Pojam sazrijevanje u rock’n’rollu nema uvijek najpohvalnije značenje. Ramones na primjer nikada nisu sazreli i to im je uvijek bila prednost, a ne mana; imali su boljih i lošijih faza, ali one su ovisile o nadahnuću i kreativnoj energiji, a ne o glazbenom odrastanju, ma što ono značilo. Ima, doduše, i drukčijih primjera. The Jam su se razvijali u punom smislu te riječi, na kraju karijere bili su posve drukčiji bend nego na početku, ali načelno priča o sazrijevanju u rocku sigurno je precijenjena i uglavnom zvuči kao eufemizam za to što određeni izvođač više nema početnu iskričavost i spontanost.
Ovih dana objavljeni su najnoviji albumi dvaju vrhunska izvođača koji pokazuju, odnosno ostavljaju dojam suprotnih odnosa prema pitanju “sazrijevanja”. Babshambles vratili su se albumom “Sequel To The Prequel”, u potpunosti nastavljajući istu priču u kojoj smo ih ostavili prije solističkog albuma lidera Petea Dohertyja “Grace / Wastelands”, a peti album Arctic Monkeyesa “AM” pokazuju da nekadašnje tinejdžerske vunderkinde na pragu tridesete danas zanima nešto više od ubitačno dobrog prangijanja kakvo je dominiralo na prva dva albuma i koje im je posve zasluženo osiguralo mjesto velikih svjetskih atrakcija. No, je li to što rade od “Humbuga” (2009.) i “Suck It And See” (2011.) do “AM” nužno sazrijevanje? Nisam baš siguran. Uostalom, tko ne vidi da su gitarske igre u “The View from the Afternoon“, prštavost “I Bet You Look Good On The Dance Floor”, “Brainstorm”, “Fluorescent Adolescent” i drugih najrazvikanijih pjesama iz prve faze vrlo zrele u svojoj jednostavnosti, mogao je u istoj fazi zaključiti iz “505”.
Kanio sam se prvo posvetiti Dohertyju jer je kod njega situacija kudikamo jednostavnija, ali ispalo je da su Monkeys povukli na svoju stranu, pa se posvetimo do kraja tom slučaju. Još odzvanja pred očima kako su AM lani ispalili “I Bet You Look Good On The Dance Floor” na otvaranju Olimpijade, ali moramo se pomiriti da to stilski više nije bend koji je bio na početku. U zvuku AM dosta se promijenilo, rifovske su pjesme od punk funka otišle više prema hard rocku, ali najveća se promjena dogodila u ritmičkoj strukturi – danas su pjesme ravnije i promišljenije, zbog čega su više prilagođene prosječnom američkom uhu nego klincima iz britanskih predgrađa koji su im bili potpora u početku. Ako su im na početku veći uzori bili The Jam, danas su to prije kasniji Velevet Underground koji kipte iz “Mad Sounds”, a kada su AM najsličniji sebi, onda se to više odnosi na melodičnost pjesme “Cornerstone” (“No. 1 Party Anthem“, jednoj od boljih pjesama na novom albumu) nego na “Fluorescent Adolescent”. Čini se kao da današnji Monkeysi više rade razumom nego dušom, ali puno se većim problemom čini to što Alex Turner i društvo na posljednjim albumima ne mogu skucati dovoljno doista jakih pjesama, a takav je slučaj i s “AM” na kojem je najbolji upravo već poznat, uvodni singl “Do I Wanna Know?”. “AM” u cijelosti jest bolji od prethodna dva “zrela” albuma, ali se sadašnjost nekako ne kreće kako je početak dao naslućivati. Nasuprot tome, s Peteom Dohertyjem stvar je jasna – oni koji ga nisu voljeli ranije jer im je bio nezreo i blesav (narkoman) neće ga zavoljeti ni sada, ali poklonici će biti zadovoljni. Stilski raznovrstan – od uvodnog punka “Firemen”, dirljive do dub-reggea u “Dr. No” - Doherty preko dovoljnog broja solidnih do vrlo dobrih pjesama (ponajbolje su “Nothing Comes To Nothing” i countryjevska “Fall From Grace”, izgrađena na Dylanovoj temi “I Want You”) rastapa svoj lijeni glas kao osnovni trejdmark neupitne poetike i kvalitete.
Ocjene:
Babyshambles - Sequel To The Prequel, 4/5
Arctic Monkeys - A, 3/5