U dokumentarcu "Tajni život Margot Fonteyn" postoji i jedna vrlo potresna scena, začinjena hladnoratovskom politikom. Film je, naime, sniman dok je Margot Fonteyn, primabalerina londonskog Kraljevskog baleta, bila živa, a živ, iako već dobrano načet teškim posljedicama AIDS-a, bio je i Rudolf Nurejev. On u filmu govori o njihovu zajedničkom radu, koji do danas ostaje najveće i najkreativnije baletno partnerstvo u povijesti, i hvali Margot kao veliku balerinu i zatim kaže:
– Kroz zajednički rad postali smo mnogo više od baletnih partnera. Postali smo najbolji prijatelji. Zapravo je ona dio moje obitelji.
I tada slijedi pauza. Na ekranu je, dulje vrijeme, u krupnom kadru, njegovo lice. I taman kada gledatelj pomisli da od konstatacije "dio obitelji" nema ništa veće, on smogne snage za još jednu rečenicu:
– Ja zapravo nemam nikoga osim nje.
U toj rečenici prelomi se karijera jednog od najvećih baletnih plesača i ona primabalerine kojoj je on donio drugu mladost i karijeru produljio do nevjerojatnih godina. U toj je rečenici: sva tuga "Labuđeg jezera", strast "Giselle", egzotičnost "Bajadere"... ali i sam život: činjenica da je Margotin voljeni suprug teško ranjen u političkom atentatu nakon kojeg je smrt dočekao kao teški invalid potpuno oduzeta tijela, ali i ona da je Rudolf, nakon bijega iz SSSR-a, svoju voljenu majku vidio tek kada je bila na samrti, nakon što je proveo desetljeća moleći za taj susret koji mu je omogućio tek Mihail Gorbačov.
No krenimo redom. Margot Fonteyn rodila se u Engleskoj 18. svibnja 1919. Povijest je pamti kao primabalerinu assolutu, što je najveći mogući status u svijetu klasičnog baleta, a stručnjaci tvrde da je bila najbolja engleska balerina svih vremena, jedna od najcjenjenijih baletnih umjetnica svoga doba. Rođena je u povlaštenoj visokoj klasi, otac joj je bio Englez, majka irsko-brazilskog podrijetla. Na početku karijere odlučila je promijeniti ime te je postala Margot Fonteyn, a prezime je engleska prilagodba brazilskog prezimena njezina djeda po majci koje je glasilo Fontes. I baš kao što je to bio običaj u bogatim engleskim obiteljima tog doba, malena Margot počela je učiti ples sa svega četiri godine, a sve zbog lijepog držanja. No kada joj je bilo svega osam godina, obitelj se seli u Kinu i upravo u Šangaju počinje ta velika baletna priča. Tamo djevojčica dolazi u ruke ruskih učitelja baleta, prebjega nakon Oktobarske revolucije. Oni su prepoznali njezin nevjerojatni talent, a njezina majka, na sreću, prihvaća riječi učitelja koji njezinoj kćeri predviđaju veliku karijeru te se s Margot nakon šest godina vraća u London kako bi joj pružila priliku da školovanje nastavi u najboljoj baletnoj školi u Britaniji, koja je danas poznata kao Škola Kraljevskog baleta. Margot audiciju prolazi bez ikakvih problema, a uskoro dolaze i prve uloge. Do dvadesetog rođendana otplesala je sve glavne uloge u velikim bijelim baletima: "Labuđem jezeru", "Giselle" i "Trnoružici" i stekla status primabalerine. Vrtoglavu brzinu njezine karijere prekida Drugi svjetski rat, za čijeg trajanja Margot, s ostalim članovima Kraljevskog baleta, putuje po Britaniji i na improviziranim scenama pleše za vojnike. Nakon rata njezina karijera i dalje cvjeta, njoj je pripala čast da ulogom princeze Aurore u "Trnoružici" otvori prvu poslijeratnu sezonu Kraljevskog baleta, ujedno i prvu nakon preseljenja u Covent Garden.
A na drugom kraju svijeta, uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, u vlaku, na transsibirskoj pruzi, 17. ožujka 1938. godine rodio se Rudolf Nurejev. Njegova majka Farida s tri kćeri putovala je za Vladivostok, gdje ih je čekao otac Hamet, politički komesar Crvene armije. Rudolf je bio jedini sin u muslimanskoj obitelji tatarske nacionalnosti, emocionalno izuzetno vezan uz majku koja ga je i odvela na prve satove plesa. No malo je tko u SSSR-u za vrijeme rata i u teškim poslijeratnim godina mario za balet pa je tako prve prave baletne lekcije Nurejev dobio tek kada je imao sedamnaest godina. No njegove fizičke predispozicije, u prvom redu atletsko tijelo koje ga je u skokovima nosilo na visine kakve njegovi učitelji još nisu vidjeli, kao i čelična volja s kojom je radio, lomile su sve prepreke. Prošao je audiciju za slavni Boljšoj, ali je odlučio da će mu Kirov i tamošnja škola, baletna akademija Vaganova, koja i danas slovi za najbolju baletnu školu svijeta, bolje odgovarati. Tamo je doslovno radio od jutra do sutra te je nevjerojatnom brzinom uspio nadoknaditi sve izgubljene godine i nadmašiti mladiće koji su balet počeli učiti s pet ili sedam godina.
