Austrijski katolik koji je odbio Hitlera divljački je mučen i ubijen: Vatikan ga je proglasio blaženim, a Terrence Malick mu posvetio impresivan film “Skriveni život”

Terrence Malick jedan je od najosebujnijih filmaša današnjice, istaknut osobitim izričajem i u režiji i u scenariju. Filmovi u kojima potpisuje oboje tipičan su primjer novog Hollywooda, novog autorstva koje je taj pokret donio. Doista, Malickove filmove može se najlakše svesti pod epitet “autorski”, no to bi bilo upravo banaliziranje njegova djela koje je redovito, sa svakim filmom, posebno, njegovo osobno. Malick je i visokoškolovan filmaš koji je obrazovanje stjecao na Harvardu te Oxfordu, no vjerojatno i ne samo zbog toga riječ je o osobi širokih pogleda, filmašu koji se bez problema može pozabaviti bilo kojom temom i kroz nju provući osnovne ideje svoje umjetnosti, a to su priroda, sukob razuma i instinkta, odnosno unutrašnje nadilaženje ograničenja koje svatko nosi kao osoba. Malickov posljednji film, “Skriveni život” koji upravo igra u hrvatskim kinima, baš je takvo djelo, klasični Malick koji udovoljava svim kriterijima koje je sam sebi postavio. To je i još jedan film o Drugom svjetskom ratu kroz usku prizmu pojedinca koji mora odlučiti kao kakva će osoba izaći iz rata, odnosno kao kakvu će ga osobu pamtiti ako u njemu nestane. Tema je “Skrivenog života” prigovor savjesti, odnosno slučaj Franza Jägerstättera, austrijskog katolika koji odlučuje ne prihvatiti uniformu Wehrmachta zbog prijezira prema nacizmu i Hitleru unatoč prijeziru većeg dijela male zajednice, St. Radegunda u Gornjoj Austriji, čime po automatizmu u opasnost dovodi i vlastitu obitelj. No, Jägerstätter, kojega sjajno tumači njemački glumac August Diehl, razmišlja drukčije. On je svjestan, odnosno vjeruje kako će takva Njemačka izgubiti rat te će svatko ionako doći u situaciju da se kaje ili barem preispituje sam sebe. Ako uopće sve i prežive.

Danas je prigovor savjesti nešto što nije neobično, čak i u našem društvu čiji dobar dio još uvijek gaji sjećanja na prošli rat, sve manje je to nešto zbog čega je netko izvrgnut prijeziru. U Trećem Reichu imati prigovor savjesti, odnosno izraziti ga, bilo je opasno, u većini slučajeva i fatalno. Jägerstätter je mogao poslušati savjete, ići linijom manjeg otpora, pa prihvatiti uniformu i pušku, no njome ne ugroziti nikoga. Ipak, on je odabrao ne prihvatiti da bude dijelom Hitlerova ratna stroja na bilo kakav način, za njega je već to prekršaj, a malo je vjerojatno da u nekom trenutku neće doći u situaciju upotrijebiti povjereno mu oružje za ono za što je i napravljena. On u svojoj dvojbi traži savjet i u Crkvi čiji predstavnici ne znaju točno što bi ne samo s njegovom dubiozom već i općenito u tim vremenima kada je Crkva jednostavno bila smetnja, a traži podršku i od obitelji, odnosno supruge Fani koju glumi austrijska glumica Valerie Pachner. I tu se pojavljuje stvarni glavni lik Malickova filma, a to je lojalnost, odnosno ljubav koja između dvoje ljudi ne jenjava do kraja usprkos opasnosti koja smrtonosno prijeti. U gotovo tri sata filma Malick na svoj osebujan i uvjerljiv način prikazuje ogromnu dvojbu čovjeka koji je svjestan kakve posljedice mogu imati njegovi postupci pa se lomi između izdaje vlastitog uvjerenja i prividne sigurnosti za one koji ostaju iza njega ako ta uvjerenja ipak izda. No “Skriveni život” pokazuje koliko može koštati ustrajnost na vlastitim uvjerenjima te odbijanje prilika koje mu represivni sustav ipak daje, ona suca Leubena kojega tumači danas pokojni Bruno Ganz. Jer glavni junak pobjeđuje, no toj pobjedi ne može i svjedočiti. Sjajno je još jednom vidjeti kako Malick suprotstavlja svu ljepotu prirode gdje se prekrasni kadrovi obronaka austrijskih Alpi sužavaju na izmučena čovjeka kojega odjednom okruži zlo u liku lokalnih Gestapovih agenata i doušnika. Zlo u općoj fascinantnoj ljepoti nešto je čime Terrence Malick barata uvijek vješto pa je tako i ovaj put. Tome svojem već klasičnom pristupu dodao je mučne scene iz berlinskog zatvora gdje je Franz Jägerstätter ležao. I one su jednostavno majstorski režirane, uvjerljive puno više od pukog dokumentarizma, bolne, na trenutke i katartične.

