Peti dan filmskog festivala u Puli pokazao je da će organizatori imati velikih problema s vjerodostojnošću selekcijskih kriterija ne budu li vrijedili jednako za dugometražne igrane filmove i ostale forme. Budu li pak kriteriji uravnoteženi, što je jedino pravedno u sistemu selekcijskog odabira naslova koji su si sami nametnuli, mogli bi imati velikih manjkova dugometražnih filmova. Jer oba filma prikazana jučer teško da mogu zadovoljiti imalo zahtjevnije kriterije.
Možda je pretjerano ustvrditi da je antikrimić “Vjetar puše kako hoće” Zdravka Mustaća prilično diletantski rad; vjerojatno je, budimo dobronamjerni, namjera autora bila napraviti film u kojem se neće govoriti, glumiti, snimati i režirati kao što se to čini u konvencionalnoj kinematografiji. Ali ako to i jest bila namjera, a ne iskliznuće u amaterizam, Mustaćev film nije ništa bolji, zanimljiviji i smisleniji. Film “Most na kraju svijeta” Branka Ištvančića konvencionalno je koncipiran, reklo bi se i previše konvencionalno, pa su slabosti utoliko jasnije. Snimljena prema scenariju Josipa Mlakića, priča se odvija u poratnoj ruralnoj Hrvatskoj gdje se izbjegli Srbi vraćaju se u svoje kuće nastanjenje iseljenim Hrvatima. Nakon preduge socijalne ekspozicije, iznenadnim nestankom bosanskog Hrvata Joze Ištvančić odjednom pokreće mehanizme trilera koje, na žalost, ne tretira ništa zrelije nego u svom prethodnom dječjem filmu “Duh iz močvare”. Na kraju opet shvaćamo da je trilerski prosede tipa “tko je to učinio?” ili “što se dogodilo?” bila tek navlakuša, i to ne bi bilo ništa loše da smo se tijekom preduga i likovima nepotrebno nakrcana filma barem nagledali zanimljivih scena koje bi, kao slika sredine i karaktera, bile i prava poanta filma.
Ali u situaciji kada mnoge nepotrebne epizode postoje samo da zavaravaju gledatelja u pogledu što zapravo gleda, mnogi će finalno “razrješenje” doživjeti kao povlačenje za nos. Možda bi se i s postojećim scenarijem postiglo više da nije krajnje klišeizirane, školske režije s nepotrebnim prenaglašavanjima i podcrtavanjima, među kojima posebno smeta preforsirana glazba.