Dramski ansambl HNK Split u subotu će premijerno izvesti kolaž priča Edgara Allana Poea pod nazivom "Slučaj Mademoiselle Dupin" koji na scenu postavlja redateljica Natalija Manojlović Varga.
S Ivanom Vuković potpisuje i dramatizaciju tog djela. Probe za novu dramsku predstavu – koja bi prema planovima, a oni su gotovo do zadnjeg trenutka podložni promjenama, trebala trajati nešto manje od dva sata – u punom su jeku. Nataliju Manojlović Vargu, koja posljednjih godina živi u Ljubljani i ponajviše surađuje sa slovenskim kazalištem, susreli smo između proba.
Kako je uopće došlo do ideje da Edgara Allana Poea radite u splitskom teatru, u kojem će vam "Slučaj Mademoiselle Dupin" biti redateljski debi?
Pozvao me ravnatelj Drame HNK Split Ivan Plazibat, s kojim sam puno surađivala u predstavama u kojima sam bila angažirana za scenski pokret. Jako cijenim ono što stvara, i već u prvom razgovoru oduševio me njegov program i način rada. Izabrala sam Poea ne samo zato što je to lektirski naslov nego i stoga što mi je u kazališnom smislu nekako blizak. Puno je mraka, crnila, mistike, skrivenih misli. Uključila se Ivana Vuković, počele smo zajednički istraživati. Volimo zaključivati, baš volimo dedukciju.
Napravili ste kolaž od tri priče. Na čemu je naglasak?
Na dramatizaciji dviju iz serije detektivskih priča, "Umorstva u Rue de Morgue" i "Ukradeno pismo" te na motivima iz kratke priče "Crni mačak". Dvostruko umorstvo u Parizu, preciznije u ulici Morgue, tema je gotovo toliko beskrajno zanimljiva koliko i kakav aktualni lokalni misterij koji novinske naslove čini vidljivijima dulje od jednog tjedna. A kada pariško dvostruko ubojstvo potpisuje Edgar Allan Poe, nema sumnje da mu ne nedostaje tame i groze. Upoznala sam Poea kao promotora metode objektivnog opažanja. I to je bio onaj "klik" kad smo odlučili raditi predstavu s tri priče. Njegov opus gotovo je nezamisliv bez zloslutnih znakova, crnih misli ili ubojstava iz sumanutih motiva. Dok brutalni pariški zločin postaje za policijske snage nerazmrsiva tajna, u istragu se uključuje Auguste Dupin. On će, davno prije Sherlocka Holmesa, svojim nevjerojatnim sposobnostima analitičkog promišljanja razmrsiti splet detalja i raskrinkati počinitelja. Likom detektiva Augusta Dupina, za potrebe predstave povjerenog njegovoj sestri, mademoiselle Dupin, Poe rastvara paralelnu liniju priče, kojom krvoločnost zločina ostaje gotovo zasjenjena. Čini mi se da misterioznost i crnilo koje vežemo uz autorovo ime i opus nisu jedino što nam on nudi. Mislim da on taj jezik, tu tajnovitost, emotivni doživljaj koji izaziva njegov svijet koristi da prokaže nešto važnije i zanimljivije. Najviše se to sabire u liku Augustea Dupina, glavnog junaka iz tri njegove priče koje smo Ivana i ja dramatizirale. Iza svakog misterija, svake naoko nadnaravne sile, stoji racionalno objašnjenje koje nas vraća na ljudsku motivaciju i postupke, na emotivni doživljaj. I danas nas neke mikrosenzacije i misteriji crne kronike zanimaju više nego znanstveni članak.
Ove priče Edgara Allana Poea povezuje detektiv Auguste Dupin. Zanimljivo je da ga utjelovljuje žena, splitska glumica Ana Marija Veselčić koja je u ulogu "uletjela" nakon što je na jednoj od proba Petra Kovačić Botić ozlijedila nogu. Kako se Ana Marija snašla u naslovnoj ulozi i tko još glumi u predstavi?