Mučenik pa blaženik

Prizori mučenja zatvorenika kao i Jägerstättera samoga iznimne su, rijetko je to viđen spektakl psihološkog i fizičkog nasilja. Šokantne tim više jer taj dio povijesti nacističkog Trećeg Reicha, iako poznat, nije pretjerano publiciran, a pogotovo ne na ovako drastičan način. Film je, dakako, snimljen po istinitom liku i istinitom događaju iako je nama puno poznatiji jedan drugi sličan slučaj. A to je onaj Augusta Landmessera. Znamenita je i dan-danas gotovo nestvarna fotografija na kojoj masa radnika brodogradilišta pozdravlja nacističkim pozdravom porinuće bojnog broda. Svi, osim jednog čovjeka za kojega Irene Landmesser tvrdi da je upravo njezin otac, August. Slično kao i Jägerstätter, i Landmesser je imao savjest čiji se prigovor očitovao i u vezi sa Židovkom pa je tako završio u kaznenom bataljunu gdje je zarobljen ni od koga drugoga nego Titovih partizana. I od njih strijeljan, možda i zbog pukog međusobnog nerazumijevanja, odnosno neznanja njemačkog ili hrvatskog jezika. Landmesser je jedan od ljudi duboko urezanih u povijest Drugog svjetskog rata tom nevjerojatnom fotografijom. Franzu Jägerstätteru priznanje je za svoju odluku dala Katolička crkva proglasivši ga mučenikom da bi ga papa Benedikt XVI. 2007. godine proglasio i blaženim. Očito s punim pravom, jer kada govorimo o prilikama koje je austrijski blaženik imao s novom vlašću Trećeg Reicha, one se ne odnose samo na njegovo sudjelovanje ili nesudjelovanje u Wehrmachtu. Jägerstätteru je nova nacistička vlast nakon Anschlussa nudila i mjesto gradonačelnika njegova Sankt Radegunda što je ovaj odbio jer ionako je prije toga glasao protiv pripojenja Austrije Trećem Reichu. Bio je jedini u mjestu, no lokalne su vlasti to zataškale i proglasile jednoglasnu podršku činu koji će Austriju uvući u rat.

