Leksikografske “Marginalije” Miroslava Krleže predstavljene su u Hrvatskom državnom arhivu, nakon Pule i Beograda. Vlaho Bogišić prikupio ih je u opsežnu knjigu, a objavio beogradski Službeni glasnik.
U knjizi Krleža, na Andreisovu enciklopedijsku tvrdnju o Vatroslavu Lisinskom “...otac mu je bio Slovenac, Andrija Fuchs, a majka Hrvatica”, provokativno piše “kad mu je otac već Slovenac, s tipičnim slovenskim prezimenom Fuchs, trebali bi reći zašto mu je majka Hrvatica? Gdje je rođena, kako joj je ime, i prezime. Za nas je to važno, kad nam je namjera da ga pohrvatimo pod svaku cijenu...” Na predstavljanju knjige u profesorskoj čitaonici Državnog arhiva koja pamti i Krležu, Tomislav Brlek tog je pisca nazvao Diderotom koji nije imao D'Alamberta.
Gojko Tešić, kojeg je Bogišić predstavio kao najvećeg živućeg krležologa, kaže da su “Marginalije” knjiga koja ujeda i jedne i druge i treće, i prava je Biblija za leksikografe. – Na ovim prostorima nije postojao takav duh ni prije, ni kada je Krleža djelovao, a ni u postkrležijanskoj fazi – smatra Tešić. Bogišića pak nije stid, kaže, što su “Marginalije” objavljene u Beogradu. Podsjetio je i da su njega samog izbacili iz časopisa Kolo, no kasnije je drugo uredništvo ipak objavio dio Krležinih komentara te je iznijelo niz negativnih opaski na račun Tonka Maroevića.
– Hrvatska bez Krleže ne može. To je bilo jasno Tuđmanu, pa mora biti i nama – misli Bogišić.
Bogišića nije stid što su \"Marginalije objavljene u Beogradu još ako su na ekavici, može biti i ponosan i to me, za divno čudo, uopće ne čudi. Hrvati su takvi kakvi su i tu se ništa nemože učiniti. Mi smo jedini u bivšoj yugi imali \"Jugoslavenski leksikografski zavod\" i izdanje \"Jugoslavenske enciklopedije\" dok su svi drugi imali svoja - po nazivima republika. Takvi smo kakvi smo - najčešće nikakvi.