Banija je ostala sama, a političari kao papige ponavljaju riječ 'obnova'

Svijet je za Moniku Herceg, pjesnikinju fizičarku, čuo 2017. godine kada je za debitantski poetski rukopis "Početne koordinate" nagrađena Goranom za mlade pjesnike. Nizale su se zatim nagrade (Kvirin, Fran Galović, Slavić, Mostovi Struge), još dvije pjesničke zbirke "Lovostaj" i "Vrijeme prije jezika", pa još nagrada (Na vrh jezika, Zvonko Milković, Castello di Duino, Lapis Histriae). Nije dugo prošlo, a već se bacila u dramsko pisanje i za to bila ovjenčana nagradom za najbolji suvremeni dramski tekst HNK u Zagrebu za dramu "Gdje se kupuju nježnosti", koja je zatim i uprizorena na daskama našeg nacionalnog kazališta. Usput, uređivala je zbirke poezije, a postala i urednica proze u izdavačkoj kući Fraktura u čijem joj izdanju uskoro izlazi i prva knjiga dramskih tekstova "Ubij se, tata". Banijski potres preživjela je u samom epicentru, kod kuće u zaselku Bjelovac, zasukala rukave i organizirala hvalevrijedne kulturne i umjetničke projekte za stanovnike pogođenih područja. A sad se u maniri prave renesansne žene otisnula u filmske vode – režirat će dugometražni dokumentarni film "Brdo: epicentar" koji je upravo prošao na natječaju HAVC-a.

Kako ste došli na ideju o snimanju dokumentarnog filma "Brdo: epicentar"? U kojoj je fazi projekt?

Ideja je došla još prije potresa. Mjesto gdje sam odrastala za mene je oduvijek bilo pomalo magično, ali i nadrealno lijepo. Spajalo je siromaštvo i ljepotu, surovost i nježnost, očaj i neprestanu nadu. Još 2020. dobila sam potporu od HAVC-a za razvoj scenarija dokumentarnoga filma. Kako sam kroz tu fazu prošla, s producenticom Sabinom Krešić odvažila sam se krenuti dalje prema razvoju projekta, tj. realizaciji samog snimanja dokumentarca. Sad me čeka mnogo učenja i rada dalje da koncept koji imamo iznesemo kako je zamišljeno.

Koje biste aspekte života u tom kraju filmom željeli prikazati i kako?

U fokusu priče je selo u kojem sam odrastala, Pecki (zaselak Bjelovac), gdje moja mama i sestra žive i dandanas, život u toj izolaciji i svi procesi koje selo prolazi promjenama godišnjih doba. Nadamo se dati jednu priču koja će prikazati s jedne strane snažan ženski lik koji se bori za egzistenciju, a s druge strane i priču o izoliranom selu i ekosustavu o kojem svi ovise, promjenama klime koje lančano i neminovno uzrokuju loše vremenske uvjete, o čemu pak ovise nasadi i plodovi.

Opće nezadovoljstvo stanovnika Banije reakcijom vladajućih godinu dana nakon potresa je očigledno – pogotovo nakon posjeta premijera Plenkovića koji je izviždan (i izgađan). Koje je probleme potres izvukao na vidjelo?

Banija je ostala sama, ali tako je bilo i prije potresa. Ni jedna kuća nije obnovljena i svima je jasno da je upitno hoće li se išta ikada dogoditi, što zapravo pokazuje potpunu nesposobnost da se nosi s ovakvim kriznim situacijama. Veliku stvar čine "Ljudi za ljude" kao inicijativa koja ljudima podiže krovove nad glavom mimo sustava. Stanovnici tog kraja opet su dočekali minuse u kontejnerima. Da sve to nije duboko žalosno, bilo bi smiješno. Razoran potres i država koja godinu dana kao papiga ponavlja magičnu riječ "obnova" iza koje ne stoji i ne počinje ništa. Obnova koja je kao u tijeku, ali zapravo nikad nije ni započela.

S obzirom na to da ste i sami s Banije, kako je potres utjecao na vas osobno?

U vrijeme potresa bila sam s djecom kod mame i čini mi se da me tek sada sustiže ta trauma, imam noćne more u kojima sam potpuno paralizirana, bezglasna, nemoćna dok traje potres i ne mogu doći do djece. Bila sam gore nekoliko puta kad su bili manji udari i taj strah ne nestaje, on je stvaran svaki put, bez obzira na to koliko se tko može naviknuti na nešto.

