Je li autobiografska književnost postala središnji trend suvremene zapadne, ali i ne samo zapadne književnosti? Prema mišljenju mnogih povjesničara književnosti i pisaca, odgovor je potvrdan. Jedan je od glavnih argumenata za takvu tvrdnju relativno svjež svjetski uspjeh norveškog pisca Karla Ovea Knausgarda i njegova šestotomnog romana od čak 3500 stranica “Moja borba” koji je prvo postao hit u Norveškoj, a onda se poput nezaustavljivog požara nošenog burom proširio svijetom.
Duga tradicija
Knausgard je dobitnu formulu nastavio objavljivanjem četiri kraća romana, prateći tijek godišnjih doba u kojima također minuciozno i lucidno, ali i krajnje otvoreno i indiskretno raščlanjuje vlastitu obitelj, kako užu tako i širu, ali ne štedeći ni sebe. Iako se oko njegovih literarnih postupaka izrazito i oštro polemiziralo, i to ne samo u Norveškoj gdje žive njegovi rođaci, Knausgardov položaj među važnim piscima današnjice nikako nije ugrožen. Dapače. Povjesničari književnosti ističu doduše da autobiografsko pisanje ima dugu tradiciju koju su krajem prošlog stoljeća promicali napose američki pisci poput Jonathana Franzena, koji je postao jedan od najčitanijih i najutjecajnijih svjetskih pisaca i predvodnika takozvane “nove iskrenosti”. A još dosta prije utjecajnog Franzena, sličnim se literarnim postupkom koristila i Marguerite Duras sa svim svojim pratiteljima i epigonima.
Mnogo sljedbenika autobiografska književnost u drugoj polovici prošlog stoljeća dobila je i u Hrvatskoj, zahvaljujući prije svega jakim i karizmatičnim autoricama i to Ireni Vrkljan, Slavenki Drakulić i Vesni Krmpotić. Njihove autobiografske knjige bile su veliki hitovi koji su probijali hrvatske granice i afirmirali i žensko pismo i umjetnički utemeljenu autobiografsku prozu. Poslije su se autobiografskim proznim zapisima dokazivali i prozni prvaci poput iskusnih majstora pripovijedanja Pavla Pavličića i Gorana Tribusona, ali i Julijana Matanović, Vesna Parun, Ratko Cvetnić i Alenka Mirković svojim potresnim i iskrenim ratnim pismom, a u novije vrijeme i prodorna i polemična Mani Gotovac, britki i uvijek provokativni Igor Mandić, ali i jedan od najautentičnijih i najhrabrijih suvremenih dramatičara Mate Matišić, čiji su “Ljudi od voska” izazvali mnogo različitih reakcija i otvorili brojne teme o (su)odnosu i suživotu literature i života, privatne i javne sfere, obiteljskih tajni i društvenih tabua. Brojne literarne nagrade u Hrvatskoj, ali i u regiji, zasluženo je osvojio svojim dubokim obiteljskim romanom “Doba mjedi” i plodni hrvatski dramatičar i esejist Slobodan Šnajder, a međunarodnu zavidnu percepciju autobiografskim i intimističkim pristupom literaturi izborila je i prerano preminula autorica Daša Drndić čiji je roman “Leica format”, o njenoj riječkoj etapi života, upravo dramatiziran u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca.
Zahvaljujući upravo tom trendu koji se širi svijetom, tema autobiografske književnosti bit će i središnja tema uglednog festivala Vilenica koji se u rujnu održava u susjednoj nam Sloveniji, a na kojem će od hrvatskih pisaca sudjelovati odlična autorica Ivana Šojat. Susjedi su glavnu temu svog najprestižnijeg međunarodnog festivala šarmantno nazvali “Ego in fabula”, pa će okupljeni pisci različitih generacija i žanrova raspravljati o tome je li autobiografska književnost pokazatelj poslovične autorske narcisoidnosti ili možda odgovor na posvemašnju tehnološku uvjetovanu sveprisutnost i totalnu dostupnost iz najintimnijih trenutaka iz ljudskoga života.
Ego in fabula
Dobitnik nagrade Vilenica, koju neki zovu i Mali Nobel, a dodjeljuje se upravo u špilji Vilenica u Sloveniji, ove je godine Dragan Velikić. Taj srpski, ali i pulski prozaik (u Puli je proveo veći dio mladosti), u svojim romanima također ne bježi od autobiografskog diskursa. Diskursa koji se sviđa i čitateljima, a očito i struci i koji ide korak uz korak s ovim vremenom koje, čini se, ipak žudi za herojima, ali i izgubljenim kriterijima i idealima, ali i gaji kult običnosti i običnog čovjeka.