Osoba koja je zadužila glazbeni svijet svojim stvaralaštvom kao što je to uradila Aretha Franklin i čiji će utjecaj još dugo ostati itekako snažan, zbilja zaslužuje film dostojan te veličine. Kada se njezinoj glazbi doda i činjenica da je vodila buran život koji itekako dobro može poslužiti dinamici narativa, ali i podatak da je sama Aretha odabrala Jeniffer Hudson da je glumi, zbilja je teško pomisliti da se pored svega toga serviranog može stvoriti film koji je išta manje od savršenog. Međutim, “Respect” je, nažalost, daleko od savršenog.
Ree-Ree, kako ju je zvala obitelj, oduvijek je voljela pjevati, no već je na početku prikazano kako je to radila, ne samo zbog ljubavi prema glazbi, nego i kako bi udovoljila ocu. Suptilno je prikazano kako je pjevanje na očevim misama, a kasnije i zabavama, bio njezin način da bude prihvaćena. Iako postoje podaci o tome da su domjenci pastora C. L.-a Franklina bili “Sodoma i Gomora”, toga u filmu nema. Osim u jednoj implicitnoj sceni kada jedan od uzvanika dolazi u Arethinu sobu i u lascivno-manipulatorskom ćaskanju samo zatvara vrata. Nije bilo potrebe prikazati što se dogodilo jer nedugo nakon toga ona jednostavno odbija pjevati što njezinog oca užasno ljuti. Ubrzo joj umire i majka što Aretha nikad nije uspjela do kraja preboljeti. U tom pomalo mutnom i nedorečenom duhu završava epizoda o djetinjstvu. Kasnije je iz odraslog života vidljivo kako su te traume ostavile dubok trag u životu kraljice soula (prvo od četvero djece je rodila s dvanaest godina, iako se to ne obrađuje u filmu). Život sa suprugom menadžerom koji je prije svega zlostavljač i koji je, paradoksalno, glavna inspiracija za njezin najveći uspjeh - pjesmu “Respect” (inače je to obrada Otisa Reddinga koja je tek s Arethom zaživjela svoj puni potencijal zbog čega se i smatra više njezinom), bio je daleko od glamura koji je prezentirala u svojim javnim nastupima.
U biografsko-glazbenim filmovima najjače je oružje - glazba. I komentirati kako je Jennifer Hudson besprijekorna (a jest!) bespotrebno je isticanje očitoga. Jednako kao što je bilo bespotrebno komentirati kako su Andra Day u lanjskom uratku o Billie Holiday ili Lady Gaga u “Zvijezda je rođena” sjajnih pjevačkih mogućnosti (ta, time se bave; to je općepoznato). Čini se da se dovođenjem takvih imena na mjesto protagonist(ic)a krpaju rupe u drugim važnim segmentima filma, posebice u scenariju. Nije isključeno da će Jennifer Hudson za ovu ulogu zaraditi nominaciju za Oscara, ali u njezinu se izvedbu skupila sva kvaliteta filma.
Zapravo, “Respect” može poslužiti kao marketing “Hodu po rubu”. Naime, nakon gledanja “Respecta”, čovjek jednostavno poželi još jednom pogledati film o čovjeku u crnom, čisto da se podsjeti kako treba izgledati jedan punokrvni biografsko-glazbeni film koji će teško ikada biti nadmašen.