Kada je 2015. godine irski kantautor Hozier debitantski iskoračio s novim videom za baladu “Take Me to Church”, nominiranu za Grammy, svijet je ostao bez teksta. Četverominutnu vizualnu senzaciju u režiji umjetnika Davida LaChapellea plesno je izveo ukrajinski baletan Sergej Polunin i to toliko dobro da ga morate gledati opet i opet iznova.
Čovjek koji se buni protiv baletnog establišmenta dok svojim pokretima pomiče i mijenja zakone fizike, u videu klizi kroz zgradu okupanu suncem nemajući na sebi gotovo ništa više od svojih tetovaža. Gotovo neprirodno lagano i neljudski visoko izvodi emotivne skokove koji pjesmi daju dimenziju barem deset puta dublju no što ju je imala prije, pa gledajući ga uvijek iznova ne možete se ne zapitati zašto takvu vrstu baletnog crossovera pop-izvođači ne koriste češće? Te dvije umjetnosti toliko prirodno sjedaju jedna uz drugu da zajedno stvaraju sasvim novu, treću dimenziju, svojevrsnu pozitivnu anomaliju u umjetničkom Panteonu.
Da smo u pravu, potvrdila je i vlasnica osebujnog alta, glazbenica Luce koja je isti efekt postigla angažirajući u videu za svoju pjesmu „Čežnja“ nacionalnog baletnog prvaka HNK Zagreb Tomislava Petranovića. Njenu autorsku pjesmu o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti emotivnog odnosa koji je morala otpustiti, proživio je svakom porom i emocije oslikao koreografijom koju je improvizirao u trenutku snimanja spota.
Tetovaža Putina na prsima
„Osjetio sam nevjerojatno pozitivan prvi dojam o pjesmi. I sam se nalazim u trenutku u životu o kojem pjesma govori pa su slike s koreografijom počele spontano navirati. Pozitivna atmosfera, inspirativna muzika, igranje danjim svijetlom, čisti pokreti koje pjesma kao da je sama koreografirala... Bilo je to vrlo osobno i introspektivno iskustvo. Ogoljene emocije bez fancy pakiranja. Iskreno i u glavu“, kazao je Petranović i time nam pokazao da balet ne mora nužno biti zarobljen u starim kanonima klasike već može i mora iskoračiti u novo doba.
Njegov kolega Polunin to je shvatio čak toliko doslovno da je, želeći se osloboditi okova tradicije, destruktivnim potezima uništio si karijeru i od najveće svjetske baletne zvijezde postao otpadnik i plesač koji nosi nadimak zločestog dečka baleta. Sa samo 19 godina najmlađi prvak u povijesti engleskog Royal Balleta, danas 29-godišnjak, početkom ove godine javnosti je na Instagramu pokazao je novu tetovažu Vladimira Putina na prsima i fotografiju popratio objavom: „Hvala Vladimiru i svakome tko se bori za dobro. Poštujem vas. Nije lako biti snažan i odabrati dobro. Ljubav je dobra i ona je najmoćnija.” Nadodao je na to i kako je u Indiji jednu od molitvi na rijeci Ganges posvetio ruskom vođi, a rezultat tog hvalospjeva bio je niz otkazanih mu nastupa svjetskih kazališnih kuća koje ne dijele njegovu simpatiju prema ruskom vođi.
Zamjerili su mu političku pristranost koja se od plesača ne očekuje pa su i njemu savjetovali da se povuče. No on, koji potpisuje izjavu da je klasičan balet kakvog poznajemo mrtav i da mu trebaju promjene, jedva je dočekao da nastavi kršiti očekivanja baletne zajednice pa je ukrajinsko državljanstvo zamijenio ruskim, a potom opet šokirao izjavom koja je shvaćena kao homofobna, a posljedica toga bio je otkaz iz pariške Opere i Baleta, gdje je trebao plesati ulogu princa Siegfrieda u “Labuđem jezeru”.
“Poruka svim muškarcima koji plešu balet – na pozornici je jedna balerina i nema potrebe da budu dvije. Muškarac treba biti muškarac, a žena – žena. Muška i ženska energija stvaraju ravnotežu. Postoji razlog zašto imate testise. Isto to mislim i za svijet izvan baleta. Muškarci, što ne valja s vama? Žene pokušavaju preuzeti muške uloge jer ne spavate s njima i zato što ste razočaranje. Muškarci su vukovi, muškarci su lavovi i vođe obitelji o kojoj trebaju voditi računa. Što se dogodilo? Prestanite biti slabi, budite muškarci, budite ratnici. Treba vas dobro ošamariti da se probudite”, napisao je na Instagramu i poslije objasnio da u tome, prema njegovu mišljenju, nema ništa homofobnog. To je navodno samo poziv na buđenje muške energije bez ikakvih aluzija na seksualnu orijentaciju.
“Moj je idol muževnosti Marlon Brando. A znamo da je bio biseksualac. I Nurejev je imao mušku energiju, i Freddie Mercury, ima je čak i Elton John“, pojasnio je Polunin kasnije za The Guardian.
