Peti roman (i šesta knjiga) Lade Žigo Španić “Živote, samo teci…” nekako je nastavio tamo gdje su njeni prethodni romani stali. Dakle u daljnjoj dekonstrukciji hrvatske, ali i ne samo hrvatske traumatske sadašnjosti koja se itekako odražava i na krhki psihološki sustav svakog pojedinca. Pri tome se Lada Žigo Španić, koja je romanom “Rulet” prije četiri godine osvojila i prestižnu nagradu Europske unije za književnost, pribraja onim glasnim ženskim glasovima hrvatske recentne literature koji puno sadržajnije, oštrije i beskompromisnije seciraju hrvatsko stanje duha u odnosu na svoje puno samozatajnije i pragmatičnije muške kolege. Roman “Živote, samo teci...” sama je autorica razlomila u dva, donekle čak i suprotstavljena dijela.
U prvom, dužem i mračnijem, ali i plastičnijem, precizno ispisuje dramatični lik depresivne novinarke i intelektualke Kristine Erceg koja neuspješno luta bespućima provincijskog kapitalističkog hrvatskog novinarstva pokušavajući osigurati egzistenciju i stvoriti si ime u gradu u kojem je tek dotepenka iz južnog dijela liliputanske države. I kao da je u tom amblematskom liku autorica progovorila uime svih onih hrvatskih novinara (i napose novinarki) koji se već desetljećima bore s uredničkim i vlasničkim plitkim demonima koji svoje novine sigurno vode u propast. Boreći se sa nemogućim radnim zadacima, pretvarajući se čak i nehotice u opasnu skandal novinarku koja i sama postaje najveća žrtva u smiješnoj borbi za kakvu-takvu nakladu, Kristina bilježi samo gubitke, kako na poslu tako i u privatnom životu. A to onda ima svoje teške zdravstvene posljedice, a roman “Živote, samo teci...” postaje dnevnik tipizirane školovane i osviještene Hrvatice koja je osuđena na hodanje po tankoj žici iznad dubokog sudbinskog egzistencijalnog ponora. Uporišta nema, niti ga može biti. Ni društvenog ni osobnog.
Psihijatrijske hrvatske ustanove uz pomoć opojnih i razornih lijekova za smirenje u takvim situacijama postaju svojevrsna čistilišta koja skupljaju ljudske krhotine u jezovitom birokratskom redu i bez ikakve društvene kontrole i u njima Kristina nalazi i inteligentno-nesretna srodna bića, ali i osobe koje su potencijalno opasne za njen povodljivi i u osnovi empatični karakter. Lada Žigo Španić ponovno nam vrlo angažirano opisuje isprazno društvo koje nema nikakvu moralnu vertikalu te je zbog toga zapravo anticivilizacijsko, unatoč svim tehnološkim probicima koji opet samo vode u daljnju, sve žešću i bjesomučniju, gotovo starozavjetnu borbu za profitom.
I kada čitatelja dovede do ruba svakodnevne otužne i pesimistične stvarnosti koja vrlo lako može potonuti i u banalnost, odjednom u svom drugom dijelu roman o Kristini Erceg preuzima postulate self-help literature. Sama autorica tako svojoj voljenoj junakinji (a i potencijalnim znatiželjnim čitateljima) daje precizne upute kako to pojedinci sami, doslovno iz kućne radinosti, mogu promijeniti svoju situaciju nabolje. I izaći iz kriznih stanja bez doktorske površne paske i skupih farmakoloških pripravaka koji ih dodatno tjeraju u ponižavajuću ovisnost. Time autorica čak i pomalo trijumfalistički poručuje da nade ipak ima, čak i za one koji su najranjiviji i koji su prepušteni sami sebi. I da se činjenjem malih, čak i bezazelnih dobrih djela mogu izazvati i pozitivni efekti za vlastiti život, što je uostalom princip (ili mantra) koji brojne religijske zajednice više nego uspješno koriste već stoljećima.
A hoće li taj princip plemenite dobrodušnosti i našu Katarinu Erceg izvući iz emotivno-profesionalnog gliba, ostaje pitanje na koje najpreciznije nije odgovorila ni autorica. U svakom slučaju, svoju je junakinju uzdignula iz tranzicijske prašine, i to s pomoću aktivnijeg stava prema vlastitom životu i prema vlastitim vrijednostima. I omogućila joj nastavak života u trenutku kada je i samoubojstvo bilo česta tema u njenoj razbarušenoj glavi. A čitateljima je ponuđena nova stvarnosna proza koja se krajnje kritički odnosi prema aktualnoj zbilji i pretvaranju ljudskog bića u prolaznu statističku činjenicu predodređenu za žrtvu. •