Kada je krajem prošle godine David Jason objavio autobiografiju Moj život, knjiga tjednima nije silazila s britanskih top-ljestvica najprodavanijih knjiga.
Ništa čudno. David Jason kojeg smo zavoljeli kao Del Boya iz Mućki jedan je od najprepoznatljivijih i najomiljenijih britanskih glumaca, a njegova životna priča nalik je onim filmskim pričama sa sretnim završecima: od odrastanja u ratnoj i poslijeratnoj oskudici, preko naporna probijanja u potjeri za snovima, privatnih i profesionalnih lomova i uspona do jednoglasna prihvaćanja od strane publike i kritike.
David Jason rođen je kao David White u radničkoj obitelji u Londonu 1940. godine. Komičarski talent počeo je pokazivati već u školskim danima kad mu je, kao dječaku sitne građe, humor postao obrana od školskih nasilnika.
Sama škola, doduše, nije mu bila visoko na listi prioriteta pa je usmjeren u zanat električara, čest izbor koji se nudio dječacima iz njegova okruženja.
Ključan trenutak njegova života bio je kad ga je direktor škole natjerao da glumi u jednoj školskoj predstavi, što je dječak isprva s gnušanjem odbio. Pristao je zbog toga što nije imao izbora, a dodatan argument bio je broj djevojaka s kojima se, zahvaljujući radu na predstavi, imao prilike intenzivno družiti. Predstava je postigla priličan uspjeh, a igrom slučaja gledali su je i članovi lokalnog amaterskog kazališta, koji su ga pozvali da im se pridruži.
Što je najvažnije, Jason je postao zaražen svjetlima pozornice i pljeskom gledatelja. Odustajanje od posla električara nije si još mogao priuštiti, baš kao što nije mogao ni sanjati o studiju glumu, pogotovo jer su roditelji financirali još jednog studenta glume – njegova starijeg brata.
Mladi glumac svejedno nije odustajao, a u svojim dvadesetima posvetio se u potpunosti glumi nadajući se da će dobiti profesionalni angažman. Uz pomoć brata dobio je i prvu pravu ulogu u profesionalnom kazalištu. Unatoč stalnom glumačkom angažmanu, u tom razdoblju razočaranja su bila konstanta njegove karijere; poput onoga kad ga kolege Eric Idle, Michael Palin i Terry Jones, s kojima je glumio u BBC-jevoj izvorno dječjoj seriji Do Not Adjust Our Seat, unatoč neospornom talentu, nisu pozvali da s njima sudjeluje u Letećem cirkusu Montyja Pythona.
“Osjećao sam se kao član rock-grupe koja se raspala, a zatim ponovno nastupila ali bez mene”, priznao je u jednom intervjuu. Odluka njegovih kolega bila je, izgleda, dijelom i klasno motivirana. Idle, Palin i Jones bili su djeca dobrostojećih obitelji s diplomama prestižnih fakulteta, a Jason dijete siromašne radničke obitelji, bez visokoškolskog obrazovanja, tjeran samo vlastitom strašću.
Za dlaku mu je izmaknula i uloga u iznimno popularnom humorističnom serijalu Dad’s Army. U drugoj polovici sedamdesetih stvari su se ponovno počele mijenjati u njegovu korist. Pravi proboj dogodio se početkom osamdesetih kad je pozvan na audiciju za novu BBC-jevu seriju o dva brata i njihovu starom djedu, koji žive na visokom katu stambenog kompleksa u jugoistočnom Londonu. Uloga starijeg brata oduševila je Jasona. “Del Boy je bio urnebesno britanski, neodoljivi momak u procesu stvaranja. Nalik svim ljudima koje sam susretao kao električar. Znao sam odakle je došao”, ustvrdio je.
Producenti nisu bili tako sigurni, uvjereni da je Jason predodređen za uloge gubitnika. “Autor serije John Sullivan smatrao je da je Derek Trotter nešto sasvim suprotno, optimističan lik – dobitnik. Nije da je Del Boy ikad doista nešto dobio: uglavnom se uvijek ispostavilo da je dobio stvari koje je ustvari izgubio. Ali po mentalitetu je bio dobitnik, a John mene nije mogao zamisliti u toj ulozi”, zapisao je u svojoj autobiografiji.
Sasvim sigurno nije pomoglo ni to što je uloga bila predodređena za drugog glumca, no Jason je ipak dobio svoju ulogu života. Zanimljivo, na prve dvije sezone serije gledatelji nisu najbolje reagirali, a opcija skidanja serije s malih ekrana nije bila isključena. “No tada je nastupio štrajk – i to posve u našu korist. U strpnju 1983. štrajk tehničara na BBC-ju doveo je do toga da su neke emisije ukinute te je stvorio goleme rupe u rasporedu. BBC je morao prikazivati reprize kako bi popunio prazninu. I tako je druga sezona Mućki veoma rano bila reprizirana”, zapisao je u autobiografiji.
Ostalo je, kako se kaže, povijest. Serija o gubitnicima koji uvijek iznova ustaju u velikom istraživanju 2004. proglašena je najboljom britanskom humorističnom serijom svih vremena, a njezin status potvrđen je i brojnim nagradama. Posljednju epizodu specijala emitiranog za Božić 1996., u kojoj Trotterovi napokon postanu milijunaši, u Velikoj Britaniji gledalo je rekordnih 24,3 milijuna gledatelja.
Mućke su izvršile i golem utjecaj na pop-kulturu, a razlog uspjeha serije, suglasni su kritičari, osim kritike Britanije i Margaret Thatcher iz vizure onih s dna društvene ljestvice, bila je i Jasonova gluma, pomno balansiranje između drame i humora, koje nikad nije zapadalo u grotesku.
I izvan prostora Velike Britanije serija uživa kultan status, a na našim prostorima taj je status usporediv sa statusom Alana Forda. Nakon Mućki David Jason je mogao birati, a publiku je nastavio oduševljavati ulogama u Dražesnim pupoljcima svibanjskim, seriji o idiličnoj obitelji koja živi na selu, s mladom Catherine Zeta-Jones u jednoj od uloga.
Uspješno je glumio i u drugim žanrovima kao što je Frostov pristup, na čijem je snimanju upoznao i svoju drugu suprugu, s kojom je 2001., u svojoj 61. godini, dobio i prvo dijete. Četiri godine kasnije (2005.) uslijedila je počasna viteška titula britanske kraljice za doprinos glumi i komediji, odluka koja je razgalila njegove sunarodnjake, a brojni mediji uz puno simpatije naklonili su se Jasonovom talentu različitim varijacijama naslova, npr. Od Peckhama do palače: ustanite, Sir Del Boy.
PROČITAJTE ODLOMAK IZ AUTOBIOGRAFIJE DAVIDA JASONA:
Kako sam dobio ulogu Del Boya