Dulje vrijeme redatelj Božidar Violić (Split, 1931. godine) bavi se dramama Mate Matišića. Sada režira “Ženu bez tijela” u ZeKaeMu.
– Moja je želja bila raditi cijelu njegovu Posmrtnu trilogiju. No, u Zagrebu su odigrani samo “Sinovi umiru prvi” koje sam radio u Gavelli. “Žena bez tijela” odigrana je u privatnoj produkciji u Varaždinu što se nije moglo održati. “Ničiji sin” odigran je u Rijeci u režiji Vinka Brešana. U Heidelbergu su na festivalu prikazivani komadi iz zemalja istočnog bloka. Tamo je “Žena bez tijela” nagrađena. Možda je još na programu Državnog kazališta u Istanbulu. Njezina premijera bit će u Litvi 8. studenoga, gdje su preveli cijelu Trilogiju. Ima u kazalištima neki otpor prema Matišiću. Radio sam 1996. “Anđele Babilona” koji su igrali dva puta. Pa su skinuti. “Anđeli Babilona” su satirična komedija o korupciji i vladarskoj samovolji. Sadašnji laburist Vukšić napisao je strašnu kritiku o toj predstavi nazvavši je najlošijom predstavom u posljednjih deset godina – prisjeća se Violić.
Lijepljenje etikete PTSP-a
– Zašto taj komad više nije igrao u Hrvatskoj? Ma zato što je dotaknuo neugodnu temu. Matišić 96’ piše protiv korupcije, a nije imao pojma što će se dogoditi. Ali je osjetio. Na filmu piše scenarije koji dobivaju nagrade. Sve što napiše se snimi. Nagrađivan je i za glazbu, a dramatičar je po nukleusu. U njegovim komadima je uvijek apriorno drama. “Posmrtna trilogija” djelo je o braniteljima samoubojicama i naravno da se to onda čita plošno politički – uvjeren je Violić. A kako komentira tvrdnje da je Matišić u “Ženi bez tijela” dosegao vrhunac negativnog pisanja o braniteljima?
– To nije istina. On piše o tragediji branitelja. Mnogi su se branitelji ubili. Na to se nalijepi etiketa PTSP. Čovjek je bolestan, ali od čega? Od savjesti. Od prizora u kojima je bio. Uvijek postoje krvoločni pojedinci, ali u Matišićevim komadima i generalno među braniteljima ne znam bi li se na prste jedne ili dvije ruke moglo otkriti ljude koji su zlikovci. Granica između samoobrane i napada prestaje u određenim situacijama. Netko reagira živo u obrani pa počini zločin veći od ovoga koji ga napada. Uopće, kojim mjerilima mjeriti zločin? Ovo je duboka drama savjesti koja bi nam morala služiti na čast – misli Violić.
U drami je i ženski lik dvostruke žrtve. Prvo je siluju u ratu, jer joj je suprug krvoločni četnik koji je silovao djevojčicu od 12 godina. A nakon rata bavi se prostitucijom. Postoje li tu konture grčke drame?
– Točno pogađate. To kod Mate nije posljedica školovanja nego instinkta. Njegova veza s grčkom dramom je u tome da su sve njegove drame obiteljske u nukleusu. Grčka tragedija je obiteljska tragedija. Najveće tragedije idu dotle da sin spava s majkom, da je sin ubio oca. Uvijek je tu srodstvo.
To je to što taj teatar izdiže iznad naših društveno-ideoloških predznaka. On ide u nešto što je iskonski duboko u čovjeku. U tragedijama se događaju nevjerojatne stvari koje prepoznajemo kao istinu. To nas uzbuđuje. Što bi se mene trebalo ticati što netko spava s vlastitom majkom. To bi mi se moglo gaditi. Ali ja to doživljavam kao tragediju. To je umjetnost tragedije koja nas tjera da skidamo banalne društvene predznake – kaže Violić kojem je zanimljiv lik zapovjednika koji se boji da zbog savjesti kolege ne bude optužen cijeli odred.
Nepravda života
– Ti ljudi se ne osjećaju krivima, ali to nije pomanjkanje morala nego nepravda života. Žena koju su silovali može postati krunski svjedok zločina i onda će svi reći da su to ti Hrvati koji govore da su Srbi agresori. A da Srbi nisu bili agresori, trećina tih Hrvata mogla je ići u svećenike... Išli su braniti svoje žene od silovanja, a onda su silovali kada su bili izazvani. Zapovjednik veli, neću ići u Haag, nisam samo ja ubijao. Svatko je odgovoran na svoj način. Mi koji nismo ratovali nismo nikada pomislili da bi to bila krivnja. Na prvoj probi je ansambl rekao da je sada došao trenutak da se to što se događalo sagleda iz naše perspektive. Da sami stavimo ogledalo pred sebe i vidjet ćemo što je taj užas od nas učinio pa da se oni koji su bili ponajbolji sada ubijaju.
Njima treba odati posebnu počast. Oni su pravi junaci rata. Oni koji ga nisu po savjesti mogli izdržati. Po svojoj ljudskoj duši i osjećajima. Nisu mogli izdržati sebe kada je užas prestao jer su se sebi pojavljivali kao duhovi u Shakespearovim dramama, a to je nepodnošljivo. Oni su ubili toga duha koji ih je optuživao. A nema ništa gore od samooptužbe. Tu je početak i kraj morala.