Arhitekturi su me privukle kurije i barokni dvorci u mome rodnom sutlanskom Zagorju

Gradio je kuće pokraj mora od kojih neke postaju pravi spomenici, gradio je crkve, muzeje, javne objekte, vile, stanove… u desetak zemalja na tri kontinenta. On je hrvatski, belgijski, europski, ali i arhitekt koji je ostavio traga u Africi i na Bliskom istoku. Negdje na sredini intervjua, koji radimo u povodu dodijeljene mu nagrade “Viktor Kovačić” za životno djelo, pitamo arhitekta Ivana Prtenjaka: postoji li nešto što ste željeli, a niste imali priliku raditi u svojoj bogatoj karijeri. Odgovor je gotovo pa pjesnički.

– Moj djed, majčin otac, bio je porijeklom Austrijanac. Pred njegovom kućom uz Sutlu (sa slovenske strane) bila je jedna lipa i djed je bio tužan kad je usahnula. Rekao sam mu da zasadi novu. Odgovorio mi je, na slovenskom: “Znaš, Hans, sve ima svoje vrijeme. Kad si mlad, možeš saditi hrastove, kad si u srednjim godinama, možeš saditi lipu, a u mojim godinama ja mogu saditi rajčice i papriku jer ima nade da ću doživjeti njihovu zrelost. Uskoro neću imati vremena za peršin.” Tako ni ja nemam vremena za projekte koje bih htio napraviti – kaže Ivan Prtenjak, uskoro 82-godišnjak. I nastavlja, otkrivajući da ipak ima nešto što je htio da bude izvedeno: – Velika crkva, ali ne kao bazilika sv. Petra u Rimu, nego po površini čak i veća, a da ipak bude intimna, da bude grad. Željka Čorak je u Hrvatskoj likovnoj enciklopediji napisala: “Značajka je njegove arhitekture svjesno kontinuiranje graditeljske tradicije, ali ne prijepisom detalja, nego prepoznavanjem klasiciteta prapozicija, čistoćom volumena i ploha te krajnjom jednostavnosti kojom postiže monumentalni dojam i malenih građevina.”

Mislila je ponajprije na svoj Skočimiš, kuću koju sam za nju projektirao, i na neprežaljenu kapelu svjetla na Šipanu. Od 16 sakralnih objekata, moj najveći i najljepši objekt bila je “Crkva kao Grad” u Lapadu. Riječima Jasne Galjer: “Projekt je koncipiran metodom obrata. Crkva i grad zamijenili su uloge. Grad Dubrovnik dao je identitet crkvi zatvorenim, urbanim prostorom usred anonimne recentne gradnje. Idealni grad trebalo je oživjeti.”

A Tonko Maroević je u predgovoru moje knjige “Arhitekture-Architectures” napisao: “Smjelost i poetičnost projekta sastojala se u utjelovljenju metafore s obzirom na to da obrisi sumarno slijede konture dubrovačkih zidina, dok je unutrašnjost koncipirana kao mali grad u kojem su stilizirano interpretirani strukturalni elementi velikog Grada. Ta duhovita, autorovim iskustvom ovjerena ideja nije realizirana.”

Volite za sebe reći da ste jednom trećinom hrvatski, jednom trećinom europski, jednom trećinom arhitekt Afrike i Bliskog istoka. Studij arhitekture završili ste u Zagrebu. Pohađali ste čuvenu Iblerovu arhitektonsku školu pri Likovnoj akademiji… Što vas je privuklo arhitekturi?

Precizan odgovor glasi: ja sam 3/3 hrvatski arhitekt, 3/3 europski arhitekt i 3/3 arhitekt Afrike i Bliskog istoka. Treba biti kod kuće svugdje gdje se gradi. To znači poistovjetiti se s nekim prostorom, usvojiti jedan ambijent, odrediti se prema njemu, otkrivati sebe boraveći u njemu, biti u arhitekturi u kojoj se osjećaš ugodno i u koju se uvijek želiš vratiti.