Atipičnog baletana koji se znao i pijan pojaviti na pozornici i svejedno biti savršen, takva je izjava koštala, ali uspio je prodrmati baletnu scenu. Kao što je zadnjih godina nekoliko puta pritisnuo gumb za samodestrukciju i opet se izdigao, ne sumnjamo da će slično učiniti opet jer prevelik je talent. Sanjari čak i o svojoj plesnoj školi lišenoj gušenja kreativnosti koja je, kaže, prisutna u institucijama, a primamljiv mu je i film. Već je glumio u “Ubojstvu u Orient Expressu”, dokumentarcu “Dancer” te u “Orašaru i četiri kraljevstva“.
On nastavlja rušiti stereotipe da su baletani nježni, feminizirani plesači u sjeni balerina. Doduše bili su to u 19. st. kada su njihove uloge bile sekundarne, no tu sliku promijenili su Nižinski, Nurejev i Barišnjikov, koje zovu “baletani s mudima”, a s kojima danas uspoređuju Polunina.
Vaclav Nižinski bio je cijenjen po svojoj virtuoznosti i dubini i jačini karakterizacije. Bio je jedan od rijetkih koji su mogli izvesti en pointe, figuru u kojoj se plesač cijelom težinom oslanja na prste, a 1911. ulogom u baletu „Le Spectre de la rose“ uveo je muške plesače u svijet virtuoznosti i glavnih uloga.
Rudolf Nurejev zacementirao je poziciju baletana u prvom planu. Njegove reinterpretacije uloga Basilija u „Don Quixoteu“ i Siegfrieda u „Labuđem jezeru“, u koje je interpolirao nove varijacije i dao im svoj osobni muški identitet, učinile su ga svjetskom megazvijezdom. Bio je prvi u svakom smislu: prvi sovjetski izvođač koji se odbio vratiti s međunarodne turneje; prvi koji je postao velika zvijezda na Zapadu; prvi koji je javno priznao da je homoseksualac; prvi koji je govorio o AIDS-u od kojeg je umro u 54. godini života.
I Mihail Barišnjikov kao mlad i ambiciozan, pun avangardnih ideja kako osuvremeniti balet i učiniti ga još atraktivnijim, razmišljao je kako se dokopati Zapada.
Tadašnja kruta politika SSSR-a bila je nemilosrdna pa slobodno putovanje izvan zemlje nije dolazilo u obzir. Tijekom jednog gostovanja u Londonu, 1970-ih, Barišnjikov je odlučio da se ne želi vratiti u zemlju u kojoj je bio sputan da uz balet istražuje i suvremeni ples.
Iskoristio je gostovanje u Kanadi 1974. – i nije se vratio u domovinu. Tada je već bio svjetski slavan, no znao je da njegova odluka nije bezazlena pa je uz pomoć prijatelja ostao u Torontu i zatražio politički azil. Već 1975., iako je došao iz Rusije, postaje glavni muški plesač u Američkim baletnom ansamblu, a njegova uloga u “Orašaru” toliko je oduševila Amerikance da je pred Božić 1977. balet snimljen za televiziju i kao izniman prikazuje se još i danas.
Osim briljantne plesačke karijere, postigao je zapažen uspjeh i na filmu. Za svoju prvu ulogu u filmu “The Turning Point” iz 1977. nominiran je za Oscara, a pamtimo ga i kao šarmantnog Aleksandra Petrovskog u seriji “Seks i grad“ gdje glumi fatalnog ljubavnika Carrie Bradshaw zbog kojeg ona ostavlja New York i seli se u Pariz.
Balet odavno nije “za curice”
S njima pod ruku po izvrsnosti i nekonvencionalnosti ide i Britanac Sir Anthony Dowell, danas umirovljenik, a jedini baletan – plemić. Plešući u “Nokturnu” s Antoinette Sibley postali su ujedno i prvi legendarni baletni par koji se toliko savršeno nadopunjavao da su zajedno plesali godinama pa će nakon njih postati baletna praksa da se pokušavaju među plesačima ostvariti takvi dueti. Inače, potencijal još mladog Dowella 60-ih primijetio je još jedan velikan – Erik Bruhn, danski virtuoz koji je debitirao u Danskoj kraljevskoj operi kao devetogodišnjak. Iako od njega stariji, Bruhn je postajao Nurejevljev ljubavnik i bili su prvi javno poznati homoseksualni par blizak 25 godina, do Bruhnove smrti 1986. godine. Pretpostavlja se da je preminuo od posljedica AIDS-a.
Od mlađih, tu je i neobični Amerikanac Roshon Bernard Fegan, 1991. godište, koji je bio dječja zvijezda Disney Chanela, a osim što je baletan, on je i glumac i reper te redovito sudjeluje u reality showovima i „Plesu sa zvijezdama“ te tako balet čini bližim mladim generacijama.
Svi oni srušili su predrasude da je balet nježan i ženski. Rade krvav posao fokusiran na mušku snagu, imaju intenzivniji program treninga od balerina jer u bilo kojem trenutku moraju moći podići i držati balerinu od 50 kg pa se s razlogom šale da su baš oni pravi muškarci jer ne dižu utege već žene. Osim toga, o težini posla koji rade govori i činjenica da je niz profesionalnih sportaša i glumaca u treninge uključilo i balet koji im jača fleksibilnost, snagu, koordinaciju i izdržljivost, a među njima su i Jean-Claude Van Damme, Arnold Schwarzenegger, Ray Emery i Rio Ferdinand... Stoga, nadamo se da više ne postoje roditelji koji će, kada im sin poželi plesati balet, izgovoriti onu tradicionalnu “balet je za curice” jer to jednostavno nije tako.