dvorani. Uglavnom, dok hodam, slušam glazbu koja nije klavirska, klasičnu ili neku drugu.
Koju to druga glazba slušate?
Volim aktualnu glazbenu scenu, možda zato što se bavim djelima napisanim prije sto, dvjesto ili tristo godina. Često slušam CD-e koji još nisu ni izašli, najčešće nezavisni rock. Ali, ne ograničavam se stilom, zanima me kvaliteta. Slušam i elektroničku glazbu, rap i štošta drugo.
Kad već spominjete “arhaičnu” umjetnost, kako stojite sa suvremenom umjetničkom glazbom?
Više je volim svirati nego slušati. Kad je izvodim, nađem unutarnju logiku... Najzanimljiviji su mi ekstremni kontrasti svojstveni modernoj klasičnoj glazbi. Ali, ne sjećam se da sam je ikada aktivno slušao. To u svakom slučaju nije ono što me najviše zanima i, da je samo to u pitanju, vjerojatno se ne bih se nikada bavio glazbom.
Posebnost Natjecanja kraljice Elizabete je karantena u kojoj se mora naučiti upravo jedno novo djelo. Kako je to izgledalo?
Uistinu zanimljiv i promišljen dio natjecanja. Svi finalisti odlaze u izolaciju, ali tako da u njoj svaki provede točno tjedan dana. Rezultati polufinala objavljeni su u subotu i u ponedjeljak je u izolaciju otišlo dvoje kandidata koji su nastupali sljedećeg ponedjeljka, zatim dvoje u utorak, među njima i ja, i tako redom.
Bili smo u glazbenoj ustanovi Chapelle pokraj Bruxellesa u kojoj žive ljudi koji ondje studiraju. Svatko je imao svoju sobu s klavirom, krevetom i kupaonicom te zajedničkom kuhinjom i dnevnim prostorom.
Imali smo i biljar, stolni nogomet, stolni tenis i jedan CD-player, ali u njemu je bio samo CD sa snimkom orkestralne dionice nove skladbe koju smo svi morali naučiti i svladati u tih sedam dana. Neki su je htjeli slušati, neki nisu. Ja nisam, da se ne “uplašim” dok ne vidim note. A u notama je skladatelj označio maksimalna tempa i neka su mjesta na klaviru bila na granici izvedivosti, osobito uz tako malo vremena za pripremu tako zahtjevne skladbe.
Niste je mogli prenijeti na svoj mobitel i slušati ako poželite?
Nitko nije imao mobitel, sve smo morali ostaviti vani i nije bilo interneta. Nije to bio zatvor, niti su nas skenirali, bila je to stvar povjerenja. Naravno, prije pedeset godina bilo je puno lakše izolirati ljude. Zato nisam siguran koliko će dugo još opstati ta tradicija jer ćemo vjerojatno uskoro imati wi-fi u noktu.
Jeste li to doživjeli kao graničenje ili prednost?
Prednost. Ta skladba, “Butterfly Dream” Claudea Ledouxa, toliko je zahtjevna da smo joj uistinu morali posvetiti puno vremena i punu koncentraciju. Skladatelj nije pijanist i skladbu je napisao za stolom, bilježeći sve svoje glazbene ideje.
Neka bi mjesta bilo teško odsvirati i nakon godinu dana vježbanja, a kamoli nakon jednog tjedna. Ali, postalo nam je lakše nakon što nas je autor posjetio i objasnio nam da se prema njegovim notama na takvim mjestima možemo odnositi kao prema prijedlozima. Uglavnom, kad nismo jeli i spavali, svi smo u tih tjedan dana gotovo cijelo vrijeme vježbali.
Niste jedni drugima smetali?
Ne, sobe imaju sjajnu zvučnu izolaciju i jedni druge bismo mogli čuti samo ako bismo ostavili otvorene prozore. Ali, pristupi su različiti pa su neki natjecatelji skladbu zajedno učili. Uglavnom, vladala je krajnje prijateljska i kolegijalna atmosfera, kao uostalom na svim većim natjecanjima gdje je sam ulazak u završnicu velik uspjeh, pa je finale više poput festivala najboljih mladih glazbenika. Tu je na prvom mjestu velika radost, užitak u umjetničkoj vrsnoći i činjenici da postaje još veći kada ga dijeliš sa sebi sličnima.