Podučavao ga je Aleksandar Puškin, proslavljeni učitelj baleta, a seksualnu poduku dobio je od njegove supruge Ksenije, koja je od Nurejeva bila starija 25 godina. Od samih početaka Nurejev je bio nevjerojatno ambiciozan, iz škole je želio izaći kao solist Kirova, a da u tome uspije, pomogla mu je Natalija Dudinska, tada cijenjena primabalerina. Za Rudolfa je govorila da na sceni još nije viđeno takvo baletno tijelo i takva baletna poza kojoj savršenstvo daju ne toliko njegova tehnika koliko emocionalnost njegova plesa. I prve kritike pisale su da je njegov ples erupcija vulkana. Redajući uloge kao na tvorničkoj traci, u ranim dvadesetima Nurejev je već najveća baletna muška zvijezda Sovjetskog Saveza i kao takav, s trupom, ali i uz strogu pratnju partijskih nadglednika, kreće na europsku turneju, u Pariz i London. Sudar sa slobodnim svijetom bio je nevjerojatan i Nurejev brzo shvaća da mu ta sloboda nudi najveću moguću baletnu karijeru, a da bi povratak u SSSR mogao značiti i kraj bavljenja baletom jer do tog trenutka on već ima status neposlušne zvijezde, nepopravljivog buntovnika kojem Komunistička partija ne znači ništa jer za njega između slobode i kreacije stoji znak jednakosti.
Njegov dramatičan bijeg na Zapad 1961., kao i godine koje su mu prethodile, tema su filma "Bijela vrana" koji je 2018. režirao Ralph Fiennes. U filmu on i glumi Aleksandra Puškina, a baletne scene snimane su u Hrvatskoj, na sceni HNK Rijeka. Nurejev je jedva uspio pobjeći i nakon toga se danima skrivao po Parizu, a baletnim svijetom kao požar se proširila vijest da mu je život u opasnosti. Stoga odlazi u London, jer njegovi prijatelji procjenjuju da će tamo biti sigurniji. I tada netko predloži Margot da joj taj genijalni sovjetski plesač bude gost na jednoj izvedbi "Giselle".
– Moj prvi poriv bio je da to odbijem. Pa kako će to izgledati na sceni? Velika ljubavna priča, njemu su samo 23 godine, meni 42! – prepričala je kasnije Margot.
Ali pristala je na tu jednu predstavu kako bi pomogla mladom kolegi. U baletnom svijetu njegov položaj najbolje je razumjela baš ona. Naime, njezin drugi suprug, zapravo njezina velika ljubav iz mladosti, koja je realizirana tek nakon što je on uspio okončati svoj prvi brak, bio je dr. Robert Arias, panamski diplomat i veliki borac za slobodu Latinske Amerike. I to borac u pravom smislu te riječi, spreman ne samo na diplomaciju nego i na djelovanje. Tako je i Margot jednom uhićena kada su na jahti, ploveći Karibima, zajedno švercali oružje za borce za slobodu Paname.
I tako su se Margot i Nurejev sreli u baletnoj ljubavnoj priči i čarolija se dogodila na toj prvoj "Giselle". Dob tu nije imala nikakvu važnost jer činilo se da su stvoreni da plešu zajedno, čega su oboje bili svjesni. Legenda kaže da je, kada se spustio zastor, a dvoranom se orile ovacije, Nurejev kleknuo i poljubio ruku žene koja je postala ne samo njegova spasiteljica nego i baletna sudbina. Nakon "Giselle" slijedile su druge velike suradnje, zajedno su otplesali "Labuđe jezero" (njihovu izvedbu tog čuvenog baleta, baš kao i "Giselle" Kraljevski balet je snimio, a svi mogući formati s tim snimkama i danas su najprodavaniji u njihovoj suvenirnici), ali i balet "Romeo i Julija". On je bio uz nju u trenucima najveće tragedije, kada je na njezina supruga izvršen atentat, i zapravo joj je priskakao u pomoć kada su plesali na gala baletnim večerima s kojih je prihod išao za njegovo liječenje.
Nurejev je od 1983. do 1989. godine bio direktor Baleta Pariške opere, a bio je i cijenjeni koreograf, koji je tih godina koreografirao svoje verzije najvažnijih klasičnih baleta. No to su i godine u kojima počinje njegovo tjelesno propadanje. Cijeli je život ljubio i žene i muškarce, a početkom osamdesetih jedan ga je partner zarazio HIV-om. Nurejev bolestan, teško pogođen smrću majke, kao i poražavajućim kritikama koje je dobio za svoj baletni povratak u domovinu, kada je s baletom Kirov otplesao ulogu grofa Albrechta u "Giselle", ulogu koja je izuzetno teška za bilo kojeg plesača, a kamoli ne za tada već 51-godišnjeg Nurejeva, s već izuzetno izraženim posljedicama AIDS-a, morao se suočiti i sa smrću svoje voljene baletne partnerice. Margot je umrla 21. veljače 1991. godine, a Nurejev, toliko mlađi, nije je nadživio ni pune dvije godine. Umro je 6. siječnja 1993.