Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje nedavno je izdao jedno od najvažnijih djela iz povijesti hrvatskog jezika. Riječ je o Bernardinovu lekcionaru iz 1495. godine, poznatom i kao Lekcionar Bernardina Splićanina. Lekcionari, zbirke biblijskih tekstova koji se čitaju na misama, i do tada bili su uobičajeni i rašireni kako na našim područjima tako i u inozemstvu, no Bernardinov je prvi svoje vrste koji je tiskan na latinici – na hrvatskom jeziku. Njegovu transkripciju priredili su znanstvenici s Instituta dr. sc. Vuk-Tadija Barbarić i dr. sc. Kristina Štrkalj Despot nakon deset dugih godina rada. U taj pothvat upustili su se u okviru projekta Starohrvatski rječnik. U to vrijeme dvoje kolega bili su čak i cimeri pa su o lekcionaru mogli raspravljati dan i noć, a 2015. Barbarić je i doktorirao upravo na temi o najstarijim hrvatskim lekcionarima.
– Tadija je u međuvremenu postao vjerojatno najveći stručnjak za tu tematiku u Hrvatskoj, a ja sam uvjerena i daleko šire – ističe Štrkalj Despot.
– Cijeli proces od početka pa do nastanka knjige zna potrajati, treba to stalno uređivati i ispravljati pogreške. Okolnosti se nisu poklopile da to bude objavljeno prije više godina i onda sam doktorirao upravo na toj temi, o čemu sam objavio i knjigu. I naravno da sam nakon tog iskustva htio sve pregledavati ispočetka. To je potrajalo i možemo reći da smo u posljednje tri godine intenzivno na tome radili. U međuvremenu je ipak svatko dobio svoju sobu – našalio se Barbarić.
A prije ove, postojala je samo jedna transkripcija tog važnog teksta, no čitati i razumjeti mogao ju je samo vrlo uzak krug stručnjaka. Sada, sa suvremenom transkripcijom koju su priredili Štrkalj Despot i Barbarić, Bernardinov lekcionar dostupan je i razumljiv svima. I dok je u vrijeme nastanka bio namijenjen upravo puku, kako bi mogao razumjeti Božju riječ koja se tradicionalno prenosila na latinskom i crkvenoslavenskom, sada će ga se najviše čitati zasigurno u crkvenim krugovima i među filolozima, ali vrijedan će biti i povjesničarima književnosti te ostalim istraživačima koji nisu jezični povjesničari i originalni tekst ne bi mogli sami interpretirati.
Ovo je jedna od onih knjiga koja je izuzetno važna i izvan filoloških krugova, za poznavanje kulture i povijesti hrvatskog jezika. Ali i za sam hrvatski identitet, zato što je riječ o prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi na latinici koja je i datirana. To je jedna od onih činjenica koju djeca uče u školi, koja se pojavljuje u kvizovima... – objašnjava nam Štrkalj Despot. Ovaj lekcionar, nastavlja, sigurno je zasnovan na nekom rukopisnom lekcionaru koji je bio raširen u to vrijeme. No uistinu je zanimljivo i što je napisan na čakavskom narječju tog doba.
Pitanje liturgije na narodnom jeziku vrlo je složeno. Neka su hrvatska područja imala papino odobrenje za bogoslužje na slavenskom jeziku, ali to nije bila živa narodna riječ, nego staroslavenski ili crkvenoslavenski. Jako je zanimljivo da je tako rano u srednjem vijeku, kada se i završavalo na lomači zbog izvrtanja Božje riječi, priređivač imao hrabrosti izraziti nešto tako čakavski – kaže Barbarić.
Staroslavenski nije bio nerazumljiv puku u toj mjeri kao latinski, dodaje Štrkalj Despot, ali ipak je bio nerazumljiv. Otud potreba za postojanjem ovakvog lekcionara, zasnovanog na pravoj, živoj čakavskoj riječi koja je puku bila bliska. Bitno je pritom napomenuti da je bogoslužje na crkvenoslavenskom bio velik ustupak na ovim prostorima i mise na narodnom jeziku i dalje nisu bile dopuštene. Taj pomalo buntovnički moment zato se naziva i “paraliturgijom”.
Najprije bi se tekst na misi čitao na latinskom, jer je to bilo obvezno, a onda bi se objašnjavao pomoću ovog lekcionara, kako puk ne bi ostao zakinut za njegovo značenje. Kao što je uostalom stoljećima i bio – kaže Barbarić.
A tekstovi iz Bernardinova lekcionara bili su vrlo rašireni na našem području. Nije ih se slušalo samo na čakavskom području nego su ih na misama mogli čuti i Dubrovčani štokavci na jugu, ali i kajkavci na sjeveru – i svi su ga prilagođavali svojim idiomima. Pošto je ušao u sva narječja tog doba, iznimno je važan i za standardizaciju hrvatskog jezika, a njegov trag možemo pratiti stoljećima. Bernardinov tekst nije ulazio samo u bogoslužja nego i u književna djela, a njegove odjeke, kažu nam naši sugovornici, sigurno možemo prepoznati i u današnjem prijevodu Biblije.
Tko je, dakle, bio taj Bernardin, koji je vlastitim rukama udario temelje hrvatske riječi? Sve upućuje na to da je njegovo ime bilo Bernardin Drvodilić te da je podrijetlom bio s otoka Brača. Saznalo se to nakon otkrića jednog popisa ostavštine stanovitog fratra Bernardina iz Splita, u kojem se nalazio velik broj neuvezanih primjeraka upravo tog lekcionara.
S ovim tekstom imali smo sreću što je sačuvan kolofon, a kolofon je za nas tekstologe uvijek sreća. On se nalazi na samom kraju rukopisa i obično je napisan na latinskom te u njemu piše gdje je tekst izdan ili napisan, tko je autor, priređivač ili prevoditelj i iz koje je godine tekst. Ali vezano za to tko je Bernadin zaista bio, danas nema sloge. Postoje dvije priče, a obje su jednako zanimljive i uvjerljive. Prema jednoj verziji, taj je fratar djelovao u franjevačkom Samostanu sv. Frane na rivi u Splitu. Ako je to doista bio on, bio je i inkvizitor. Mnogi drže da mu je upravo ta pozicija inkvizitora, odnosno čuvara ćudoređa, omogućila da donese ovakav tekst, što u to vrijeme nije bilo lako. Prema drugoj teoriji, Bernardin je djelovao u samostanu na Poljudu. S obzirom na to da su knjige tada bile jako skupe, i za tiskanje i za kupnju, navodno je ušao u velike dugove da bi je tiskao u toliko primjeraka. Zapao je u velike probleme, strašno se zadužio kod brojnih prijatelja te je morao i napustiti samostan. A ta nam je verzija i malo romantičnija, jer govori o njemu kao o čovjeku koji je sve žrtvovao za svoj san – zaključuje Štrkalj Despot.
Svaka cast