Gotovo da nema kutka interneta koji se ovih dana ne bavi Pedrom Pascalom, zvijezdom serija "The Last of Us", "Mandalorian", "Igra prijestolja" i "Narcos". Godinama osuđen na sporedne televizijske uloge i filmsku marginu (debitirao je 1999. epizodnim pojavljivanjem u "Buffy, ubojici vampira"), 47-godišnji čileanski glumac nakon niza projekata u kojima je igrao zaštitničke, očinske likove premetnuo se u trenutačno najpoželjnije i najseksepilnije lice Hollywooda.
Opsesija Pedrom Pascalom prelila se u rijeke memova i fanovskih videa i otkrila nam mnogo o arhetipu poželjnog muškarca ovoga doba. Iako u svojim ulogama često maše mačevima, pištoljima i svjetlosnim sabljama, Pascalov seksepil ne leži u brutalnoj sili, već u lišenosti bilo kakve natruhe toksičnog maskuliniteta: on je saveznik LGBT osoba, nekadašnja žrtva bullyinga, razigrani dječak neodoljiva osmijeha, dijete politički i sudski progonjenog oca i majke koja je u izbjeglištvu počinila samoubojstvo. Traume s kojima je odrastao učinile su ga poniznim prema tuđoj patnji, a istovremeno i osobom koja se poput feniksa izdigla iz nedaća i uspjela izgraditi svjetsku slavu.
Za razliku od, primjerice, bahatog Andrewa Tatea, koji je popularnost stekao brutalnim ponižavanjem, a kasnije će se ispostaviti i kriminalnim zlostavljanjem žena, u pristojnom, gotovo nenametljivom Pedru nema ni trunke potrebe za obezvređivanjem drugoga i zato je vjerojatno jedini heteroseksualni muškarac na planetu koji je u stanju sebe opisati kao "droljastog taticu" a da ne izazove masovno zgražanje i susramlje.
Zanimljivo je da su obojica nedavno boravila u Hrvatskoj – jedan agresivno jašući na valu kontroverzi i velike pažnje javnosti, nakon čega je završio u rumunjskom zatvoru, a drugi samozatajno, na setu filma s Nicolasom Cageom, nakon čega je postao omiljeno lice kućanstava diljem svijeta.
Ta dva muškarca i dva potpuno oprečna arhetipska prikaza muškog seksepila lice su i naličje današnjega društva. Jedno je obzirno i uključivo, ono koje trenutačno dominira kulturnim i zabavljačkim mainstreamom, a drugo je građeno na mržnji i frustraciji koja buja opskurnim internetskim forumima. U vrijednosnim ratovima koji se odvijaju između ta dva pola posebno se lako gube heroji nekih prijašnjih generacija, poput Ramba Amadeusa, koji se ovih dana razotkrio kao mizogina seljačina, na očaj velikog dijela ljevice koja ga je dizala u nebesa.
Upravo u tom prostoru vrijednosnog rascjepa zasjao je Pedro Pascal, "tatica" koji nije pao ni na jednom testu politički osviještenih mladih generacija. Radi se o čovjeku bez ijednog seksualnog skandala, koji je prije dvije godine javno podržao svoju sestru koja je mijenjala spol, a na snimanju "The Last of Us" umjesto patroniziranja slušao je i učio od Belle Ramsey, glumice koja se smatra nebinarnom osobom i povezuje dojke da joj ne bi ometale glumački fokus. O muškarcu koji se ne srami nositi ljubičaste i ružičaste košulje, šaliti na svoj, a ne tuđi račun te koji otvoreno govori o svojim nesigurnostima i ranjivostima, uključujući manjak samopouzdanja zbog kojeg se pod pseudonimom učlanio u neke od grupa svojih fanova na internetu.
Ovo su stvari koje iz naše, i dalje prilično patrijarhalne balkanske perspektive mnogima mogu djelovati isforsirano, pretjerano, pa i smiješno. Međutim, bijes koji se ovih dana diže oko emisije Borisa Veličana, koji je šlatao kip Marije Jurić Zagorke, i izjava Ramba Amadeusa, koji je pak šlatao stvarnu osobu i suradnicu, jasan je znak da dolazi vrijeme velikog propitivanja odgovornosti za neprimjerena ponašanja i javno iznesene stavove. U tom kontekstu bit će zanimljivo vidjeti tko će potonuti, a tko isplivati kao hrvatski Pedro Pascal.