Da bi arhitekt mogao osmišljavati prostore u kojima će se korisnik osjećati kao kod kuće, on sam mora biti kod kuće u različitim ambijentima, odrediti svoje projekte prema različitim kulturama i tradicijama. Kad se radi o projektima u dvadeset potpuno različitih regija u pet država na tri kontinenta, i kad se neki projekti rade paralelno, onda je zaista potrebna sposobnost prilagođavanja. Što me privuklo arhitekturi? Rođen sam u sutlanskom Zagorju, u selu Plavić koje je okruženo brojnim arhitektonskim spomenicima. Najbliža mi je bila barokna kurija Poklek u kojoj je živio moj prijatelj Boris Matić. Bio je to moj drugi dom. Biblioteka, klavir, ploče, časopisi… Često sam s ocem išao u barokni dvorac Miljana i u Olimje gdje su na zidovima bile freske kojima sam se divio. No najveći je dojam na mene ostavio Veliki Tabor, naročito galerije s toskanskim stupovima. Zgrada na vrhu brda s padinama na dvije strane djeluje kao dvorac. Osmogodišnja škola u Klanjcu bila je u zgradi velikog hrvatskog arhitekta Otona Ivekovića.

Kao dobar učenik boravio sam tri semestra u Pionirskom gradu koji je za nas sretnike bio zaista “idealan grad”. Tu sam stanovao u kući koju je projektirao Ivo Vitić. Ja, naravno, onda nisam znao da stanujem u Vitiću. Retrospektivno, mislim da mi je to njegovo najbolje djelo, naročito u upotrebi materijala: opeka, kamen, drvo, što se približava najboljim primjerima finske arhitekture. Urbanizam Seissela je jednostavno genijalan, naročito sistem puteva. Bio sam član likovne sekcije i prvi put imao priliku pokazati svoje radove. Boris Matić vodio je radiostanicu, a ja sam bio urednik Pionirskih novina. Naravno da sam nakon toga upisao unutarnju arhitekturu na Školi primijenjene umjetnosti. Tu sam izučio zanat i već sa 17 godina počeo zarađivati crtanjem. Već sam tada s mojim profesorom Radulovićem radio natječaj za jugoslavenski paviljon u Bruxellesu. S 19 godina crtao sam nacrte za kuću Vitarnja u Jelsi na Hvaru za obitelj Gamulin pod strogom kontrolom profesora. Ta kuća pokraj mora i danas stoji. Ne gledajući arhitektonski, nego emotivno, to mi je najdraža kuća.

Kako ste završili baš u Bruxellesu, u najvećem i najvažnijem belgijskom uredu za urbanizam i arhitekturu, zvanom Group Structures?

Eric Hernaut, moj prijatelj i suradnik na projektima obnove najznačajnijih spomenika arhitektonske baštine u Bruxellesu opisao je moje djelovanje ovako. “Moj susret s Ivanom Prtenjakom zbio se prilikom obnove zgrade Prévoyance Sociale u Bruxellesu. On je bio glavni arhitekt na projektu, dok sam ja bio zadužen za povijesnu studiju zdanja. Naša je profesionalna suradnja počela gotovo odmah.

Tko je bio taj neobični arhitekt grubog naglaska, porijeklom iz Hrvatske, koji je sa zanimanjem i naklonošću dočekivao suradnju povjesničara umjetnosti, uvažavao djelo arhitekta iz prošlosti, uspijevao istkati suptilne veze između svog stvaralaštva i povijesne baštine? Gospodin Boseret-Mali, koji je vodio razgovor za posao, pogledao je moje diplome, moje nacrte i projekte koje sam ponio sa sobom, ali me zapravo procijenio po poznavanju arhitekture Zagreba i Beča s početka stoljeća, a naročito po poznavanju djela Josepha Hoffmana i Škole primijenjenih umjetnosti, na kojoj je Boseret završio školovanje. Školovanje u Beču duboko ga je obilježilo, za vrijeme boravka ondje posjetio je Zagreb u okviru studijskog putovanja i tako imao priliku otkriti arhitekturu tog grada.

Neke zgrade koje ste vi projektirali u Bruxellesu danas su gotovo pa znamenitosti, poznati primjeri koje obilaze studenti arhitekture. Ostavili ste svoj trag u ovom gradu. Kad gledate taj grad i njegov razvoj, što vam se čini kao najbolje, a što kao propuštene prilike za Bruxelles? I usporedite, molim vas, ako možete, razvoj jednog Bruxellesa s razvojem jednog Zagreba.

Bruxelles je grad koji sam prihvatio i koji me prihvatio. Pariz u malom, ali u boljem izdanju, bez buke, nereda i šovinizma. Spominjete zgradu Prévoyance Sociale, spomenik kulture prve kategorije. U kojem bi to europskom gradu stranac mogao renovirati i modernizirati jedno takvo arhitektonsko djelo? U kojoj bi to državi jedan stranac bio izabran od ministarstva kulture i predstavljao Bruxelles na Venecijanskom bijenalu? I to natječajni projekt zgrade parlamenta Bruxellesa (ACCF).