Da, nažalost, Petra se ozlijedila i premda su potpuno različite i karakterom i likom, Ana Marija Veselčić vrlo je brzo i uspješno ušla u tu ulogu. Moram istaknuti da je cijeli ansambl odličan, a u predstavi glume i Donat Zeko, Marjan Nejašmić Banić, Tajana Jovanović, Anastasija Jankovska, Luka Čerjan, Pere Eranović i Nikša Arčanin.
Edgar Allan Poe je, napominjete, pisac mistike, groze, mraka. Budući da ste prije režije diplomirali i psihologiju, uklapa li se to na neki način u to vaše zanimanje?
Na neki način vjerojatno da. Volim istraživati i njegovi su tekstovi prilika da ugnijezdim i neku svoju priču. Da, ima tu psihologije... Poe je s likom detektiva plasirao takve priče koje su i nakon trideset godina vrlo aktualne, a neki njegovi postulati rješavanja misterioznih slučajeva i danas primjenjivi. Tijekom procesa stvaranja predstave raskrinkavala sam još neke tajne.
Osmislili ste koreografije za niz vrlo uspješnih i popularnih predstava. Osim što imate diplome studija psihologije i režije, završili ste školu za suvremeni ples. Kako to da niste išli na balet?
Uh, zanimljivo pitanje. Rodila sam se u Osijeku, pohađala sam Glazbenu školu, u kojoj je bio i Odsjek za ples. Baletne škole nije bilo u državnom obrazovnom sustavu. Kako sam se školovala za suvremeni ples, kad sam došla u Zagreb, nisam baš bila pripremljena za klasični balet, koji ima zadanije forme i pokrete, šire razumijevanje za kazališnu umjetnost, a ne samo disciplinu. Obožavam balet i pokretom iskazati puno dramskog.
Možemo li u predstavi "Slučaj Mademoiselle Dupin" očekivati puno scenskih pokreta?
Apsolutno. Angažirala sam za ovaj kazališni komad odličnu koreografkinju iz Ljubljane, Vasiliju Fišer, u koju imam puno povjerenje. Školovala se u Austriji, dobitnica je niza priznanja i nagrada, a ujedno potpisuje i scenografiju, koja mi se iznimno sviđa. Scena je zanimljiva, a pogođeni su i kostimi. Baš su nekako poeovski, nestvarni. Moram naglasiti da je jedan od članova autorskog tima i skladatelj Goran Tudor, Splićanin s kojim godinama uspješno surađujem. Jako sam zadovoljna i plakatom za ovu predstavu koji je izradio Studio Kazinoti – Komenda. Inače, volim predstave u kojima ne moram decidirano odlučivati između dramskog ili plesnog izričaja, jer granica pokreta plesa je granica između teksta i tijela. Obično radim tako da neke ideje umjesto tekstom nastojim izraziti pokretom. Ovdje sam kroz tekst tražila pukotine za nešto novo. Jako lijepo sam surađivala s ansamblom, nekako smo zajednički disali i osjećali. Ovo je moj redateljski debi u Splitu, međutim moram podsjetiti da sam prije desetak godina radila zahtjevnu koreografiju za Wagnerovu operu "Ukleti Holandez" koja se izvodila na Splitskom ljetu. U tom megaspektaklu doslovce sam "ostavila zglobove", radila sam četrnaest sati dnevno. Doista je bilo naporno i tu sam skužila da ne mogu zauvijek imati dvadeset i pet godina.
Što nakon Splita, kakvi su vam planovi?
Imam dogovoren rad na zajedničkom projektu, predstavi Plesnog teatra iz Ljubljane i HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke koja je već postavljena u Ljubljani, međutim adaptacija u Rijeci bit će nešto potpuno drugo. Potom idem u Zagreb, radit ću projekt u Teatru &TD, a povremeno odlazim i u Osijek. Radim na Akademiji, s malom grupom studenata istražujem što je to koreodrama.