"Argo" slavio u noći bez velikog pobjednika

Osim što se Daniel Day-Lewis opravdanim osvajanjem trećeg Oscara upisao u povijest, 85. dodjela nagrade Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti ni po čemu drugome nije bila povijesni (filmski) događaj. Ali, dogodilo se nekoliko zanimljivih situacija na koje vrijedi skrenuti pozornost.

Stvarni gubitnici

U godini bez izrazitog filmskog favorita koji bi redom pokosio sve oko sebe kao Bata Živojinović Nijemce djeluje pošteno da su u četiri glavne kategorije – film, režija, glumac, glumica – nagrađena četiri različita naslova: “Argo” za najbolji film, Ang Lee za redatelja (“Pijev život”), Daniel Day-Lewis (“Lincoln”) za najboljeg glavnog glumca te Jennifer Lawrence (“U dobru i u zlu”) za glavnu glumicu. Stevena Spielberga neki navode kao najvećeg gubitnika, iako je već pri objavi nominacija, a osobito nakon prvih dodjela nagrada koje služe kao uvertire u Oscar (Zlatni globus ponajprije, ali tu su također važne BAFTA-e), bilo jasno da se Spielberg nema čemu puno nadati. I to je posve u redu jer “Lincoln” doista nije nikakav poseban film, najveće su vrijednosti u njemu dobile priznanje: Day-Lewis i ekipa zadužena za scenografiju koji su maestralno dočarali ikonografiju vremena. Ali, to bi bilo to. Nakon što nas je agresivni marketing mjesecima uvjeravao da je riječ o izuzetnom filmu, možda je ova dodjela Oscara početak faze njegova postavljanja na mjesto koje mu objektivno pripada.

Isto vrijedi za mjuzikl “Jadnici” koji bismo već puno realnije mogli svrstavati u kategoriju gubitnika. Mjuzikl koji je po svemu pretendirao oscarovskoj prašini, a nije osvojio nagradu čak ni za najbolju glazbu (dok u kategoriji najboljeg redatelja nije ni osvojio nominaciju), nego mu je glavno priznanje postalo ono za masku i frizuru, to samo govori ono što su neki od kritičara cijelo vrijeme i tvrdili. Riječ je o raskošnoj, ali umjetnoj produkciji. Istina, nagrađena je i Anne Hathaway za najbolju sporednu žensku ulogu, ali to ne ublažava puno cijeli slučaj.

Dug prema Tarantinu

Na potpuno drukčiji način, iz neke univerzalnije filmske pravde, gubitnik je i Quentin Tarantino. Dobio je drugog Oscara u karijeri, oba za scenarij (prvi put za “Pakleni šund”, sada za “Odbjeglog Djanga”), što nije sporno – Tarantino je vrlo precizan i discipliniran scenarist, dobro strukturira, a njegovi su dijalozi već pobrali slavu. Međutim, Tarantino je možda ponajviše redatelj. Štoviše, on je redatelj koji je vjerojatno više nego ijedan drugi pomaknuo ili, blaže rečeno, obilježio estetiku filma u posljednjih petnaestak godina. A kao redatelj nije ni nominiran. Vrlo neobično i sasvim sigurno ne previše fer. Možda su se glasači ovoga puta povodili stavom koji bih osobno primijenio u ovom slučaju: koliko god “Odbjegli Django” bio dobar, nije baš toliko vrhunski film kao “Pakleni šund”, “Kill Bill” ili “Nemilosrdni gadovi”, pa bolje da ga u budućnosti nagradimo za neki od takvih filmova, a njih će sasvim sigurno biti još.

Tarantinov slučaj najbolje pokazuje koliko nagrada Oscar može imati sistemske "bugove" ako nečija kvaliteta i talent ne budu priznati, odnosno nagrađeni pravodobno: poslije se ta nepravda vuče i povlači dok dotični konačno ne dobije nagradu, a to najčešće onda bude za neki inferiorniji film.

Ironiju oko Tarantina na neki način pokazuje i primjer “njegova” glumca Christopha Waltza koji već drugi put zaredom osvaja Oscara (za sporednu ulogu). Waltz je fenomenalan glumac, ali ne može se pobjeći od dojma da se nagrađivanjem njega kompenziraju i neki dugovi (ili simpatije) prema Tarantinu.

I na kraju – “Argo”. Da nije namiren kao najbolji strani film, rekli bismo da je Hanekeova “Ljubav” zakinuta, ali “Argo” je solidan triler koji objedinjuje razne kvalitete: zanatsku vještinu redatelja Bena Afflecka koji je dobro ispunio zadatosti žanra, vizualizaciju u stilu političkih trilera 1970-ih i, povrh svega, “film o filmu” koji je tretiran kao više od (hollywoodske) samoreferentne fusnote.

Sve u svemu, dodjela koja neće biti povijesna, ali nakon koje Oscar neokaljan ide dalje.