U Bruxellesu je osnovano najstarije društvo arhitekata, SCAB (prvo je RIBA u Engleskoj). Osnivač i prvi predsjednik bio je Viktor Horta, najslavniji belgijski arhitekt. Ja sam 1991. primljen u SCAB kao najmlađi član. Iskoristio sam to društvo za tribinu na kojoj sam mogao objašnjavati ne toliko ratnu situaciju nego hrvatsku baštinu koja je bila u opasnosti. Na početku rata u Hrvatskoj ja sam bio jedini Hrvat koji je imao pristup u belgijskim medijima. Na sam dan proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske belgijska je televizija kao poseban prilog u glavnom večernjem dnevniku napravila intervju u mojoj biblioteci u Bruxellesu o arhitektu čija su djela u opasnosti.

Pred fotografijom Dubrovnika pokazivao sam Revelin, Rupe, katedralu… U tom momentu nazvala me iz Zagreba Željka Čorak i govorila o događanjima u Dubrovniku. Bio je to zaista direktan prijenos u kojem sam ja govorio: strašno, užasno… Prije toga samo je u nekoliko rečenica rečeno da je Hrvatska proglasila nezavisnost. Poslao sam odmah kopiju emisije svom prijatelju Žarku Domljanu, prvom predsjedniku Hrvatskog sabora.

Godinu dana nakon što ste se pridružili uredu Group Structures u Bruxellesu, put vas je već odveo u Tunis. Pričajte nam o tome.

U Bruxellesu je bila formirana jedna ekipa političara, investitora, urbanista i arhitekata koja se uputila prema Tunisu da ispita mogućnosti turističke gradnje u mjestima kao što su Sidi Rais, Kelibia, Nabeul, Sousse i Hammamet. Kako sam u birou već dobivao projekte u kojima je kreativnost bila važna, arhitekt Jacques Baseret uklopio me u ekipu kao najmlađeg člana. Imao sam 29 godina. Proučio sam detaljno svu dostupnu literaturu o tuniskoj arhitekturi, a naročito o gradovima i terenima na kojima se programirala izgradnja. Na licu mjesta, naročito pred Tunižanima, pokazao sam se kao ekspert pa mi je povjeren projekt za Kelibiju.

Je li točno da ste “Kuću pokraj mora” skicirali u pijesku odmah pri prvom obilasku lokacije budućeg kompleksa u Kelibiji? Taj je objekt trenutačno u proceduri proglašenja spomenikom kulture sredozemne arhitekture. Od skice u pijesku do spomenika…

“Kuću pokraj mora” crtao sam u pijesku za guvernera provincije u kojoj se nalazi Kelibia, ali po preciznim nacrtima koje sam donio iz Bruxellesa. Shvatio sam da se guverner i njegovi suradnici baš ne snalaze na nacrtima. U tom crtanju pomogla su mi dva guvernerova suradnika koja su nogama u cipelama vukla ravne linije zidova po mojim uputama, a ja sam crtao kupole.

Guverner je tako mogao prošetati po kući. Sve je razumio, osim “križno bačvastog svoda”, i sutradan dao dozvolu za gradnju. Saša Šimpraga i mladi entuzijasti rehabilitacije moderne arhitekture okupljeni oko organizacije “Motel Trogir” pokrenuli su internacionalne akcije da se “Kuća pokraj mora” proglasi zaštićenim spomenikom moderne arhitekture. Za to su dobili podršku u Hrvatskoj, kao i u Maroku i Tunisu. U Hrvatskoj je pokrovitelj tog pothvata Ministarstvo kulture, a uključilo se i Društvo arhitekata Zagreba, Arhitektonski fakultet, HAZU i drugi. A u Maroku i Tunisu postoje slične organizacije. U Maroku je već uspješno zaštićena moderna arhitektura francuskih arhitekata.

U Tunisu je kupola postala element arhitektonske igre koji će se i dalje pojavljivati u vašem djelovanju?