A onda uz to ide poštovanje, solidarnost... Jedan od finalista u notama je uočio pogrešku, takt viška u partituri s orkestrom u odnosu na tiskanu solističku dionicu. Nije mu palo na pamet zadržati to za sebe, odmah nam je svima rekao. Navijali smo jedni za druge, bez obzira na razlike u interpretacijama. A ja sam uz to i pomaknuo jednu granicu. Da mi je netko rekao da ću u tjedan dana svladati nešto tako zahtjevno, ne bih mu vjerovao.
Je li vas u Bruxellesu pratila aura finalista Chopina?
Spominjalo se to u svim intervjuima. Jedan me novinar pitao je li nakon uspjeha u Varšavi rizik doći na natjecanje u Bruxelles. Kada bih se bojao rizika ili neuspjeha, ne bih nikada otišao ni na jedno od tih natjecanja... Ali tada mi je tek sinulo da stvarno već imam nešto iza sebe zbog čega imam i veću “odgovornost”. Ali, ja na to ne gledam na taj način. Sa mnom je u finalu Kraljice Elizabete bio i Rus Dmitrij Šiškin, koji je na Chopinu osvojio šestu nagradu, a u Bruxellesu ništa. Ali, to je umjetnost koju je teško kvantificirati.
Prepoznaju li vas ljudi na ulici?
Najbolje mi je bilo kada mi je jedna osoba prišla u supermarketu u Engleskoj. Klasični glazbenici, pa i oni svjetskoga glasa, nisu javno vidljivi kao zvijezde popularne kulture. Možda je to i bolje. Buka ometa rad.
Je li vas iznenadila Večernjakova nominacija za osobu godine?
I te kako! Osobito kad su mi se ljudi javljali s porukom da im je žao što nisam dobio i to priznanje, a ja uopće nisam smatrao da bih mogao ući u takvu konkurenciju.
Jeste li naslutili neke opasnosti koje dolaze s prepoznatljivošću i popularnošću, recimo sirenski zov šoubiznisa?
Nisam, jer to u mom slučaju nije stvarna opasnost. Kad god mi se dogodi neka takva “šoubiz” situacija, ja to pospremim u ladicu i ostajem orijentiran na umjetnost. Premda se to možda i ne primjećuje u komunikaciji, zapravo sam prilično sramežljiv i ta pozornost, svjetla reflektora, budi u meni nelagodu – osim na koncertnoj pozornici.
Na primjer, još uvijek mi je vrlo neugodno kada moram pozirati fotoreporteru pred puno ljudi, kao neki dan na tramvajskoj pruzi nasred Ilice.
Nedavno je objavljena i fotografija na kojoj ste s djevojkom.
To je bila baš prava “paparazzo” situacija. Fotografkinja je trčala pred nama kako bi nas slikala. Jedino što sam iz toga naučio jest da ne mogu baš u pidžami izaći na ulicu, što je možda i dobro.
Postoji li za vas pojam odmora bez klavira, odmora od klavira?
Baš i ne. Važniji je odmor od nastupa, kada bez stresa, mnogo opuštenije, obično radim još više. Nekada sam si znao uzeti sedam do deset dana pauze, ali tada bi mi trebalo više vremena da se ponovno vratim u formu. Zato sada pauziram najviše tri-četiri dana, u kojima glad za sviranjem samo naraste.
Živite za glazbu. Ali, možete i živjeti od glazbe?
Skroman sam što se tiče materijalnih stvari i ovo što sada dobivam znatno je više nego što mi treba, a ne vidim razlog da tako i ne ostane. Mogu reći da sam pijanist koji od toga živi, imam stvaralački mir bez briga o osnovnoj egzistenciji.
>> Aljoša Jurinić u finalu velikog Natjecanja Kraljice Elizabete
Gospon od Arabije, kak ste Vi zločesti. Sigurno Vam nije lako.