No, novačenje i mobilizaciju ipak nije mogao izbjeći pa je i završio vojničku obuku u vojarni u Ennsu odbijajući ipak dati Hitleru zakletvu, no zbog procjene da je Reichu koristan kao farmer, dopušteno mu je da se vrati kući, a on tada počinje službovati u lokalnoj službi te mu je vojna služba odgađana četiri puta. Ipak, 1943. godine kada je već vidljivo da se po Reich rat neće završiti na očekivani način, ipak je mobiliziran. No, on u garnizonu u Ennsu ulaže prigovor savjesti. I to je za naciste i više nego dovoljan razlog da ga se stavi najprije u zatvor u Linzu, a onda u Berlin-Tegel. U zatvoru ga posjećuje i svećenik iz njegova sela koji ga pokušava nagovoriti da prihvati službu, no bez uspjeha. Pogotovo nakon vijesti da je nekoliko mjeseci prije zbog odbijanja da položi zakletvu Hitleru pogubljen Franz Reinisch. Taj austrijski svećenik bio je dijelom Schoenstattskog pokreta te je izražavao otvoreno neslaganje s nacističkom ideologijom smatrajući kako kršćanski nauk i Katolička crkva nikako ne mogu surađivati s takvim režimom. I to se nije libio izražavati u propovijedima na misama. Savršeno je jasno kako je postao metom Gestapa pa mu je držanje propovijedi zabranjeno da bi onda rujna 1941. konačno bio mobiliziran, ali odbio dati zakletvu pa je zbog toga suđen, za suđenja ponižavan, odbijane su mu ispovijedi, a onda i osuđen na smrt giljotinom, nakon čega su mu ostaci kremirani. Začetnik je Schoenstattskog pokreta, otac Joseph Kentennich u to je doba ležao u koncentracijskom logoru Dachau pa je i to bila dodatna motivacija svećeniku na svoju žrtvu. Slično, taj nesebičan Reinischev čin dodatno je motivirao Jägerstättera da ustraje i dovede se do završetka slična svećenikovu. Tako je i bilo. Optužen za podrivanje vojnog morala austrijski je katolički blaženik osuđen na smrt pred vojnim sudom u Berlin-Charlottenburgu 6. srpnja 1943. godine. Isto kao i Reinisch i on je giljotiniran, 9. kolovoza iste godine. Kao uspomena na njegovu žrtvu na zgradi najvišeg vojnog suda pred kojim je suđen, Reichskriegsgerichta, stoji spomen-ploča, a njegov je pepeo 1946. godine pohranjen na groblju u Sankt Radegundu. Ono što je pogotovo zanimljivo jest da je Jägerstätter i nakon rata prezren od svojih zemljaka. Za njih pravi su heroji oni koji su poginuli s puškom u ruci, a ne on pa mu je tako brisano i ime sa spomenika poginulima.

Spomen-dom u kući

No, otac Joseph Karobath, isti onaj koji mu je dao službu zbog koje je mogao odgoditi mobilizaciju pa ga i posjetio u zatvoru to nije dopuštao, ime mu je upisano, a kosti pokopane na mjesnom groblju, zatvorski je kapelan znao gdje su pokopane pa ih je natrag donijela jedna časna sestra. Ima navoda i kako Fani, Franzova supruga koja je doživjela 100 godina i umrla 2013., nije mogla ostvariti mirovinu. No s vremenom se stav promijenio, a mještani uvidjeli kolika je zapravo bila žrtva njihova zemljaka koji se usprotivio jednom drugom Austrijancu, iz obližnjeg Linza, Adolfu Hitleru. U njegovoj je kući otvoren i spomen-dom gdje su izložene fotografije, a tamo su i molitvenik te krunica, kao i motociklistička kaciga. Jagerstatter je u mladosti bio poznat kao nemirna duša kojoj nije bilo strano uletjeti u kakvu čarku, a bio je poznat i po svojem motociklu. No, dalje od St. Radegunda malo se znalo o jednom od malog broja ljudi koji su se usudili Hitlerovoj armadi uložiti prigovor savjesti. Bilo je tako sve do 60-ih godina, odnosno 1964. godine kada je američki sociolog Gordon Zahn objavio knjigu “In Solitary Witness: The Life and Death of Franz Jägerstätter”. Zanimljivo, isti je autor prije bio napisao knjigu “German Catholics and Hitler’s Wars” u kojoj dokazuje kako su njemački katolički svećenici igrali i drugu ulogu – uvjeravali Nijemce kako je odlazak u rat sveta dužnost. Tko je bio u pravu, ubrzo je postalo vidljivo. Smrtnu kaznu dokinuo mu je Landgericht Berlin 7. svibnja 1997. a papa Benedikt XIV. proglasio ga je blaženim 26. listopada 2007. u novoj katedrali u Linzu. Njegova je svetkovina na dan njegova krštenja, 21. svibnja.