U maketarnici biroa u Bruxellesu presjekao sam ping-pong loptice na dva dijela, a maketist mi je izradio kubuse na koje sam postavljao te kupole. Isto tako presjekli smo cijevi popola i dobili bačvaste svodove. Volumeni s ravnim površinama, volumeni s bačvastim svodom, volumeni s kupolama te prazni volumeni, tj. mediteranski patio u mnogobrojnim različitim kompozicijama osnova su te arhitekture u kojoj je kupola najvažniji element. Kupolu sam kasnije koristio na različite načine kako u novim zdanjima (crkva sv. Mihajla), tako i u adaptacijama postojećih kojima se daje nova funkcija (La Prévoyance Sociale u Bruxellesu). U Dubrovniku je kupola katedrale korištena kao moderator prostora. Oltar je pomaknut ispod nje i time je zenitalno osvijetljen, a prostor je polukružno organiziran oko oltara kao u modernom kazalištu.

Kako je izgledao vaš život dok ste živjeli u Tunisu?

U središtu grada Tunisa, na početku Avenije Habiba Bourguibe, imali smo luksuzni stan u kojem je prostrani dnevni boravak bio korišten za radne sastanke, a dvije sobe za smještaj. U neposrednoj blizini bio je ured našeg suradnika koji je obavljao administrativne poslove.

U samoj Kelibiji imalo smo stan za obitelj voditelja gradilišta. Ja nisam stalno ondje boravio, nego dolazio prema potrebi, naročito u početku svake faze gradnje. No ja sam osim Kelibije radio i druge projekte u Hammametu i Sousseu. Baza mi je bila grad Tunis, odakle sam odlazio na druga mjesta jeftinim tuniskim taksijem, a ponekad i vlakom da osjetim svakodnevni život Tunižana. Nasuprot našeg stana bio je luksuzni hotel Afrika u kojem sam ponekad bio na poslovnim sastancima, tamo sam upoznao princa Alberta, koji je tada bio ekonomski ambasador i nije bilo predviđeno da bude kralj. Nevjerojatan čovjek, pun šarma i optimizma, ljubitelj lijepih žena (polovica belgijskih muškaraca bila je zaljubljena u njegovu princezu Paolu). Kasnije sam upoznao i druge članove obitelji, no to je šipansko-dubrovačka priča. Često sam odlazio u muzej Bardo u kojem je izložena bogata antikna ostavština Tunisa. Taj je muzej, nažalost, nedavno bio poprište terorističkog napada.

Radili ste puno i sakralne arhitekture u i oko Dubrovnika. Koja vam je tu bila misao vodilja, kakvu dinamiku ste tu nastojali postići? Puno ste se igrali različitim vrstama kamena.

Oko Dubrovnika sam sagradio šest crkava koje su bitne za razumijevanje ne samo sakralne arhitekture, nego i cijelog mog opusa. Prvo, “Kapela Svjetla” je prva moderna crkva na dubrovačkom području nakon 200 godina. Nestala je u vihoru primitivizma. Drugo, “Crkva kao Grad”, neprežaljena crkva, moj najbolji, najcjelovitiji i najinventivniji projekt. Nestala u vrtlogu zajedljivih kolega. Treće, Gospa od Zdravlja iznad Rijeke dubrovačke. Bila je, uz crkvu sv. Petra, predstavljena na Venecijanskom bijenalu 1992., a danas je zapuštena. Četvrto, “Crkva u krajoliku” u Gradacu iznad Neuma. Također izložena na Bijenalu u Veneciji 1992., dok je u zemlji još bio rat. Zahvaljujući toj crkvi, Bosna i Hercegovina je prvi put u povijesti sudjelovala na tom bijenalu. Peto, crkva sv. Stjepana. Iz ruševine sam napravio novu crkvu koja sada ponosno stoji na raskršću puteva ispred crkve-tvrđave Sv. Duh. Šesto, “Kapela Svjetla II.”, integralni je dio renesansnog ljetnikovca Ghetaldi koji sam obnovio. Ona je nasljednica “Kapele Svjetla I.” koja je nestala kao mučenica franjevačkih sektaša.

Što se promijenilo u arhitekturi od doba kad ste vi u nju uronili? Što te neke promjene govore o širim promjenama u društvu?

Meni se kao arhitektu nije promijenilo ništa. Ja ne želim da moja arhitektura odražava svoje vrijeme, nego da odražava najbolje u tom vremenu. A najbolje u vremenu u kulturi Zapada nije se puno promijenilo, još manje u kulturama Afrike i Azije. Samo što je taj put danas popločen teškim preprekama. No kao povjesničar umjetnosti koji je uronjen u svoje vrijeme mogu reći da se promijenilo sve. Ne bih želio pokvariti ovaj moment kada su mi moji mlađi kolege, darujući mi nagradu Kovačić, iskazali veliko poštovanje.