Osim ovog filma, u proteklih godinu dana organizirali ste i sudjelovali u brojnim drugim kulturnim i umjetničkim projektima u svom rodnom kraju – kako su primljeni? Kako umjetnost može doprinijeti oporavku od takve katastrofe?

Radili smo neke projekte poput "Pisaca na Baniji" s Hrvatskim društvom pisaca, ali i radionice pisanja i čitanja "Gledam čitam pišem". Snimili smo audioknjigu u Petrinji posvećenu tom kraju. Nisam sigurna je li to išta dovoljno, ali mislim da je nužno da tamo donosimo što god možemo od kulture. Mislim da nam ništa drugo nije preostalo. Kad je situacija ovakva i kad je jasno da će tako i ostati, bitno je da barem pokušamo donijeti drugačije sadržaje. I kako je zapravo sve to bilo dobro primljeno, mislim da ima smisla ustrajati na tome. Pogotovo sada kad je već godina dana prošla i kad će cijela Banija krenuti natrag prema zaboravu. Umjetnost ima tu mogućnost donijeti svjetlo čak i kad je sve potpuno beznadno. Barem ja to tako optimistično vidim. To je ono što mogu. Rado se i vraćam. Čak me to zaskočilo, iznenada. Nije mi se nikada činilo da u meni postoji tako snažan osjećaj povezanosti s tim prostorom, otkako sam otišla, samo sam bježala zapravo, a sad jedva čekam svaku radionicu, svaki odlazak, susret s prijateljima tamo. Volim svoje selo, zaista se veselim i snimanju gore. Volim te ljude tamo, njihovu snagu i žilavost, njihovu ljubav prema onome što rade i gdje žive. Ja sam imala sreću da sam imala predivnu osnovnu i srednju školu, izvanredne profesore koju su ostali tu kraj mene za cijeli život. Prijatelje. Puno mi je dalo odrastanje tamo. Više nego što ću ikada moći vratiti.

Prvo ste se etablirali kao pjesnikinja, potom ste se bacili u dramske vode, a sada u film. Kakav je osjećaj prelaska iz pisanog medija u filmski i jeste li i ranije razmišljali o tome ili se ideja izrodila iz same situacije?

Imam divnog prijatelja scenarista Nikolu Kuprešanina koji me ohrabrivao u tim skokovima prema filmu. U ovom trenu planiramo i jedan zajednički projekt, kratki igrani film i na tome ćemo zajedno raditi scenaristički i redateljski. Meni su mediji i skokovi u različite forme zapravo potpuno prirodni, to je jedna divna vrsta slobode. Kako imam limitirano znanje, ne bojim se koračati kud mi padne na pamet i to zaista jest sloboda. Prvo pomislim na nešto, a tek poslije se bavim time kako to izvesti i učim. Jasno, svaki od tih procesa zahtijeva i puno rada i učenja, ali to je vjerojatno i najzabavniji i najljepši dio, uz kreativne procese.

Uza sve gore navedeno, odnedavno ste urednica u izdavačkoj kući Fraktura! Kako vam za sada leži taj posao i koje ćemo knjige pod vašom uredničkom paskom moći pročitati?

Uređivala sam i prije puno knjiga poezije, a sad sam se prebacila i na prozu i, iskreno, uživam. Uživam u posvećenom čitanju, u tom cijelom procesu i odnosu s tekstom. U ovom trenutku radim na prijevodu sjajnog romana koji je dobio nagradu Man Booker, "Shuggie Bain" Douglasa Stuarta i na hit-romanu Milice Vučković, "Smrtni ishod atletskih povreda". Obje te knjige bave se društveno bitnim temama, pokazuju neke društvene tumore i drago mi je da izlaze i kod nas.

Je li poezija zbog toga trenutačno na pauzi ili nam spremate nešto novo?

Iako volim reći da je poezija na pauzi, ispada da se jedna knjiga piše sama, ali mislim da će ona čekati. Uskoro mi izlaze dramski tekstovi u Frakturi (zbirka "Ubij se, tata"), a trebam se prihvatiti i dovršavanja romana. Poezija će tako još malo biti u kuhanju, ali pišem je neprestano, ili ona možda piše mene. Samo sam sada strpljiva s tim pjesmama koje prilaze, dulje ih upoznajem.